Barović: Crna Gora je pod okupacijom Crkve Srbije, Crnogorci i Bošnjaci ne uče iz svojih žrtava

Uoči inauguracije novog predsjednika, Dana nezavisnosti te skorašnji parlamentarnih izbora u Crnoj Gori, razgovarali samo sa Alekom Barovićem crnogorskim politikologm, kolumnistom Portala Analitika i građanskim aktivistom. Barović je magistar političkih nauka i odličan poznavaoc crnogorske zbilje.

Razgovarao: Adem Dedić

Kako biste definisali sve ono što se dešavalo u Crnoj Gori, nakon 30. Augusta 2020. godine?

BAROVIĆ: Ja bih to nazvao okupacijom. Crna Gora i njeni građani su pod okupacijom od strane Crkve Srbije. Proteklih decenija samo su crnogorski manastiri i crkve bili pod okupacijom ove paravjerske organizacije. Od 30. avgusta 2020. na ovamo, cijela država je postala njen taoc i ona je glavni kreator svih odluka u državi. Kreira unutrašnji kurs države, formira koalicije, postavlja kadrove na svim nivoima itd. Spoljni put Crne Gore ne može biti naglo promijenjen zbog straha od međunarodnih partnera i želje da se od njih sakrije ova činjenica o retrogradnosti koju avgustovska većina sprovodi. Međutim, kroz nazadovanje u unutrašnjem planu dolazi do nazadovanja i u spoljnjoj politici, tj. crnogorskom evropskom putu. Crna Gora je bila regionalni predvodnik u evropskim integracijama, ali je to sve stalo nakon 30. avgusta 2020. i Crna Gora se nije pomjerila sa mrtve tačke.

Šta više, dosta se i nazadovalo u ovom procesu. Kada je počela ruska agresija na Ukrajinu, u međunarodnim krugovima se počelo pričati o brzom ulasku Crne Gore u EU, samo je bilo potrebno doći do konsenzusa oko nekih odluka. Međutim, Dritan Abazović i velikosrpska klika oko njega su odlučili da to ne iskoriste i dovedu do krize sistema. Umjesto da se bave evropskim integracijama i iskoriste šansu za brzi ulazak u EU, oni su se bavili potpisivanjem takozvanog temeljnog ugovora između Crne Gore i Crkve Srbije, koji je ništa više do jedan revizionistički i neustavni čin izdaje. Abazović se odlučio na taj korak uprkos signalima od zapadnih partnera da to ne radi i prijetnjama bivše vlasti da će uskratiti povjerenje njegovoj manjinskoj vladi ako potpiše taj ugovor. Uprkos svemu tome on je taj ugovor potpisao i njegova vlada je izgubila podršku, tj. pala.
 
Od tada evo godinu dana Crna Gora je žrtva njegove samovolje, tj. diktature vlade koja je pala i koju čine partije koje ne podržava više od 3 do 5% crnogorskih građana.

Da li je izvjesna skora stabilnost na političkom nebu Crne Gore ili će se samo krize množiti, a jaz između građana produbljivati?

BAROVIĆ: Ja tu mogućnost ne vidim u narednih deset godina. Moguće je da se dođe do stabilne vlasti koja će nesmetano moći da sprovodi agendu Beograda. Pogotovo ako na junskim izborima dođu do dvotrećinske većine. U toj situaciji moći će da slobodno ''žare i pale'' i da im niko ništa ne može, barem ne institucionalno.

Opozicija će morati da nađe odgovor na ove probleme i kreira određeni plan za djelovanje. Jaz između građana je sve veći. To je bila činjenica i prije, ali mislim da je radikalizacija svega počela sa litijama.

Ispiranjem mozga građanima koji su bili obmanuti od strane svještenstva Crkve Srbije dovelo je do toga da radikalizacija i klerikalizacija društva odu do neslućenih visina. Glavni krivci za to su sveštenici Crkve Srbije koje nažalost neznaveni narod sve sluša kao da su u pitanju neki veliki antički filozofi a ne priučeni popovi.

