Kluk nakon Srebrenice: Nada za zajedničku budućnost Jevreja i muslimana

Ona je predsjednica Južnoafričkog jevrejskog odbora i direktorica Centra za holokaust i genocid u Durbanu. Koji je osnovala 2008. godine kako bi pružio resurse edukatorima nakon uključivanja proučavanja nacističke Njemačke i Holokausta u Nacionalni kurikulum Južnoafričkog Ministarstva obrazovanja.

U svom autorskom članku za Daily Maverick, uticajne južnoafričke sedmične novine, sa 10 miliona čitatelja mjesečno osvrnula se na obilježavanje godišnjice genocida u Srebrenici. 

Njen tekst donosimo u nastavku:

„Kao jevrejka, majka i Južnoafrikanka, duboko posvećena i uključena u obrazovanje o Holokaustu i genocidu, tokom mog posjeta Srebrenici, Bosni, ovog mjeseca, došlo je do dubokog preplitanja mojih identiteta.

11. jula 1995. godine, prema kraju rata u Bosni, dogodio se genocid u UN-ovoj "sigurnoj zoni" Srebrenica. Do kraja tog masakra, 8.721 muslimanskih muškaraca i dječaka je bilo mrtvo, sistematski masakrirano ne zbog nečega što su uradili, već jednostavno zbog onoga što jesu.

Bila sam u Bosni da učestvujem u komemoracijama 28. godišnjice genocida kao dio delegacije Svjetskog jevrejskog kongresa (WJC) koju su činili jevrejski učenjaci i mladi diplomati.

Posjeta je uključivala konferenciju koju su zajednički organizovali Svjetski jevrejski kongres (WJC) i Memorijalni centar Srebrenica (SMC), a ja sam bila učesnica na panelu tokom sesije nazvane "Čuvanje sjećanja, memorijali, muzeji i obrazovanje".

Posebno mi je bilo zadovoljstvo predstaviti važan rad koji se obavlja u Južnoj Africi od strane Centara za Holokaust i Genocid u Cape Townu, Johannesburgu i Durbanu (posljednji od kojeg sam osnivač i trenutni direktor).

Publika je bila impresionirana, ali i ogorčena činjenicom da dok je proučavanje nacističke Njemačke i Holokausta obavezno u nacionalnom kurikulumu Južne Afrike, u Srebrenici pod upravom Republike Srpske nijedan aspekt užasa koji se dogodio u i oko grada u julu 1995. godine nije spomenut u školama.

Negiranje genocida od strane počinitelja, kao i njihovih apologista, zapravo je tipična karakteristika genocida širom svijeta. Imajući to u vidu, važan fokus konferencije, zajedno s čuvanjem kolektivnog sjećanja na žrtve genocida, bio je suočavanje s negiranjem Holokausta i genocida.

Užas koji se ponavlja

Naših nekoliko dana započelo je 9. jula s potresnom ceremonijom dolaska lijesova za ovu godinu. Uprkos naporima počinitelja da sabotiraju dokaze rušenjem masovnih grobnica, Međunarodna komisija za nestale osobe (ICMP) je sprovela program vođen DNK analizom, putem kojeg je preko 7.000 od više od 8.000 žrtava genocida u Srebrenici identificirano.

Nakon identifikacije i ponovnog spajanja kosturnih ostataka (proces koji može zahtijevati izvlačenje iz više tajnih grobnica i koji može trajati godinama), posmrtni ostaci pojedinaca se svake godine sahranjuju 11. jula.

U nekim slučajevima, rodbina je odlučila odgoditi sahranu kada su prvi posmrtni ostaci njihovih voljenih identificirani prije nekoliko godina u nadi da će se prikupiti više ostataka. U nekom trenutku, porodica donosi odluku da sahrane ono što imaju. Međutim, ako se naknadno pronađu dodatni ostaci već sahranjenih, lijesovi se iskopavaju i ti ostaci se dodaju.

Na ovogodišnjem memorijalnom događaju, 30 lijesova je doneseno u Memorijalni centar radi sahrane. Ogromni kamion prekriven cvijećem donio je lijesove na mjesto događaja, i dok je skrenuo na ugao susreo se s mnoštvom ljudi, što je izazvalo kolektivni uzdah zbog ogromnosti ovog događaja.

Bilo je nemoguće u potpunosti shvatiti kombinaciju nesretne tuge i možda olakšanja kod stotina rodbine koja je okružila te lijesove prekrivene zelenim platnom, u iščekivanju da konačno polože svoje voljene na vječni počinak.

Kathryne Bomberger, Generalna direktorica Međunarodne komisije za nestale osobe (ICMP), rekla je na konferenciji da je naučni proces razvijen u Bosni i Hercegovini za identifikaciju žrtava genocida u Srebrenici i drugih zločina doprinio temeljnoj promjeni u načinu na koji zemlje pristupaju pitanjima istine i pravde u ratu.

