Živa dokumentarna proza o Srebrenici: Nirhina Kopča

...(i metonimijski prepričava sličnu sudbinu na hiljade drugih porodica, ali ipak glavnoj priči daje lični, samo ovoj porodici svojstveni pečat – između ostalog, jedan neuspjeli pokušaj likvidacije oca, atentatom, i jedan slučaj njegova zatvaranja – od „svojih“...).

SVE NAŠE PREPREKE I SVE NAŠE SPONE

Kopča je spona – veza sa sjećanjem, sa ljudima i događajima. U konkretnom slučaju doslovno i identifikacioni predmet za prepoznavanje očevog tijela nakon nepreživljenog (i preživljenog) genocida.

Upečatljiv narativ o tome kako, njih dvije – majka i kćerka – traže muža i brata, brata i oca, oca i sina..



Traže, i ne tražeći, traže samim osjećajem potrebe za njima, o čemu dovoljno govori momenat o kojem bi se mogli pisati cijeli romani, snimati filmovi, pisati studije, ...momenat koji bi zavrijedio postati tema za sebe – slučaj viđenja (viđanja, susretanja) na javi ljudi za koje se govori da više nisu živi – što se, kao po receptu, po svjedočenjima onih sa sličnim iskustvom (čime se pokazuje da to nije neka samo vaša, začuđujuća nova realnost) manifestuje nevjerovatnim podudaranjem izgleda lica (ili siluete, te npr. odjeće, u slučaju da ne vidite lice – u šta može da se uklopi i poklapanje izgleda i mirisa osobe koja vas slučajno okrzne u prolazu s osobom iz vašeg srca/sjećanja) onoga koga na javi vidite a pouzdano znate da nije više među živima; i vi ga uprkos svemu pođete u stopu slijediti, kao po instiktu... (ali ne ipak ne dočekate direktni susret).

Porodica je na okupu u Kopči, naratološkom tehnikom konstantne smjene njih četvero pripovjedača, najčešće u prvom licu – a nekada i u dijalogu (snoviđenje, pismo ili sjećanje), te nekad i u direktnom obraćanju...Maestralni siže koji priču oslobađa uvijek prisutnog velikog opreza da ispovjedni ton ne postane patetičan – što u slučaju genocidologije ne bi čemu imalo ni moglo zasmetati – ali, uprkos historijski bremenitoj i za ličnu i za kolektivnu sudbinu „teškoj temi“ – narativ je neobično lepršav, smiren i dostojan – s osjećajem pobjedničkog mentaliteta onoga koji se nosi sa teškom životnom traumom i ne posustaje, uprkos svemu onome što bismo bezdušno u jednoj riječi mogli bezlično nazvati životnim preprekama. Sama činjenica da se Kopča pojavila dovoljno govori o pobjedničkom mentalitetu onoga kome se pripisuje njeno autorstvo, i svih onih koji se u Kopči pronalaze. Tema je prerađena, nije potisnuta ustranu – i kako bi ranije postajala sama po sebi prepreka, sada već postaje izvor snage i neposustajanja....

O BEŠČAŠĆU SE NE GOVORI NA OSNOVU IZMIŠLJENIH PRIČA

U ovoj priči nije bilo potrebe išta domaštavati, a bezdušno rečeno ili ne, iako dokumentarna, životno zbiljska, priča sama po sebi „drži vodu“, osim što je pažljivo sižejno i intertekstualno obogaćena, što joj daje posebnu umjetničku vrijednost. Naravno, priču krasi i duboko lični ton i vlastita (direktna) životna istina uvijek istinitija od svake historijske, hladne i statističke administrativno-činovničke (kolektivne) istine.

U jednom momentu autorica vidi sebe kako ona i brat u decembru 1992. nemaju cipele, sve dok nije ugledala preplašene mladiće kako kolicima prevoze ranjenika kojem je granata pesjekla nogu.
Kad je brat bio mali napravio je zubićima udubljena na jelovoj stolariji gledajući mamu kako odlazi na posao, s čežnjom je čekajući na prozoru. Kada se mama vratila, prvo što je ugledala bila su ta sićušna udubljenja na jelovom prozorskom okviru, ali sada više nema brata (sina) i čežnja dolazi iz drugog smjera...
Autorica pamti upečatljiv trenutak na ulaznim vratima kuće, kada je s majkom otišla da zatraži zaštitu Unprofora. Otac ju je zagrlio čvrsto i u zagrljaju držao dugo, da je majka bila već odmakla, pa se vratila čekajući da otac kćerkicu pusti... Autorica od tog roditeljskog jakog zagrljaja (stiska) pamti očev otkucaj srca koji u ritmu bodrenja ulijeva životu snagu. Dovoljno da je još drži u životu... A brat? Kao da se s njim rastala u obostranoj ljutnji – njegovoj što ga je mama htjela prerušiti u ženu i povesti sa sobom – a njenoj što je ostavlja s uplakanom mamom...