Vašim čitaocima će biti bitna činjenica da je većina tih popova porijeklom iz Bosne, tako da su sa sobom u Crnu Goru donijeli i mržnju koja ođe nije prije postojala, barem ne u tim oblicima. Netrpeljivost je osjetno svakog dana sve veća. Iskreno, mislim da ne postoji porodica u Crnoj Gori koja nije u svađi sa nekim članom uže ili šire porodice iz političkih razloga, a uglavnom je to inicirano od strane onih koji su bili dio takozvanih litija. Svrstavanje u zatvorene torove stvara ogromnu isključivost i sve je posljedica toga.

Kako će raspad Demokratske fronte uticati na odnose unutar prosrbijanskog (prospskog) bloka unutar Crne Gore?

BAROVIĆ: Ne bih ja to nazvao raspadom Demokratskog fronta. Demokratski front je možda prestao da postoji pod tim imenom ali ta činjenica po mom mišljenju srpskim partijama koje su bile dio njega donosi samo korist.

Dosta Srba nije glasalo DF zbog Nebojše Medojevića. Sadašnji Ustav Crne Gore Srbi su dugo godina nakon 2006. nazivali ''Medov Ustav'' budući da je glasovima njegovog PzP omogućeno njegovo izglasavanje. Mnogi radikalno orijentisani Srbi mu to nikada nisu oprostili. Sa druge strane, Medojevićeva partija je na prošlim izborima dobila pet mandata, a samostalno ne bi mogli dobiti ni pola jednoga. Srbi su smatrali da se Medojeviću daje prostor na uštrb srpskih glasova. Toga sada više nema. Nova srpska demokratija i Demokratska narodna partija koje su formirale koaliciju predstavljaju radikalno desne i konzervativne srpske partije i ne sumnjam da će kao takve uspjeti da privuku određeni broj novih glasača.

Naravno, iako je nesumnjivo da jaki radikalni srpski elementi postoje unutar Pokreta Evropa sad i Demokratske Crne Gore i da tamo ''kroje politiku'' kojom se te partije vode, bilo bi veoma problematično kada bi se NSD i DNP dale ministarske funkcije. Američki zvaničnici su često napominjali da DF nije njihov partner i da bi njegov ulazak u vladu bio veoma problematičan. Jakov Milatović je često napominjao da je DF za njega potencijalan partner i to smo viđeli i na djelu, budući da je DF ušao u vlast u nekim crnogorskim gradovima zajedno sa PES, tipa Podgorica i Danilovgrad.

Ostaje da se vidi da li će se to desiti i nakon potencijalne pobjede ovih struja na junskim izborima. Svakako, ulazaku Vladu ovih radikalnih srpskih partija koje su otvoreno pro ruske i  koje primaju direktne naredbe iz Beograda bilo bi više nego retrogradno i razarajuće za Crnu Goru kao državu.

Šta možemo očekivati  od predstojećih parlamentarnih izbora u Crnoj Gori?

BAROVIĆ: Prije svega jedno veliko čišćenje političke scene. Dosta veterana parlamentarizma odlazi iz poslaničkih klupa i to je pozitivno. Mislim da su takvi ljudi, koji su u parlamentu od 1990. što se kaže dosadili i Bogu i narodu. Potrebne su promjene i smjena generacija. Ovo je najozbiljniji pokušaj smjene generacija u poslednjih tri decenije, tj. od početka parlamentarizma u Crnoj Gori. Što se pak tiče kvaliteta onih koji će zasjesti u te klupe, on je upitan.

Skeptičan sam po pitanju evropejstva Pokreta Evropa sad i on je za mene jedan lajt pro srpski pokret. Poznajem dosta njegovih funkcionera i slobodno mogu reći ne bi se zastiđeli po količini velikorspstva koji posjeduju ni na Palama ni na Ravnoj Gori. Nažalost, takvi ljudi se dovode na državne funkcije glasovima Crnogoraca, Bošnjaka i Albanaca koji smatraju da glas daju novoj snazi koja treba Crnu Goru da uvede u Evropsku uniju i od nje stvori razvijenu državu.