Bomberger je rekla da su vlasti u Ukrajini već pokrenule proces utvrđivanja sudbine nestalih osoba uslijed ruske invazije, čak i usred konflikta, jer "shvataju apsolutnu potrebu osiguranja istine, pravde i reparacija za porodice".

Memorijalni centar Srebrenica, smješten na prostoru nekadašnjeg ogromnog kompleksa Ujedinjenih nacija u Srebrenici, impresivan je centar s izuzetno snažnom izložbom. Pored stalne izložbe i mnogo potresnih fotografija, jedan od ogromnih bijelih kamiona UN-a koje smo svi vidjeli na televiziji izložen je u jednom od velikih prostora.

Emir Suljagić, direktor Srebreničkog memorijalnog centra, sam je preživjeli i on je glavna snaga koja ostavlja nevjerojatan utisak na posjetioce centra. Izuzetno emotivan trenutak bio je kada je Emir, u svom uvodnom govoru na konferenciji, hrabro suočio se s neugodnom temom koja je bila prisutna:

"Iako nemam zvaničnu dužnost osim što sam direktor Srebreničkog memorijalnog centra, ovdje i sada, osjećam snažnu potrebu da kažem sljedeće: prije 80 godina, neki od mojih sunarodnjaka pridružili su se redovima u službi njemačke nacističke ideologije, nanoseći vam, vašem narodu i vašim precima - vašim očevima i majkama, djedovima i bakama - štetu. Zbog toga vam se izvinjavam i nadam se da ćete pronaći oprost u vašim srcima."

Čuvanje sjećanja i istine

Nakon što sam sudjelovala na panelu konferencije, jedan emotivan član publike mi je pružio dug i topao zagrljaj i darovao mi knjigu "Na strani čovječanstva", zbirku intervjua koje je provela s različitim pravnicima i stručnjacima za međunarodno pravo.

Među intervjuisanim osobama su i Richard Goldstone iz Južne Afrike, kao i mnogi jevreji koji su bili uključeni u Međunarodni krivični sud (ICC) i istraživanje genocida i drugih zločina počinjenih tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu od 1992. do 1995. godine. Kao jevrejska Južnoafrikanka, primila sam takvu toplinu i zahvalnost za njihovu borbu za istinu i pravdu u ime žrtava.

Također sam duboko dirnuta svjedočanstvom Munire Subašić, predsjednice organizacije Majke Srebrenice. Njen je lik predstavnik desetina hiljada majki, glas bezbrojnih žrtava i snaga i hrabrost da ispriča i ponovo ispriča potresnu priču o ubistvu njenog sina i supruga, dok se mnogi drugi našli ušutkani svojim traumama.

Munira zna da je njena uloga da nastavi pričati svoju priču svima koji će je slušati kako se nikada ne bi zaboravila. To je ta organizacija - ili zapravo sila - majki koja je inistirala na otkrivanju istine o onome što se dogodilo tokom te sudbonosne sedmice. Na mnoge načine, moralo je tako biti. Ko drugi osim očajne majke bi pomjerio nebo i zemlju - u ovom slučaju, doslovno - da pronađe svoga sina, muža ili oca?

U svom govoru, imam Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, Damir ef. Peštalić, govorio je o majkama kao njihovim najvećim herojima, "koje nas uče da prihvatimo druge i borimo se za pravdu. Mnoge su umrle prije nego što su pronašle ostatke svojih najmilijih, a ipak ih nikada nisam vidio bez snage i energije."

Imam Damir je započeo svoje izjave o važnosti saradnje i partnerstva s Svjetskim jevrejskim kongresom - što je za mene simbolično potvrđivanje da postoji nada za zajedničku budućnost za Jevreje i muslimane.

Tada sam imala dirljiv razgovor tokom ručka s prelijepom mladom ženom koja je kao izbjeglica sa majkom i sestrom preselila u Kolorado, SAD, nakon genocida. Sada volontira kao prevodilac za Srebrenički memorijalni centar i godišnje prisustvuje svakoj ceremoniji 11. jula, jer su njen otac i brat sahranjeni ovdje 2003. godine.

Nijekanje i lažne informacije

Usred političkih izazova i svih iskrivljavanja i nijekanja koje i dalje preovladava u javnom diskursu o Srebrenici, u utorak je održana duboko dirnutna komemorativna ceremonija u Srebreničkom memorijalnom centru (SMC). Menachem Rosensaft, koji je predvodio delegaciju Svjetskog jevrejskog kongresa, održao je ključni govor u kojem nas je podsjetio da mržnja koja se oslobodi vodi do Aušvica, Kigalija i Srebrenice.

Zatim smo se uputili prema groblju, pridružujući se hiljadama drugih koji su došli iz cijele zemlje da odaju počast na ovaj najpotresniji dan.

Dok smo to činili, shvatila sam kako sve se vraća na ono što je Romeo Delaire, komandant UN-ove mirovne snage za Ruandu 1993-1994, jednom rekao: "Svi ljudi su ljudi. Nema ljudi koji su više ljudi od drugih.""

(Vijesti.ba)