Kako izgledaju 'nemilosrdni' južnoafrički rudnici zlata pod kontrolom bandi

Ndumiso je za BBC rekao da je nakon što je dobio otkaz u velikoj rudarskoj firmi, odlučio da se pridruži bandi u njenom podzemnom svijetu kako bi postao ono što je poznato kao „zama zama“, ili ti ilegalni rudar.

On kopa drage metale i izlazi na površinu svaka tri mjeseca da bi ih prodavao na crnom tržištu za ogromnu dobit, zaradivši više nego ikad prije – mada su rizici sada mnogo viši.

„Podzemni život je nemilosrdan. Mnogi ne izađu živi“, kaže ovaj 52-godišnjak, koji je govorio za BBC pod uslovom da se ne koristi njegovo pravo ime jer se plaši odmazde.

„Na jednom nivou okna su tijela i kosturi. Njega nazivamo groblje zama-zama“, kaže on.

Ali za one koji prežive, kao Ndumiso, ovaj posao umije da bude unosan.

Dok spava na džakovima sa pijeskom nakon mukotrpnih dana provedenih u radu pod zemljom, njegova porodica živi u kući koju je kupio u opštini glavnog grada Johanesburga.

On je u gotovini platio 130.000 randa (oko 7.000 dolara) za dvosobnu kuću, koju je sada proširio za još tri sobe, ispričao je.

Ilegalni rudar već osam godina, Ndumiso je uspeo da pošalje troje dijece u plaćene škole – od kojih je jedno dijete sada na univerzitetu.

„Moram da izdržavam ženu i dijecu, i ovo je jedini način kako znam“, rekao je on, dodavši da će radije raditi mukotrpno pod zemljom nego povećavati stopu kriminala postavši kradljivac automobila ili pljačkaš, nakon mnogo godina bezuspiješnih pokušaja da nađe legalni posao.

Njegov trenutni posao je u rudniku u malom gradu Stilfontejnu, oko 145 kilometara jugozapadno od Johanesburga, koji je dospio u središte svjetske pažnje nakon što je ministar u vladi Kumbudzo Ntšavheni obećao da će „istjerati“ stotine rudara koji su tamo pod zemljom, sa snagama bezbjednosti koje ne daju da se dole šalje hrana i voda.

„Kriminalcima ne smije da se pomaže“, rekao je Ntšavheni.

Grupa aktivista Društvo za zaštitu našeg ustava podnijela je tužbu sudu zahtjevajući pristup rudarskom oknu, za koji policija kaže da je oko 2 kilometra dubok.

Sud je doneo privremeno rješenje, navevši da hrana i druge osnovne potrepštine smiju da se dostave rudarima.

Ndumiso radi u drugom oknu rudnika i izašao je na površinu prošlog mjeseca, prije ovog aktuelnog obračuna između ilegalnih rudara i vlasti koji je doveo do jedinstvene pat-pozicije.

On sada čeka da vidi kako će se situacija razvijati, prije nego što odluči da li će se vratiti.

Pat-pozicija je usljedila nakon vladine odluke da zauzda industriju koja se otela kontroli, sa bandama nalik mafiji koje ga vode.

„Zemlja se već mnogo godina bori protiv najezde ilegalnog rudarenja i rudarske zajednice nose najveći teret perifernih kriminalnih aktivnosti kao što su silovanje, pljačke i uništavanje javne infrastrukture, između ostalog“, rekao je Mikateko Mahlaule, predsjednik skupštinskog odbora za mineralne resurse.

Predsednik Južnoafričke Republike Siril Ramafosa je rekao da je rudnik bio „mjesto zločina“, ali policija je pregovarala sa rudarima da okončaju otpor, umjesto da mora da silazi da ih hapsi.

„Službe sa sprovođenje reda i zakona imaju informacije da su neki rudari možda teško naoružani. Zna se da ilegalne rudare regrutuju kriminalne bande i čine dio širih organizovanih kriminalnih sindikata“, dodao je on.