Ja to vidim kao jednog velikog trojanskog konja kojeg crnogorska građanska svijest svojevoljno pušta kroz svoje kapije. Mnogi su zaboravili osamnaestu, četrdesetprvu, devedesete... Činjenica da ja nisam možda i utiče na moje demokratske kapacitete. Međutim, iskreno se vodim onom trojanskom - ne vjeruj Grcima ni kad darove donose. Ja bih je samo reintrepetirao u ne vjeruj četnicima ni kad donose prosječnu platu od 1000 eura. Sve je to dio agende.

Granice između političkih blokova u Crnoj Gori su čvrsto zabetonirane. Ali da li možemo očekivati nakon izbora, neke nove kolacije, ili će ostati dosadašnja podjela?

BAROVIĆ: To je diskutabilno pitanje i treba ostaviti da vidimo. Politička dešavanja u Crnoj Gori su veoma nepredvidiva. Demokratski front je u samo nedelju dana od priče o istorijskoj pobjedi došao do raspada. Pitanje je kako će se stvari razvijati. Od 30. avgusta 2020. godine cilj prosrpskih partija pobjednica je da u svoju vladajuću koaliciju uključe i manjinske partije. To im uglavnom nije uspjelo osim nekih albanskih partija. Naravno cilj ovoga nije bila ljubav koju gaje prema Bošnjacima, Albancima i Hrvatima već želja da se takva jedna vlast predstavi kao građanska što nije, a ne kao velikosrpska što zapravo jeste.

Bošnjačka stranka i Bošnjaci kao jedan od glavnih bedema odbrane crnogorske države su ovo prezreli i odbili. Zato su nove struje pronašle podobne Bošnjake u vidu partije SPP. Njima nije bilo gadljivo da npr. u Pljevljima uđu u vlast sa onima koji su Bošnjake progonili, nazivali Turcima, prizivali Srebrenicu u Pljevljima itd.

Kao i devedesetih nažalost postoje Bošnjaci koji bi zarad sitnih privilegija pristali da budu element za jednokratku političku upotrebu od strane velikosrba. Dodatno, SPP u Crnoj Gori je filijala istoimene partije iz Srbije koja podržava Aleksandra Vučića. Činjenica da SPP u Crnoj Gori podržava Vučićeve partnere nije slučajna. Nego, kao što rekoh, ljudi veoma slabo pamte i nažalost ni Crnogorci ni Bošnjaci iz svojih žrtava nisu naučili ama baš ništa.

Nakon što je Milo Đukanović, izgubio izbore za predsjednika države, a nakon toga i njegovo povlačenje sa čela DPS ostavilo je ogromnu prazninu na Crnogorskoj političkoj sceni. Hoće li se prije svega DPS suočiti sa izbornim padom, nakon odlaska tako prepoznatljive figure?

BAROVIĆ: Odlaskom Đukanovića je završena jedna era. Ja mislim da je on odavno htio da napušti te pozicije i uživa u ostatku života sa svojom porodicom i unučadima. Međutim, na insistiranje mlađih generacija unutar DPS-a ostajao je kako bi im pomogao.

Nažalost, te mlađe generacije nisu željele da izađu iz zone komfora i same osvoje vlast, već im je bilo lijepo u pobjedama koje su izvojevane na uštrb imena Mila Đukanovića. Zbog toga će ova tranzicija biti bolna, ali ona je posljedica toga što je iznuđena, a ne pametno osmišljena. Srećom, gospodin Živković je odličan izbor za novog lidera te partije. Sa druge strane, iako DPS posjeduje odlične ljudske kapacitete mislim da ta partije nema budućnost pod tim imenom.

