Zašto je bitan odlazak Milana Tegeltije s pozicije predsjednika VSTV-a

Piše: Dženana Karup Druško

“Ja više volim Srbiju nego Bosnu i Hercegovinu. Bosna i Hercegovina je samo moje radno mjesto i ništa više, a putovaću sa srpskim pasošem, što sam radio i do sada,” rekao je Milorad Dodik neposredno nakon inauguracije u Predsjedništvu BiH 2018. godine kada je najavio ukidanje OHR-a, progon sudija stranaca iz Ustavnog suda BiH, te nove napade na Oružane snage BiH i Obavještajno-sigurnosnu agenciju BiH (ili u najkraćem na državu).

Za to Milorad Dodik već dugo ima logističku, materijalnu i političku podršku Moskve i Beograda, a sve s ciljem zaustavljanja bilo kakvog napretka BiH, posebno blokiranjem njenih atlanskih i evropskih integracija. Paralelno s onim što radi Dodik predstavnici Ruske Federacije u Vijeću sigurnosti UN-a i PIC-u blokiraju sve odluke o napredku BiH. Dodatnu snagu Dodiku nesumnjivo je dala koalicija s Draganom Čovićem, ozvaničena neposredno pred zadnje Opće izbore. Time je i definitivno mogla krenuti završna faza destabiliziranja i urušavanja BiH, ovladavanjem državnih institucija (koje nisu bile pod njihovom kontrolom).

Blokiranje odluka Ustavnog suda BiH

Simptomatično je da Dodik među tim državnim institucijama nije pominjao VSTV, iako je ranije prijetio i referendumom kako bi ga ukinuo jer su ga „nametnuli stranci“. Prestanak njegovih napada na VSTV poklapa se s dolaskom Milana Tegeltije na mjesto predsjednika.

Tegeltija je tokom svog mandata uspio potpuno urušiti pravosuđe stavljajući ga u funkciju Dodikovih i Čovićevih političkih projekata što je otišlo toliko daleko da je izazvalo zajednički pritisak (zapadnih) međunarodnih predstavnika u BiH da, ne samo da Tegeltija podnese ostavku, nego i da se provede reforma kojom bi pravosuđe vratilo svoj ugled, a što podrazumijeva i obračun s unutrašnjom korupcijom. Ruski ambasador je ostao usamljen u podršci Tegeltiji.

Pravosuđe kao treći stub vlasti, osnova je demokratije i ljudskih prava u svakoj zemlji. Bez profesionalnog i nezavisnog pravosuđa dejtonska Bosna i Hercegovina nema apsolutno nikakve šanse da uspostavi i zaštiti vladavinu prava koja je jedini mehanizam za zaštitu od „ludačke košulje“ u koju su je zarobili i drže je pojedini političari.

Upravo zbog toga, prije bilo kakve analize o radu VSTV-a i pravosuđa, treba podsjetiti na odluke Ustavnog suda BiH, koje štite državu i Ustav, a koje redovno nailaze na žestoke kritike Milorada Dodika, što i jeste ključni razlog njegovih napada na ovu najvišu pravnu instituciju u državi. No, Dodik nema uticaja na odluke Ustavnog suda BiH, ali one se ne provode. Zašto? Ne dozvoljava Dodik? Ima li on toliku moć da blokira odluke Ustavnog suda BiH i kako?

U dodatnim pitanjima Evropske komisije u Upitniku koji su podacima popunjavale nadležne institucije, decidno se navodi: „U koliko slučajeva je neizvršenje odluka Ustavnog suda BiH dovelo do krivičnog postupka zbog kašnjenja ili odbijanja da se izvrše odluke Ustavnog suda?“ Prema odgovoru „za svaki od tih predmeta, za koje je utvrđeno da neka institucija ili pojedinac nisu proveli određenu odluku – Tužiteljstvo BiH, tačnije Odjel III zadužilo je određenog tužitelja za postupanje u tom predmetu“, ali „u većini formiranih predmeta su donešene odluke o neprovođenju ili obustavi istrage, jer nije utvrđeno postojanje osnova sumnje da su te službene osobe učinile to krivično djelo”.

