3°C
Mostar 10°C
Tuzla 10°C
Banja Luka 7°C
Bihać 5°C

10.03.2020 / 20:00 BiH - Avangarda

Program reformi: Sarađivati s MICT, sve institucije i kontinuirano

Program reformi: Sarađivati s MICT, sve institucije i kontinuirano
Foto: Vijesti.ba
Program reformi je jasan i u poglavlju 1.1.7. Odnosi sa Međunarodnim rezidualnim mehanizmom za međunarodne sudove se taksativno nabraja šta država Bosna i Hercegovina mora uraditi u pogledu progona ratnih zločinaca. Uz to, u tački 1.1.7.2 kao cilj se navodi: “Sarađivati sa MICT-om, sve institucije i kontinuirano”.

Piše: Dženana Karup Druško

Politička histerija u bosanskohercegovačkom entitetu Republika Srpska oko članstva BiH u NATO-u, stranim sudijama u Ustavnom sudu BiH, i generalno prema državama garantima Dejtonskog mirovnog sporazuma, kulminirala je nizom izjava Milorada Dodika u kojima se obrušio na Sjedinjene Američke Države poručujući i da je došlo do “promjene geopolitičke situacije u svijetu”. Pri tome je, očito, računao da on sada ima garancije i podršku Vladimira Putina za sve što radi, te da trenutna situacija i odnosi velikih sila u BiH i regionu nisu isti kao što su bili krajem devedesetih godina prošlog stoljeća, ali i aludirajući da Sjedinjene Američke Države nisu jedina sila koja definira globalne svjetske odnose.

Jedan od onih koji svesrdno pružaju podršku “predsjedniku” Dodiku i njegovoj politici nesumnjivo je Milorad Kojić koji to dokazuje svojim izjavama, ali i konkretnim djelovanjem. Kojić je direktor (Vladinog) Centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica Republike Srpske, koji u kontinuitetu, godinama, negira presude Tribunala u Haagu, fabricira i izmišlja dokaze, negira počinjene zločine i genocid u Srebrenici, i bavi se najnižim podvalama o uzrocima rata u BiH i regionu.

Ovaj centar je upravna organizacija Republike Srpske osnovana na osnovu Zakona o izmjenama Zakona o republičkoj upravi (1. januar 2013.), a nastao je ujedinjenjem Republičkog centra za istraživanje ratnih zločina i Operativnog tima RS-a za traženje nestalih lica. “Centar je od juna 2014. do aprila 2016. na vojnim poligonima Republike Srbije organizovao izvođenje 32 eksperimenta kako bi ‘utvrdili istinu o Tuzlanskoj kapiji’. (…) Pored zločina na Kapiji, Centar je planirao rekonstrukciju zločina Markale 1 i Markale 2, te zločina u tadašnjoj ulici Vase Miskina u Sarajevu, 1992.” (Iz analize Haruna Išerića “Politička instrumentalizacija Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH na primjeru oktobarskih zaključaka Vijeća”, objavljene na stranici Fondacije Centar za javno pravo)

Napadi na predsjednika MICT-a

Nakon što je nedavno Carmel Agius, predsjednik MICT-a (pravni nasljednik MKSJ-a), odbio zahtjev Kojićevog Centra da se se u Banja Luci otvori informativno-dokumentacioni centar haškog suda, krenuli su napadi na predsjednika Agiusa i MICT.

Predsjednik Agius je u svom pismu od 21. februara 2020. naveo da ne podržava otvaranje informativnog centra jer smatra da Kojićev Centar nije prikladan i kredibilan partner, a Kojićevu djelatnost je opisao kao “potkopavajuću i omalovažavajuću”, te da on na svaki način “nastoji diskreditirati rad i praksu MKSJ i MICT-a”.

Ovdje svakako treba podsjetiti da su se potpisnici Programa reformi, dokumenta dostavljenog u Bruxelles, ponovo obavezali na apsolutnu suradnju sa MICT-om, i da su u dokumentu precizno navedeni oblici te suradnje kao i njeni nosioci, te obaveze BiH i njenih entiteta. No, Kojić se ponaša kao ruski ambasador pri Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija koji je vetom zaustavio rezoluciju o Srebrenici, pri čemu, naravno, Kojić nema nikakav veto, ali je vladin službenik zadužen za ovu problematiku.

