Osvrt: Suljagić i Srebrenica, između nas

Bez ikakvog skandala, diskusije, zabrana, izazova. Jednostavno, niko ko je učestvovao u organizaciji događaja nije napravio nijedan pogrešan korak. A mogao je. I mogli su dobiti zabranu skupa, pa se natezati danima sa opštinskim vlastima, stvarati cijelu priču oko događaja – taman toliko da se on nikada i ne održi.

 

Konferencija je održana, okupila je više od 50 premijera, ministara, gradonačelnika i načelnika iz cijele zemlje. Čini se da smo počeli stvari koje je Memorijalni centar Srebrenica promijenio iz temelja u posljednje dvije godine, uzimati kao da su se oduvijek tako radile. A nisu. Kako se promijenila paradigma razgovora i sjećanja na genocid u Srebrenici?

 

Kada je na funkciji direktora Memorijalnog centra Srebrenica imenovan Emir Suljagić, bilo je puno upitnika iznad glava mnogih koji su se vidjeli na toj poziciji, ali i raznoraznih donosilaca odluka na svim razinama. Suljagić iza sebe ima naslijeđe političkih spinova, čak i onih kako je 'neprijatelj vjeronauke'. Tu štetu koju je trpio na bazi targetirianih napada konzervativnih krugova, nadomjestit će dijelom 2012. godine kroz uspjeh izborne kampanje „Glasaću za Srebrenicu“ i pobjede nezavisno kandidata Ćamila Durakovića u Srebrenici, za čiju je organizaciju bio primarno zaslužan. Suljagić je u periodu od 2012. do 2014. godine vratio temu kršenja ljudskih prava Bošnjaka-povratnika i pitanje političke participacije u entitetu RS u žižu javnosti. Nakon decenije pauze, još od vremena početka procesa povratka, ove teme su ponovo bile na stolu međunarodne zajednice.

 

Upravo će njegove akcije inspirisati pokrete protiv diskriminacije u obrazovanju u Konjević Polju kod Bratunca i Vrbanjcima kod Kotor-Varoša, donošenje prvih zakonskih i podzakonskih rješenja kojima se osigurava zaštita pristupa zdravstvenoj, socijalnoj i boračko-invalidskoj zaštiti u FBiH za povratnike u RS. Iz „Glasaću za Srebrenicu“ se izrodio „Prvi mart“, pokret koji je formalno imao preko 40 organizacija članica iz cijele RS, ali je suštinski bio naslonjen na Suljagića i uži tim od svega nekoliko članova. Pa ipak, oni su uspjeli da dođu u „A ligu“ političke komunikacije – pa su tada čak Željka Cvijanović i Milorad Dodik pozivali na njihovu zabranu, RTRS je redovno izvještavao o organizaciji, a čak su u javnost stizale i ozbiljne obavještajne analize njihovog rada. Upravo je i „Prvi mart“ upozoravao na opasnosti izmjena Zakona o prebivališta, o kojem danas mnogi govore i koji je efektivno zaustavio masovnu preregistraciju raseljenih i izbjeglih.

 

Nakon što je uspio okupiti hrvatske i bošnjačke stranke kroz platformu „Domovina“ u NSRS, Suljagić odlazi za kandidata DF-a za Predsjedništvo BiH. Nakon izbora postaje zamjenik ministra odbrane gdje se bavio pitanjem pokretanja Akcionog plana za članstvo u NATO. I kada se povukao iz politike, u istočnoj Bosni i njegovom Bratuncu i Srebrenici, mnogi su mislili da je 'to to' što se tiče Emira Suljagića. Često glasan i spreman za ulazak u direktne konfrontacije, Suljagića su u javnosti nastojali izbjeći. On se vratio poslu istraživačkog rada o genocidu. Ali očekivanja zajednice su ostala. Sa odlaskom u penziju tadašnjeg direktora Memorijalnog centra Srebrenica, jedine državne institucije pored Granične policije, u ovim krajevima zemlje, ostala je praznina na mjestu koje se u tim krajevima vidi kao najpoželjnija pozicija – odvojena samo za politički 'najzaslužnije' i najpodobnije. Pa ipak, nešto se prelomilo u krugovima bliskim Bakiru Izetbegoviću, što je rezultiralo s tim da ovo mjesto ipak ne ode na kadroviranja, i pripadne Emiru Suljagiću. 