Ndumiso je bio među stotinama hiljada radnika – i mjštana i državljana susjednih država kao što je Lesoto – koji su otpuštani kad je južnoafrička rudarska industrija počela da slabi u poslednje tri decenije.

Mnogi od njih su postali „zama zame“ u napuštenim rudnicima.

Istraživač južnoafričke Fondacije Benčmark David van Vik, koji je proučavao ovu industriju, kaže da je u zemlji bilo 6.000 napuštenih rudnika.

„I dok oni nisu profitabilni za industrijsko rudarstvo na masovnom nivou, jesu za rudarstvo manjih razmera“, rekao je on za podkast BBC Fokus na Africi.

Ndumiso kaže da je nekada radio na bušilici, zarađujući manje od 220 dolara mjesečno, za kompaniju za rudarenje zlata sve dok nije dobio otkaz 1996. godine.

Nakon što se mučio narednih 20 godina da pronađe stalan posao zbog katastrofalno visoke stope nezaposlenosti u Južnoafričkoj Republici, on kaže da je odlučio da postane ilegalni rudar.

U Južnoafričkoj Republici postoje desetine hiljada ilegalnih rudara, a Van Vik kaže da ih ima oko 36.000 samo u pokrajini Gauteng – ekonomskom srcu zemlje, gde je zlato prvi put otkriveno u 19. vijeku.

„Zama zame često provode čitave mjesece pod zemljom bez izlaženja na površinu i zavise umnogome od spoljne podrške za hranu i druge potrepštine. To je mukotrpan i opasan posao“, kaže se u izvještaju grupe aktivista Globalna inicijativa protiv transnacionalnog organizovanog kriminala.

„Neki imaju pištolje, sačmarice ili poluautomatsko oružje da bi se zaštitili od članova rivalskih bandi“, dodaje se u izveštaju.

Ndumiso je za BBC rekao da je imao pištolj, ali i da plaća bandi mjesečnu „naknadu za zaštitu“ od oko 8 dolara.

Njeni teško naoružani čuvari odbijaju sve prijetnje, naročito od bandi iz Lesota za koje se priča da su bolje naoružane, kaže on.

Pod 24-časovnom zaštitom bande, Ndumiso je rekao da koristi dinamit za razbijanje stjena i rudimentarne alatke kao što su pijuk, ašov i dleto za pronalaženje zlata.

Većinu onoga što pronađe on predaje šefu bande, koji mu plaća minimum 1.100 dolara svake dve nedelje.

On kaže da je uspio da zadrži malo zlata, koje potom prodaje na crnom tržištu da bi dopunio prihode.

On je bio među srećnim rudarima koji su sklopili takvu pogodbu, kaže on – objasnivši da su drugi bili oteti i odvedeni u okno da rade kao robovska radna snaga, ne dobijajući isplatu ili zlato.

Ndumiso kaže da bi obično ostajao pod zemljom oko tri mjeseca u cugu, a potom bi se peo na površinu na dvije do četiri nedjelje da bi proveo vrijeme sa porodicom i prodao svoje zlato, prije nego što bi se vratio u duboke jame.

„Radujem se spavanju na rođenom krevetu i jedenju kuhane hrane. Udisanje svježeg vazduha je nevjerovatno moćno osjećanje.“

Ndumiso ne izlazi češće da ne bi izgubio svoje mjesto za kopanje, ali posle tri mjeseca postaje suviše teško ostati pod zemljom.

On se prisjeća šta se desilo jednom kad je izašao na površinu: „Toliko me je zasljepila sunčeva svjetlost da sam mislio da sam oslijepio.“

Koža mu je takođe postala toliko blijeda da ga je žena odvela na medicinski pregled: „Iskreno sam rekao doktoru gdje živim. On mi ništa nije rekao, samo je krenuo da me liječi. Dao mi je vitamine.“

Kad izađe na površinu, Ndumiso vrijeme ne provodi samo u opuštanju.