Poslednji Kojićev napad na predsjednika Agiusa uslijedio je 29. februara nakon što je odbio da dozvoli prijevremeni izlazak na slobodu ratnog zločinca Radoslava Brđanina. Kojić se tim povodom obratio javnosti tvrdeći da nema razloga da Brđanin ne bude pušten na slobodu, te optužujući predsjednika Agiusa da se “stavio u ulogu socijalnog radnika, odnosno stručnog lica iz službe tretmana koje je osposobljeno da odlučuje da li se neko dovoljno rehabilitovao”.

Predsjednik Agius je uskratio šestorici ratnih zločinaca srpske nacionalnosti prijevremeni izlazak na slobodu, a nakon što su izdržali dvije trećine kazne, što je izazvalo žestoke reakcije u Srbiji i naravno kod “dežurnog” direktora Republičkog centra iz Banja Luke. Inače, predsjednik Agius je u svom mandatu uveo praksu vrlo restriktivnog odlučivanja o puštanju na slobodu presuđenika nakon izdržane 2/3  kazne. U jednoj svojoj ranijoj odluci postavio je uslove za puštanje na slobodu Valentina Ćorića (zabranjujući mu, između ostalog, javne nastupe), a Miroslavu Bralu, presuđenom zbog zločina u Ahmićima, zabranio je prijevremeni izlazak čime je konačno prekinuo praksu automatskog puštanja zločinaca nakon 2/3 izdržane kazne.

Republički centar - organizacija za negiranje haškog naslijeđa

Podsjetimo da je Paddy Ashdown 2004. godine, kao visoki predstavnik u BiH, zbog sličnih “aktivnosti” smjenio Dejana Miletića s pozicije šefa Ureda Republike Srpske za suradnju sa MKSJ-om. Također treba podsjetiti da je upravo SNSD prije 7-8 godina, preko svojih predstavnika na državnom nivou, odbio otvaranje informativnog centra haškog suda u Banja Luci, iako su prethodno bili dali pristanak. Svoj stav su promijenili nakon što je zvanični Beograd odbio da otvori informativni centar MKSJ-a u Srbiji.

Na potezu je Valentin Inzko, (opet) visoki predstavnik, koji može smjeniti Kojića, zabraniti rad Republičkog centra ili donijeti zakon o zabrani negiranja genocida što bi automatski eliminiralo razne kojiće, i personalno i institucionalno.

Priča oko informativnog centra MKSJ-a podsjeća na dešavanja oko atlanskih integracija Bosne i Hercegovine koje su dugo podržavane od SNSD-a, a onda je do promjene došlo nakon intervencija iz Srbije i Rusije koje su rezultirale usvajanjem deklaracije o neutralnosti u Narodnoj skupštini Republike Srpske.



No, Program reformi je jasan i u poglavlju 1.1.7. Odnosi sa Međunarodnim rezidualnim mehanizmom za međunarodne sudove se taksativno nabraja šta država Bosna i Hercegovina mora uraditi u pogledu progona ratnih zločinaca. Uz to, u tački 1.1.7.2 kao cilj se navodi: “Sarađivati sa MICT-om, sve institucije i kontinuirano”.

Pismo MICT-a u kojem je decidno napisano da je Republički centar koji vodi Kojić organizacija za negiranje haškog naslijeđa otvara mnoga pitanja i za Tužiteljstvo i Sud BiH. Jer, kako je onda moguće da jedna takva negatorska organizacija bude partner Tužiteljstvu BiH, a da Sud BiH dokumente dostavljene iz ovog centra tretira kao validne. Pri tome, ne samo da se radi o negatorskoj organizaciji koja ne priznaje presude međunarodnog suda, nego se radi o  organizaciji koja već godina vrši pritisak (i uticaj) i na glavnog tužitelja Tužiteljstva BiH i na predsjednika Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća BiH.

Prioritet nad haškim predmetima

Slučaj diskreditacije 15 tužitelja i sudija bošnjačke i hrvatske nacionalnosti nametnut je upravo od Republičkog centra, a hiljade prijava koje je Centar podnio osnov su za progon brojnih građana (nesrba) BiH. Ko će odgovarati iz Tužiteljstva i Suda BiH zbog ove situacije kada ne samo da postoji sukob interesa, nego postoji saradnja sa organizacijom koja potkopava pravdu i progon ratnih zločinaca?

S obzirom na sve ovo sasvim je jasno i zašto se zataškavaju informacije o preko 800 haških predmeta proslijeđenih Tužiteljstvu BiH shodno Pravila puta Rimskog sporazuma. Zašto prijave banjalučkog Republičkog centra imaju prioritet nad haškim predmetima?

