Fudbal kao simbol otpora: Palestinske fudbalerke igraju za one koji više ne mogu

Tim je bio na putu za Dublin, to je prvi put da seniorski palestinski ženski tim ikada igrao u Evropi.

„Svi su plakali na aerodromu jer je to doslovno jedini način na koji se mi sestre možemo sastati. Niko ne igra. Ljudi umiru,“ rekla je 26-godišnjakinja, koja igra kao krilo, kasnije za CNN telefonom iz svog doma na Zapadnoj obali.

Ovosezonska ženska liga u Palestini trebala je početi 9. oktobra 2023, dva dana nakonnapada Hamasa na Izrael, što je izazvalo vojnu kampanju koja je do sada ubila na desetine hiljada ljudi i raselila više od milion drugih.

Nakon mjeseci straha za svoje rođake i prijatelje u Gazi, tim je konačno dobio svojih 90 minuta utjehe, započevši utakmicu protiv lokalnog irskog kluba Bohemians FC u maju.

Dodatnu važnost utakmici daje činjenica da je odigrana na 76. godišnjicu palestinske Nakbe, ili katastrofe, tokom koje je oko 700.000 Palestinaca pobjeglo iz svojih domova ili su protjerani od strane jevrejskih milicijskih grupa, u nasilju koje je pratilo osnivanje države Izrael 1948. godine.

Hiljade navijača s palestinskim zastavama ispunile su stadion Dalymount Park, a prihodi su išli u dobrotvorne organizacije koje pomažu izbjeglicama kod kuće. Među prisutnima bio je i irski predsjednik Michael Higgins.

Samo dvije sedmice nakon što je utakmica odigrana, Irska je priznala palestinsku državnost, u koordiniranom potezu s dvije druge evropske nacije, Španijom i Norveškom, odluka koju je Izrael osudio.

Irska se smatra evropskom državom koja je najveća podrška palestinskom narodu i državi, a početkom ove godine podnijela je intervenciju u slučaju genocida protiv Izraela pred Međunarodnim sudom pravde.

Palestinska strana je pobijedila u utakmici rezultatom 2-1, ali je rezultat bio manje važan od same igre.

„Vođenje tima je bilo nezaboravno,“ rekla je 25-godišnja kapitenica Mira Natour, doktorica koja će se uskoro vratiti u rodni Betlehem na Zapadnoj obali, gdje radi u bolnici.

„To je bio trenutak koji me ispunio ogromnim ponosom i teškim osjećajem postignuća. Ne samo za mene, već za cijeli tim i našu naciju. Bio je to simbol naše otpornosti; predstavljanje Palestine na međunarodnoj sceni uprkos svim izazovima s kojima se suočavamo.“

Saigračica Abuaita, koja putuje između Betlehema i Francuske kako bi pomagala raseljenim palestinskim ženama i djeci, opisala je „nestvarni“ trenutak kada se mogla vratiti takmičarskom fudbalu.

Skoro nije ni dotakla loptu od kako je njen lokalni klub osvojio Palestinski kup prethodne godine.

„Osjećaj je bio nevjerovatan,“ rekla je. „Nošenje dresa mi izaziva jezu. S obzirom na to što se dešava u posljednje vrijeme, to je kao dvostruka jeza.“

„Svi su plakali kada smo čuli nacionalnu himnu (prije utakmice) jer se sjetite svega i svih za koje igrate. Svaka od nas poznaje ljude koji pate, koji su postali šehidi.“

Palestinske igračice su putovale u Irsku iz raznih krajeva – neke iz svojih domova na okupiranoj Zapadnoj obali i u Istočnom Jerusalemu, a druge iz globalne dijaspore koja živi hiljadama milja daleko od mjesta sukoba.

Pet igračica sa Zapadne obale, uključujući Abuaitu, morale su se voziti do Jordana i letjeti iz Amana. Na palestinskim teritorijama nema aerodroma, a žene bi trebale dozvolu za let s izraelskog aerodroma u Tel Avivu. Iako je udaljenost do aerodroma Kraljice Alije u Jordanu relativno kratka, tri odvojena sigurnosna kontrolna punkta na putu su značila da je putovanje trajalo oko 10 sati, rekla je Abuaita.

Ali barem su mogle putovati. Od osnivanja tima 2013. godine, još nije bilo članice ženskog tima Palestine iz Gaze, zbog izraelske blokade enklave.

„Nažalost, nemamo igračice iz Gaze u našem timu. Jedan od glavnih razloga za to je blokada koja je nametnuta Gaza od 2007. godine,“ rekla je menadžerica tima Deema Yousef.

„To znači da građani ne mogu napustiti pojas bez dozvole koju odobrava izraelska vlada, što je izuzetno teško dobiti,“ rekla je Yousef, predstavnica Palestinskog fudbalskog saveza.

Ostale igračice dolaze iz palestinske dijaspore u Njemačkoj, Švedskoj, Kanadi i Saudijskoj Arabiji.

Osamnaestogodišnja golmanica Charlotte Phillips rođena je u Kanadi od oca s Bahama i majke Palestinke.

Phillipsini djed i baka, George i Odette, su preživjeli Nakbu, a članovi njihove porodice su ubijeni pred njima, rekla je.

Otišli su iz Jerusalema sredinom 70-ih i preselili se u Kanadu, gdje su otvorili uspješan palestinski restoran u Torontu, rekla je Phillips, sada studentica univerziteta u Torontu.

„Ne mogu uvijek u potpunosti razumjeti borbe,“ rekla je Phillips. „Znam šta znači biti Palestinac u Kanadi, ali ne znam šta znači biti Palestinac koji živi u okupiranoj Palestini. Dakle, igranje u takvoj utakmici pred mojom tetom (bakom) i sidijem (dedom) bilo je toliko značajno za historiju naše porodice.“

Ipak, svaki susret tima, poput utakmice u Irskoj, je emotivno nabijen.

„Bilo je nevjerovatno emotivno,“ prisjetila se Phillips.

I Natour i Abuaita su opisale timska osjećanja gorčine i slasti dok su provodile dragocjeno vrijeme na terenu, prisjećajući se onih koji se bore u ratom pogođenoj Gazi.

Abuaita je rekla da njen tim igra kao znak poštovanja prema onima koji su poginuli u sukobu, i kao podsjetnik svijetu da se Palestinci još uvijek bore.

„Igramo za sve te ljude koji su poginuli, za te fudbalere i sportiste koji su ubijeni. I za one sportiste koji još uvijek ne mogu igrati, jer u Gazi sada nema stadiona – svi su uništeni. Mogućnost da pokažemo ljudima da smo ovdje i da se još uvijek borimo u Palestini je čast,“ rekla je.

Od utakmice u Dublinu, i palestinski muški i ženski timovi odigrali su nekoliko međunarodnih prijateljskih utakmica, a prvi je još uvijek u konkurenciji za mjesto na Svjetskom prvenstvu FIFA 2026. godine u SAD-u, Meksiku i Kanadi nakon impresivnog nastupa u azijskoj grupnoj fazi ovog ljeta.

„Fudbal je izvor nade i jedinstva za naš narod. Omogućava nam da ispričamo svoju priču – mi smo više od samog sukoba,“ rekla je kapitenica Natour.

„Najvažnije je da inspiriše mlađu generaciju da sanja i teži boljoj budućnosti, bez obzira na sve. Kada pogledam svoje saigračice s raznolikim porijeklom i jedinstvenim talentima, shvatam da nismo samo sportisti već i uzori i zagovornici naše zemlje, i na terenu i van njega.“