On takođe radi sa drugim ilegalnim rudarima budući da se kamenje sa rudom koje se izvlači na površinu razbija i melje u fini prah.

To potom „pere“ njegova grupa u priručnom pogonu da bi razdvojili zlato uz pomoć opasnih hemikalija kao što su živa i natrijum cijanid.

Ndumiso je rekao da potom prodaje svoj deo zlata – jedan gram za 55 dolara, što je manje od zvanične cijene od oko 77 dolara.

On kaže da ima unaprijed spremnog kupca, kog kontaktira preko Vocapa.

„Prvi put kad sam ga sreo, nisam mu vjerovao tako da sam mu rekao da se sretnemo na parkingu policijske stanice. Znao sam da ću tamo biti bezbjedan.“

„Sada se nalazimo na bilo kom parkingu. Imamo vagu. Izmjerimo zlato na licu mjesta. Potom mu ga dam, a on me isplati u gotovini“, kaže on, ističući da obično ode sa sastanka sa između 3.800 i 5.500 dolara.

On ovu sumu dobija svaka tri mjeseca, što znači da su njegova prosječna godišnja primanja između 15.500 i 22.000 dolara – mnogo više od 2.700 dolara koliko je zarađivao kao legalno zaposleni rudar.

Ndumiso kaže da lideri bandi zarađuju mnogo više, ali da ne zna tačno koliko.

A što se tiče kupca zlata, Ndumiso kaže da ne zna ništa o njemu, sem da je bijelac u ilegalnoj industriji koja obuhvata ljude različitih rasa i klasa.

To otežava gušenje kriminalnih mreža, a Van Vik kaže da vlada na zub uzima rudare – ali ne „gazde koji žive u zelenim predgrađima Johanesburga i Kejptauna“.

Ramafosa kaže da ilegalno rudarenje košta „našu privredu milijarde randa u izgubljenim uvoznim prihodima, tantijemima i taksama“, a vlada nastavlja da sarađuje sa rudarskim firmama „kako bi osigurala da će one preuzeti odgovornost za rehabilitaciju ili zatvaranje rudnika koji više nisu operativni“.

Van Vik je za podkast BBC Fokus na Africi rekao da bi vlada pogoršala ekonomsku krizu Južnoafričke Republike kad bi se ostrvila na „zama zame“.

„Trebalo bi da postoji politika dekriminalizacije njihovih operacija, da bi ih bolje organizovali i regulisali“, dodao je on.

Kad se Ndumiso vrati pod zemlju da radi, on sa sobom ponese kartone konzervirane hrane da bi izbegao plaćanje pretjeranih cjena na „pijacama“ koje tamo postoje.

Pored hrane, dole se prodaju i osnovne namirnice – kao što su cigarete, lampe i baterije – i rudarski alati, kaže on.

To sugeriše da se tokom godina ispod zemlje izgradila zajednica – ili gradić – a Ndumiso kaže da čak postoji i ulica crvenih fenjera, sa seksualnim radnicama koje bande dovode ispod zemlje.

Ndumiso je rekao da su rudnici u kojima je on radio bili sastavljeni od nekoliko nivoa i lavirinta tunela koji su povezivali jedni druge.

„Oni su kao auto-putevi, sa iscrtanim znakovima kao putokazima do različitih mjesta i nivoa – kao što je nivo koji koristimo kao toalet ili nivo koji zovemo groblje zama-zama“, kaže on.

„Neke rudare ubiju članovi rivalskih bandi; drugi poginu tokom odrona i na njih se sruče ogromne stjene. Izgubio sam prijatelja nakon što su mu opljačkali zlato i pucali u glavu.“

Iako je život pod zemljom opasan, to je rizik koji su hiljade njih poput Ndumisa spremni da prihvate, jer kažu da je alternativa živeti i umrijeti siromašan u zemlji u kojoj je stopa nezaposlenosti veća od 30 odsto.


(Vijesti.ba)