Odgovor na ovo pitanje može se pronaći upravo u analizi dešavanja koja su dovela do toga da VSTV u oktobru 2017. donese odluku da se provjeravaju ratne biografije sudija i tužitelja, a koju je uradio Centar za javno pravo (http://www.fcjp.ba/templates/ja_avian_ii_d/images/green/Harun_Iseric3.pdf). Zaključci o tome su u VSTV-u doneseni na osnovu Informacije Centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica Republike Srpske.

Analizom događaja koji su uslijedili potvrđuje se harmonizirano djelovanje institucija Republike Srspke i VSTV-a: 13. oktobra 2017. Centar je VSTV-u dostavio “Informaciju o sudijama i tužiocima u pravosudnim organima na nivou BiH koji su u ratu zatvarali Srbe po logorima”; 14. oktobra 2017. Milorad Dodik je održao “konsultativni sastanak” nakon koga je izjavio da je “sramno i nedopustivo da se u Sudu BiH nalaze sudije sa kriminalnom prošlošću” i zatražio od VSTV-a da se odstrane svi koji imaju dodira sa ratnim pravosudnim institucijama; 29. oktobra, nakon sastanaka s Aleksandrom Vučićem Dodik izjavljuje “mi smo pokrenuli inicijativu... Imamo dokaze za šest sudija koje su bile sudije vojnih sudova Armije RBiH”; 25. i 26. oktobra održana je sjednica VSTV-a, a po dnevnom radu koji je pripremio Milan Tegeltija Informacija Centra je bila treća tačka. Tegeltija je sam pripremio i zaključke koje je dostavio članovima VSTV-a (u tome nije učestovao Odjel za pravna pitanja VSTV-a).

Pravo i pravda

U raspravi koja je uslijedila Tegeltija je bio decidan: informaciju je pripremila zvanična institucija koja se zove Republički centar... “Ja je tretiram kao zvanični dokument vladine institucije”. Dokument uopće nije provjeravan, kao ni “dokazni materijal”, a zaključci su usvojeni onako kako je predložio Tegeltija. Samo zahvaljujući uticaju predstavnika međunarodne zajednice u BiH ovi zaključci nisu provedeni. Sasvim je jasno da Milorad Dodik preko Tegeltije ima direktni uticaj na pravosuđe kao i da je Republički centar iz Banja Luke upravo preko Tegeltije osigurao svoj status u Tužiteljstvu BiH.

S obzirom na sve paradoks je da danas srpska, kao ni hrvatska strana nemaju zamjerke na predloženu revidiranu strategiju za procesuiranje ratnih zločina, odnosno da i Tegeltija i ministar pravde BiH Josip Grubeša na sve načine pokušavaju da proguraju usvajanje strategije. Upravo zbog svega navedenog od ključne je važnosti da Tužiteljstvo BiH javno objavi podatke o predmetima pregledanim shodno Pravilima puta Rimskog sporazuma, i da nakon 15 godina kažu koliko je tih predmeta presuđeno, koliko obustavljeno, a koliko je podignutih optužnica. Sve druge informacije, koje nisu u ove tri kategorije, mogu se smatrati nestalim ili sakrivenim predmetima.

Ili će se na kraju pokazati da je i revidirana strategija dio šireg plana negiranja haškog naslijeđa i činjenica utvrđenih u presudama u kome “udruženi” učestvuju i Kojić, i Tegeltija, i Dodik i mnogi drugi iz RS-a i Srbije. Ako je to “nova geopolitička situacija” o kojoj je govorio Dodik, u kojoj nema vladavine prava a time ni sigurnosti, ratni zločini su dozvoljeni a ratni zločinci se glorificiraju, onda nema nikakve sumnje da Dodik i njegovi puleni za to nikad neće imati podršku Zapada utemeljenog na vladavini prava, kao jednog od najvažnijih preduvjeta za demokratiju, ali i mir i sigurnost, nego će u tome samo imati i imaju podršku Ruske Federacije. A tu onda nema pravde i prava ni za žrtve a ni za ostale građane, jer u takvim sitemima “svi su jednaki, ali neki su jednakiji od drugih”.

Pri svemu treba imati na umu da plan negiranja zločina (i procesa revizionizma) teško da nema veze s Dodikovim najavama o odcjepljenju Republike Srpske, jer međunarodno pravo, između ostalog, ne podržava bilo kakva priznanja odcjepljenja teritorija koja su zasnovana na teškim kršenjima međunarodnog humanitarnog prava, odnosno na počinjenim zločinima.


(Avangarda.ba)

Izdvajamo