Kada se u bazi Umprofora bila nekako izborila za četiri kockice čokolade, po maminoj sugestiji dvije je u ruksaku ostavila za brata, a dvije pojela. U ruksaku je bio i engleski rječnik, s bratovim potpisom. Ovi „artefakti“ će na slobodnoj teritoriji, u jednom momentu poslije nenadno ispasti iz ruksaka, i tako pokrenuti lavinu ...

Kako kaže, nagledala se svakakvih smrti, ali mnoga tijela nisu bila ružna ili smrti nisu bile strašne. Neka su bila s osmijehom. Ipak, sve to je u snoviđenju proganja pa noću sanja kako bježi. Ipak, autorica u jednom momentu zamišlja i svoje tijelo bez duše, a svako novo otvaranje sanduka rađa kod nje bojazan da će ugledati ono što je toliko željela da vidi ... ali, nadajući se da na to tijelo nikada neće naići...No, bit će da je to, iako se to Kopčom eksplicitno ne konstatuje, bila velika „priprema“ za identifikaciju brata i oca, koju će kao najbliži član porodice kasnije morati obaviti.Lično...

Kada sam Kopču donio kući, na TV-u je s internetskog servisa Youtube bila puštena neka muzika, mislim da je svirao jedan sarajevski koncert duhovne muzike, a poslije su se po automatiziranom slijedu redale autorske pjesme poznatih bosanskih izvođača. Pozdravio sam se s porodicom, umio se, ručao i obavio još neke rutinske poslove. Dan je vikenda, nešto ležerniji, a i vrijeme je odmora. Muzika s TV-a ne prestaje i skoro da i više ne primjećujem ko to tamo peva... U jednom trenutku, uzimam Kopču u ruke i počinjem nasumično pregledati rukopis. Zapazim intertekstualne momente, među kojima su i stihovi iz pjesme Zaplakala šećer Đula. Listam dalje, ali u istom momentu čujem s TV-a Hanku Pladuim i spomenutu pjesmu. Ježim se... pa, ova knjiga je živa (...u nevjerici, fotografišem knjigu s TV-om u kadru). Listam dalje i mahinalno ponovo obratim pažnju na svoj TV. Tamo: Šehidi il gazije...nevjerovatno! (ponovo slikam)... i nedugo zaitm izađem u avliju ispred kuće da u miru u bašči pročitam Kopču. Nakon čitanja, potvrdila mi se konstatacija da se „univerzalna historija beščašća“ ne može pisati na izmišljenim pričama, naprotiv! I još nešto. Kao što kratkaknjiževna forma „Zaplakala šećer Đula“ također nije izmišljena, već zasnovana na historičnosti opjevava konkretan događaj – ovdje se nazire da se cijela Kopča Nirhe Efendić može iščitavati u značenju ove bosanske sevdalinke, s tim da se izdvaja posebno pitanje zašto bi to bilo naročito važno.... Pa, itekako je važno, važno je za mnogo toga. Prvo, važno je za sve naše (srebreničke) vjerne ljube. Drugo, važno je za sav naš/njihov plač. Treće, važno je za sve naše careve. Naročito za one za koje bismo mogli pomisliti da ih sljeduje vojni sud.

Kopča ima posebno interesantnu naslovnu stranicu, na kojoj će svaki promatrač uočiti praznu stolicu, a onaj pažljivi(ji) će pored stolice uočiti i sjenu muške siluete. Prizor koji govori mnogo!
Kopča Nirhe Efendić nudi još obije toga, a ovdje je data samo prva impresija. Posebno je vrijedno to što, u maniru skrivenog instaliranog objektiva kroz oči (srce i dušu) autorice, imamo priliku da u vremenskoj mašini i mi budemo sinhronim dijelom Srebrenice, i prije i poslije genocida. I popratnih društveno-političkih okolnosti – iz prve ruke!

(Vijesti.ba)