Takođe, ne vidim svrhu postojanja malih partija - SDP, SD i LP. Treba doći do jednog velikog spajanja ovih partija i kompletnog ribrendinga - formiranja jedne nove političke grupe sa mladim ljudima koja će moći da pruži odgovor na probleme novog doba i novonastale situacije. Sve ove gore navedene partije nose teret svog imena zbog kojeg odbijaju dosta glasača, ali I pripadaju jednom drugom vremenu. Do pada će doći ali ga treba prihvatiti kao nešto normalno.

Kada se dođe do dna, uradi reforma koju sam pomenuo i stvore zdravi temelji, onda se može samo naprijed. Nažalost, najveća prepreka tome je crnogorska pizma (neka mješavina zavisti, ljubomore i zlobe) koju posjeduju brojni crnogorski političari starije generacije, pogotovo u malim partijama.

I kako će se Crna Gora ponašati bez Mila u unutrašnjim poslovima ali i u geopolitičkom pozicioniranju na globalnoj sceni?

BAROVIĆ: Novo vrijeme je za nove lidere. Jedna era je završena i idemo dalje. Crna Gora mora da bude jača od bilo kojeg pojedinca i njen opstanak ne smije da zavisi ni o kojem smrtniku. Ljudi dolaze i prolaze.

Svakako, Đukanović je veoma važna istorijska ličnost, ne samo Crne Gore već i Balkana uopšte. Trebaće vremena da se politička scena smiri zbog njegovog odlaska jer bivša opozicija, a sadašnja vlast je svu svoju politiku zasnivala na borbi protiv Đukanovića lično. Toga više nema.

Sa druge strane, procrnogorska opozicija treba ovo da iskoristi kao šansu da novi lideri stasaju i pruži im se prilika da se pokažu. Smatram da postoji veliki broj stručnih i sposobnih ljudi da odgovore na najteže izazove.

Kakvu poruku šalje održavanje inauguracija Jakova Milatovića u Podgorici umjesto na Cetinju?

BAROVIĆ: Takva odluka je zapravo poruka Crnogorcima kako će se Milatović i PES ophoditi prema njima. Ja u svemu tome vidim simbolični značaj, koji nema veze sa bezbjednosnim poteškoćama koje su navođene. U Podgorici je održana Podgorička skupština 1918. na kojoj je nestala crnogorska država, tj. anektirana od strane Kraljevine Srbije. Cetinje je iskonska Crna Gora. Kada bi sve nestalo, a Cetinje ostalo, postojala bi i Crna Gora.

Kada bi Cetinje nestalo, nestala bi i Crna Gora - pa da je velika koliko cijeli Balkan. Cetinje je naravno symbol i svega suprotnog od onoga što Crkva Srbije, Milatović i svi ostali zastupaju i propagiraju. Milioni su uloženi ne bi li se Cetinje preobratilo i to im nije pošlo za rukom. Cetinje je jedan vječni otpor anticrnogorstvu i ta ih činjenica boli.

Važno je za vaše čitaoce napomenuti da Cetinje nije obična crnogorska opština već crnogorska Prijestonica - grad u kojem se nalazi crnogorski prijesto, ali i sjedište Predsjednika Crne Gore. I onda se pojavi jedan Milatović koji ne želi da bude inaugurisan u svom budućem domu? Kakvu ovo poruku šalje osim da za njega Cetinje nije prijestonica i da samim tim želi da ga unizi. Naravno, ovo nije pošlo za rukom ni mnogo većim i silnijim.

Kako reče Njegoš koji sa Lovćena nadgleda Cetinje - ''No kršna i siromašna Crna Gora ne haje ni za Nemanje, ni za Murate, pa ni za Bonaparte; svi oni biše pa i preminuše, i mač svoj o Crnogorce đekoji opitaše, pa nestaše, a Crna Gora ostade do vijeka i strašnoga Suda u svojoj volji i slobodi, a to ti je u slavi.”


(Vijesti.ba)