Tužiteljstvo BiH ovim je amnestiralo od odgovornosti sve one koji ne provode odluke Ustavnog suda BiH. I to je praksa koja se realizira godina bez ikakve odgovornosti za bilo kog tužitelja koji zbog svog nerada i neznanja dozvoljava pojedincima da ne provode odluke najviše pravne institucije u državi. Zahvaljujući njima Dodik može „ispod žita“ puštati imenovanja sudija stranaca u Ustavni sud BiH jer zna da sve odluke koje mu ne odgovaraju nikad neće biti provedene. Nažalost, niko čak ni iz pravosudne zajednice ne problematizira ovu praksu i ulogu glavne tužiteljice u tome.

Imenovanje podobnih kadrova na rukovodeća mjesta

Dolaskom Milana Tegeltije na čelo VSTV-a uspostavljena je praksa trgovine uticaja i postavljanje podobnih kadrova, posebno na rukovodne funkcije. Pri tome je ozbiljno narušen i nacionalni balans u pravosuđu i na nivou BiH i u Federaciji što je izazvalo velika nezadovoljstva javnosti, ali i unutar same pravosudne zajednice.
 
U Zakonu o VSTV, Poglavlje V – Imenovanje, Član 43 (Kriteriji za imenovanje) stoji: “(2) Vijeće primjenjuje odgovarajuće ustavne odredbe kojim se uređuju jednaka prava i zastupljenost konstitutivnih naroda i ostalih.” Međutim, uz kriterij “profesionalnosti” kojim je predsjednik VSTV-a pravdao sva imenovanja a koji i ne postoji u Zakonu, na državnom nivou od tri ključne pozicije Bošnjaci nemaju niti jednu: Sud BiH, Tužiteljstvo BiH, VSTV. Slična situacija je i na federalnom nivou: predsjednik Vrhovnog suda FBiH je Srbin (došao na tu poziciju iz Banja Luke), glavni federalni tužitelj je bio Srbin (otišao u penziju, čeka se izbor novog). Iako ih VSTV ne bira, nije na odmet pomenuti da ni predsjednici Ustavnog suda FBiH i Ustavnog suda BiH nisu Bošnjaci.

Kako je Tegeltija radio ilustrira slučaj imenovanja sudija u Čitluku kada je imenovana (samo) jedna Hrvatica,  dvije Bošnjakinje i jedna Srpkinja, što je za čelništvo HDZ-a bilo neprihvatljivo jer je “Čitluk dominantno hrvatski grad” i pozvali su VSTV da preispita svoju odluku, što je VSTV ekspresno i uradio poništavajući odluku o imenovanju.

Imenovanjem, Gordane Tadić na mjesto glavne tužiteljice Tužiteljstva BiH, uz brojne otpore pravosudne zajednice i javnosti, ovladavanje pravosuđem bilo je zaokruženo i moglo se preći u sljedeću fazu: progon generala i komandanta Armije RBiH i političkih protivnika.

Podrška historijskom revizionizmu

Podrška negiranju i historijskom revizionizmu preko pravosuđa, uz brojne istrage i procese, odvijalo se i na druge načine. Podsjetimo na zaključke iz 2017. koje je Tegeltija nametnuo VSTV, a koji nisu provedeni samo zahvaljujući predstavnicima međunarodne zajednice u BiH. Ta dobro planirana akcija krenula je iz Banja Luke od Informacije Centra za istraživanje ratnih zločina i traženje nestalih lica Republike Srpske, a odnosila se na sudije i tužitelje „u pravosudnim organima na nivou BiH koji su u ratu zatvarali Srbe po logorima”.

Tegeltija je tada tvrdio kako je Informaciju pripremila zvanična institucija koja se zove Republički centar… “Ja je tretiram kao zvanični dokument vladine institucije”. O toj „vladinoj instituciji“ Carmel Agius, predsjednik MICT-a (pravni nasljednik MKSJ-a), odbijajući zahtjev direktora Centra, Milorada Kojića, da se se u Banja Luci otvori informativno-dokumentacioni centar haškog suda, u svom pismu od 21. februara 2020. naveo je da ne podržava otvaranje tog informativnog centra jer smatra da Centar nije prikladan i kredibilan partner, a Kojićevu djelatnost je opisao kao “potkopavajuću i omalovažavajuću”, te da on na svaki način “nastoji diskreditirati rad i praksu MKSJ i MICT-a”.

