Muslimanske rezolucije iz 1941. su prvi glas protiv fašizma u tadašnjoj okupiranoj Evropi

Muslimanske rezolucije iz 1941. su prvi glas protiv fašizma u tadašnjoj Evropi koja je bila pod okupacijom nacističkog režima. Time su Bošnjaci, tadašnji muslimani, malobrojni narod u usporedbi sa velikim nacijama, očitali etičku, moralnu i svaku drugu lekciju o istinskim kozmopolitskim i antifašističkim vrijednostima. Prva rezolucija donesena je 23. septembra 1941. godine u Prijedoru, gradu koji će 50 godina kasnije postati simbolom stradanja bošnjačkog stanovništva i nezapamćene logoraške torture. Nakon toga, uslijedilo je donošenje Sarajevske (12. oktobra), Mostarske (21. oktobra), Banjalučke (12. novembra), Bijeljinske (2. decembra), Tuzlanske (11. decembra) i, na koncu, Zeničke rezolucije (26. maja 1942. godine).

Naročito je specifično donošenje Sarajevske rezolucije, uzimajući u obzir okolnost da je taj grad predstavljao centar komandovanja i mjesto koncentracije moći najviših ustaških i nacističkih vojnih i civilnih poglavara. Njeni začetnici bili su Mehmed ef. Handžić, istaknuti alim i predsjednik društva „El-Hidaje“, i Kasim ef. Dobrača, njegov odani prijatelj.

Zaključci iz Sarajeva uzdrmali su najviši vojno-politički vrh. Ante Pavelić je jasno zaprijetio da će prije poteći krv sarajevskim ulicama, nego što će se odreći svog programa, a Jure Francetić, ustaški povjerenik za Sarajevo, poručio je da svim potpisnicima slijedi deportacija u logore. Rezolucija je lično uručena ministru u Vladi NDH Josi Dumandžiću za vrijeme njegove službene posjete Sarajevu, a nakon toga štampana i dalje distribuirana široj javnosti. Ona u svom tekstu odbacuje kolektivnu odgovornost zbog učešća dijela Bošnjaka u činjenju zločina.

U historijskoj literaturi sintagma muslimanske rezolucije iz II svjetskog rata označava seriju rezolucija koje su bosanskohercegovački muslimani, tj. njihova elita u to vrijeme, objavili u znak protesta protiv progona koji je organizirala Nezavisna država Hrvatska (NDH) protiv Srba, Jevreja, Roma i drugih, objasnio je Karić.

“U literaturi se također ističu muslimanske rezolucije, koje su vrlo rano objelodanjene, pokazale da je NDH u krizi, da se jedan dio građanstva suprostavlja njezinoj praksi eksterminacije građana, naroda, na njenom teritoriju. Vrlo je važno istaći da je to i glas građanske hrabrosti. Muslimanske rezolucije su krik slobode u porobljenoj Evropi, kako to kaže jedan autor“, naveo je Karić. Poručio je da su muslimanske rezolucije izraz velike hrabrosti, protesta, te da ih danas možemo čitati kao jamstvo da je Bosna i Hercegovina uvijek imala veliki broj građana koji su za suživot, razumijevanje, toleranciju i zajednički život.

Neimarlija je kazao da su rezolucije bile prve i jedine javne osude ubijanja, nasilja i uopće zločina na etničkoj i vjerskoj osnovi u NDH, ali i šire. “Štaviše, u evropskim zemljama, pod njemačkom nacističkom okupacijom, nije bilo ni prije ni poslije sličnog protesta. Bilo je određenih civilnih pokreta, koji su se provodili u najstrožijoj mogućoj tajnosti. Protest muslimanske i društvene elite u Bosni i Hercegovini bio je i ostao jedinstven i svijetli primjer suprostavljanja odgovornih ljudi u našem narodu nepravdama, zlu i njihov poziv da se zakonskim sredstvima osigura mir i kazne svi počinioci zločina. Rezolucije su bile i moralni čin i čin hrabrosti“, naglasio je, između ostalog, Neimarlija.

Moderator mr.sc.. Emir Zlatar, generalni sekretar VKBI naglasio je da su rezolucije bile jedinstvena pojava u to vrijeme. „Naš narod je ustao protiv odluka i onog što je provodio tadašnji režim tzv. NDH. To je veliko antifašističko naslijeđe bošnjačkog naroda i mislimo da je značajno posebno iz današnjeg aspekta. Ovo je bio javni iskaz u ime naroda, i ono što bi mi danas nazvali branjenjem temeljnih ljudskih prava i sloboda“, izjavio je medijima Zlatar.

Potpisivanjem rezolucija protiv nasilja, Bošnjaci su prije iskazali humani, ljudski čin i digli svoj glas protiv nacističkog zla.

Muslimanske rezolucije nakon završetka Drugog svjetskog rata nisu našle zaslužno mjesto u literaturi, niti im je jugoslavenska država pridavala značaj. Bile su naprosto odbačene i nepodudarne sa dominantnim narativom o komunistima kao jedinim nosiocima antifašizma. Sa javne tribine je poručeno da se muslimanske rezolucije u Bosni i Hercegovini moraju naći u udžbeinicima historije u osnovnim i srednjim školama, kao nauk i naslijeđe na koje se treba podsjećati.

(Vijesti.ba)