Analiza krvi stogodišnjaka otkriva tajnu dugovječnosti

Oni predstavljaju najbrže rastuću demografsku grupu na svetu, a njihov broj se od 1970-ih udvostručava svakih deset godina.

Dugovjčnost danas nije rijkost, a naučnici pokušavaju da otkriju tajnu šta to tačno utiče na dug život.

Koliko dugo ljudi mogu da žive i šta određuje dug i zdrav život vijekovima su bile teme od interesa.

Još su Platon i Aristotel prije više od 2.300 godina pisali o procesu starenja.

Međutim, istraživanje tajni izuzetne dugovječnosti nije jednostavno.

Ono zahtijeva razumijevanje složene interakcije između genetske predispozicije i faktora životnog stila i načina na koji oni utiču na organizam tokom cijelog života.

Nedavno istraživanje, objavljeno u časopisu GeroScience, otkrilo zajedničke biomarkere – poput nivoa holesterola i glukoze – kod ljudi koji žive duže od 90 godina, piše Science Alert.

Ljudi koji dožive duboku starost oduvijek su bili od posebnog interesa za naučnike jer mogu pomoći u razumijevanju kako produžiti život i kako stariti uz bolje zdravlje.

Do sada su istraživanja stogodišnjaka uglavnom bila malog obima i fokusirana na određene grupe, često isključujući one koji žive u domovima za stare, prenosi Danas.

Naše istraživanje je najveće do sada koje je uporedilo biomarkere tokom života kod ljudi koji su doživjeli 100 i više godina i onih koji su živjeli kraće.

Naučnica Karin Modig, sa Karolinska instituta, kaže da je sa svojim timom analiziraao podatke 44.000 Šveđana koji su prošli zdravstvene preglede u uzrastu od 64 do 99 godina. Oni su bili dio takozvane AMORIS kohorte.

Njihovi podaci su praćeni do 35 godina, a od svih ispitanika 1.224 osobe (2,7%) su doživjele 100 godina. Zanimljivo je da su 85% stogodišnjaka bile žene.

„Ispitivali smo 12 biomarkera povezanih sa upalom, metabolizmom, funkcijom jetre i bubrega, kao i sa potencijalnom neuhranjenošću i anemijom“, kaže profesorica Modig.

Ovi biomarkeri su već ranije dovođeni u vezu sa starenjem i smrtnošću.

Upalni biomarker – mokraćna kiselina (otpadni produkt varenja određenih namirnica).
Metabolički biomarkeri – ukupni holesterol i glukoza.
Funkcija jetre – enzimi ALAT, ASAT, albumin, gama-glutamil transferaza (GGT), alkalna fosfataza (ALP) i laktat dehidrogenaza (LD).
Funkcija bubrega – kreatinin.
Povezanost sa anemijom – nivo željeza i ukupni kapacitet vezivanja željeza (TIBC).

Šta su pokazali rezultati?

„Otkrili smo da su ljudi koji su doživjeli 100 godina imali niže nivoe glukoze, kreatinina i mokraćne kiseline još od svojih šezdesetih godina“, kaže profesorica.

Iako prosječne vrijednosti biomarkera nisu bile značajno drugačije između stogodišnjaka i ostalih, veoma visoke ili niske vrijednosti bile su rjeđe kod dugovječnih osoba.

Na primjer, veoma mali broj stogodišnjaka imao je glukozu iznad 6,5 mmol/L ili kreatinin iznad 125 µmol/L u srednjim godinama.

„Takođe smo otkrili da su gotovo svi biomarkeri, osim ALAT-a i albumina, imali povezanost sa vjerovatnoćom doživljavanja 100. godine“, kaže Modig.

Ljudi sa najnižim nivoima ukupnog holesterola i željeza imali su manje šanse da dožive 100 godina u poređenju sa onima koji su imali više vrijednosti.

S druge strane, povišeni nivoi glukoze, kreatinina, mokraćne kiseline i određenih markera funkcije jetre smanjili su vjerovatnoću da neko postane stogodišnjak.

Iako su apsolutne razlike bile relativno male, ipak su bile značajne.

Na primjer, ljudi sa najnižim nivoom mokraćne kiseline imali su 4% šanse da dožive 100 godina, dok su oni sa najvišim nivoima imali samo 1,5% šanse.

Zaključak – šta ovo znači za dugovječnost?

„Naša studija sugeriše da postoji povezanost između metaboličkog zdravlja, ishrane i dugovječnosti. Ipak, ne možemo sa sigurnošću reći koji faktori životnog stila ili geni uzrokuju te biomarkerske vrijednosti. Međutim, sasvim je logično pretpostaviti da ishrana i unos alkohola igraju važnu ulogu“, kaže profesorica.

Praćenje vrijednosti bubrega, jetre, glukoze i mokraćne kiseline tokom starenja može biti korisno za očuvanje zdravlja.

Naravno, uvijek postoji i faktor sreće u doživljavanju izuzetno dugog života.

Ipak, činjenica da su razlike u biomarkerima prisutne decenijama prije smrti sugeriše da genetika i način života zajedno oblikuju dugovječnost.

(Vijesti.ba)