Godinama su izvještaji domaćih i međunarodnih eksperata ukazivali na probleme u procesuiranju ratnih zločinaca, pogotovo u Tužiteljstvu BiH. O tome je pisala i sudija Joanna Korner, ali i Misija OSCE-a. No, Gordana Tadić, javnost bombardira (nekom) statistikom kojom dokazuje da su njihovi rezultati i iznad predviđenih normi. I ćuti na pitanja zašto nema niti jedne optužnice za opsadu Sarajeva, Goražda, Bihaća, Tešnja...

Obračun s političkim protivnicima

Da se djelovanje Tužiteljstva BiH odvija paralelno s političkim potezima Zagreba i Beograda potvrđuje izjava Zorana Milanovića prilikom dodjele priznanje Jeliću, izjave Aleksandra Vučića o negiranju genocida, kao i zaštita koju Srbija i Hrvatska u kontinuitetu pružaju ratnim zločincima.

Simptomatično je da je glavna tužiteljica Gordana Tadić ekspresno demantirala napise o falsifisiranju stambenog ugovora kako bi naplatila naknadu od države zaprijetivši čak i tužbom ukoliko se to ne ukloni iz medija, ali niti glavna tužiteljica niti Tužiteljstvo BiH nisu demantirali da je zatvorena istraga protiv hrvatskih generala (za zločine nad srpskim civilima na području Mrkonjić Grada, Šipova, Bosanske Dubice, Bosanskog novog, Glamoča i Ključa. Radi se o istragama Tužiteljstva BiH KT-RZ 100/07, KT-RZ 183/06, KT-RZ 154/05, KT-RZ113/06.), a ni da je taj dogovor postignut uz saglasnost Milorada Dodika u selu Bakinci, kako je prvi objavio Dragan Mektić.

No, zaokruživanjem priče o ratanim zločinima po mjeri Zagreba i Beograda, odnosno Čovića i Dodika, a bez ikakvih sankcija i posljedica, i pored brojnih kritika i otpora udruženja, uslijedile su istrage protiv (političkih protivnika) direktora OSA-e (najveća barijera jačanju ruskog uticaja), ministara u Vijeću ministara BiH (koji nisu u SNSD-u i HDZ-u kako bi se pokazalo da ta državna institucija ne funkcionira a preko toga su blokirane i sve reforme neophodne za atlanske i evropske integracije), premijera Federacije (u slučaju smjene ili ostavke time se stvara kriza u Federaciji i vrši pritisak na Izetbegovića da prihvati izmjene Izbornog zakona BiH koje traži Čović), koje se provode u ekspresnim rokovima.

Istovremeno, na primjer, nikad nisu procesuirani odgovorni za afere oko OSA-e u koje su bili uključeni obavještajci hrvatske SOA-e sa svojim suradnicima u BiH (od kojih su neki familijarno povezani s glavnom tužiteljicom); kao ni odgovorni iz afera u koje su bili uključeni čak i pojedinci iz Parlamenta BiH, a dokazano je da je s ciljem rušenja OSA-e i njenog direktora Nikola Špirić čak falsificirao dokument.

S druge strane uspostavljen je sistem u kome se anonimnim prijavama, i razvlačenjem zakona po potrebama određenih tužitelja, ekspresno se otvaraju istrage kojima se ruše politički protivnici.

Atmosfera straha

Ono što dodatno zabrinjava, pogotovo kad je u pitanju korupcija nosilaca pravosudne vlasti, jeste koliko su spremni jeftino rasprodati sve vrijednosti koje bi trebali štiti, pa i samu državu podržavajući (nereagiranjem i neotvaranjem istraga i postupaka) protiv Milorada Dodika u njegovog rušilačkom pohodu na BiH, odnosno rušenju ustavnog poretka koje realizira kroz kojekakve referendume, odluke, rezolucije, deklaracije, a koje direktno potkopavaju integritet i stabilnost BiH. Sve to Dodik radi “legalno” preko Skupštine RS-a (što je svojevremeno radio i Radovan Karadžić), a Dragan Čović preko fantomskog Hrvatskog narodnog vijeća.

Da je tek izvršilac Dodikove politike potvrdio je Milan Tegeltija odlaskom na sastanak u februaru ove godine koji je Milorad Dodik sazvao u Istočnom Sarajevu a na kome su se dogovarali načini „odbrane interesa Republike Srpske“, što će Dodik kasnije realizirati zaključcima kroz Narodnu skupštinu RS-a.

Ono što je radio Milan Tegeltija sa svojim najbližim suradnicima i izvršiocima, ne samo da je dovelo do urušavanja pravosuđa nego je stvorilo i atmosferu straha u Bosni i Hercegovini, i to su ključni razlozi koji su napokon doveli do pritisaka međunarodne zajednice da Milan Tegeltija ode s pozicije predsjednika VSTV-a, a ne kako on tvrdi dvije koruptivne afere koje su mu montirane u „političkom Sarajevu“.  

“Gospodin Milan Tegeltija je svojim ponašanjem nanio veliku štetu Republici Srpskoj i svim pravnicima u Srpskoj i cijeloj Bosni i Hercegovini, od kojih je većina do juče ćutala”, napisala je o njegovom istupu Biljana Simeunović, članica VSTV-a, dodajući: „Gospodin Tegeltija je danas, kao predsjednik VSTS-a, pokušao da svoj nedostojni rad, a i ponašanje koje nije u skladu sa dignitetom funkcije člana i predsjednika pomenute institucije, koji je štetio ugledu savjeta i pravosuđa u cjelini, nemoralno nametne kao udar na sve kadrove koji dolaze iz Republike Srpske, a koji rade u državnim institucijama BiH, naročito u pravosuđu.“

Nema nikakve sumnje da u pravosuđu postoje profesionalni, moralni i etični pojedinci, a što se pokazalo i promjenama u VSTV, među kojima je svakako i dolazak Simeunovićke koja nije bila spremna svoj lični dignitet i profesionalni kredibilitet prodati za poziciju koju joj je Tegeltija nudio. Kad su u pitanju kadrovi kao što je ona, spremni javno izaći i govoriti o nezakonitostima i nemoralu čak i predsjednika VSTV-a, štiteći profesiju a time i zakone i svoju državu, sigurno je da nema tog pojedinca u BiH koji bi pokrenuo pitanje nacionalne pripadnosti Simeunovićke ako bi bila imenovana za (prvu) predsjednicu VSTV-a. Bosni i Hercegovini trebaju takvi ljudi: visokomoralni, kredibilni, pošteni, spremni da štite zakone a time i pravo i pravdu. I u tom slučaju je najmanje bitno kako se zovu.

No, kako su naveli i iz Američke ambasade i iz Evropske delegacije, odlazak Tegeltije je tek prvi korak neophodnih reformi u pravosuđu kako bi se vratilo povjerenje građana, ali i uspostavila vladavina prava. Sam Tegeltija je priznao da će na red nakon njega doći Gordana Tadić. Nesumnjivo da on najbolje zna ko je sa njim rušio pravosuđe urušavajući time i cijelu državu koja je postala talac Dodikovih i Čovićevih političkih projekata. Jer, zašto nije, na primjer, rekao da je sljedeći na redu Ranko Debevc, čije imenovanje su također pratili brojni otpori, no nakon što je izabran i kad se pokazalo da Sud BiH nastavlja raditi profesionalno, zadržavajući svoj dignitet, prestale su kritike na račun Debevca (ali je tada Tužiteljstvo BiH našlo razlog da otvori istragu protiv njega). Jednostavno, ne radi se o tome kako se ko zove i koje je nacionalnosti, kako žele nametnuti Tegeltija i Tadićka (odjednom oboje ugroženi u Sarajevu), nego da li svoj posao radio profesionalno i moralno i u interesu zaštite svih građana i svoje države.



(Vijesti.ba)