 

Sa mnogo skepse je dočekana ova odluka, a Suljagić je došao u tim koji je već godinama bio uključen u rad ove institucije. Pa ipak, za samo nekoliko mjeseci, stekao je povjerenje zaposlenika. Krenuli se nizati projekti razvoja. Niko nije vjerovao da će u svega dvije godine postići da obnovi bibilioteku, arhiv i upravnu zgradu, a zatim da osigura i novi krov za Spomen sobu – najveći objekat u Potočarima. Kroz programe usmene historije, prikupljanja ličnih predmeta i druga istraživanja, u Memorijalnom centru će angažman kroz dvije godine pronaći na desetine mladih ljudi iz Srebrenice i Bratunca. Memorijalni centar Srebrenica je tako postao za Bošnjake u RS-u ono što je nekad bio „Prvi mart“, opet oko istog čovjeka, tačka okupljanja i akcije – a ne mirovana i sporog nestanka.

 

Uz dobru saradnju sa porodicama žrtava genocida, Memorijalni centar je postao predvodnik u globalnoj komunikaciji naše zemlje. U brojnim slučajevima je ova institucija nosila komunikaciju tamo gdje država nije bila u mogućnosti da pošalje stavove i poruke – to se pokazalo posebno važnim na početku rata u Ukrajini, ali je bilo značajno i u slučajeva memorijalizacije Holokausta, genocida u Ruandi, te nekoliko istraživačkih izvještaja o opasnosti od genocida i zločina protiv čovječnosti širom svijeta. 

 

Memorijalni centar je proširio svoj narativ. Zajedno sa organizacijama poput Centra za postkonfliktna istraživanja nedavno su održali izložbu posvećenu opsadi Sarajeva u Vijećnici, a predstavili su i zajednički film posvećen zločinu na Tuzlanskoj kapiji. Prošle godine su predstavili i pregled presuda za zločine u Prijedoru. No, otišli su i korak dalje. Memorijalni centar Srebrenica je bio i jedan i prvih glasova koji je obilježio zločin u Grabovici. Sa jasnim porukama o Jasenovcu, suprotstavili su se trendovima historijskog revizionizma o odnosu Bošnjaka i BiH prema zločinima iz Drugog svjetskog rata. Nasuprot brojnim ideološkim projektima, Memorijalni centar je postala institucija – središte oblikovanja odnosa Bosne i Hercegovine prema historiji, koje je bazirano na činjenicama i u svom fokusu ima odgovornost počinilaca i priču žrtve.

 

Od Srebrenice, koju su sarajevski krugovi nerijetko cinično povezivali sa raznoraznim 'netransparentnim trošenjima' donatorskog novca, napravili su mjesto u koje druge državne institucije gledaju s pažnjom i poštovanjem. Istraživačke metodologije Memorijalnog centra su postale predmetom interesovanja profesionalaca iz cijelog svijeta, pa danas ova institucija sarađuje sa Aušvicom i Shoah Fondacijom. Praćenje presude Mladiću su učinili konferencijom koja je okupila stotine ljudi u Potočarima. Nekoliko puta su Dan nezavisnosti i Dan državnosti svoje centralne medijske događaje imali upravo u Srebrenici. U vremenu pandemije, 44 državnika se obratilo video-porukama na Dan sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici. Napravili su i nezamislivo, pa se premijera kasnijeg Oskarovskog kandidata „Quo vadis, Aida“ umjesto u sarajevskoj Zetri održala u Potočarima. Koristeći online alate i društvene mreže, Memorijalni centar tako na mjesečnom nivou bilježi milionsku posjećenost i vidljivost njihovog istraživačkog rada.

 

No, najvažnije od svega, prestao je svaki razgovor o pljački i o politizaciji Srebrenice. Danas su vrata Memorijala otvorena za sve. Potvrđuje to i činjenica da su jučer u centru pažnje bili Edin Forto (Naša stranka) zbog otvaranje Upravne zgrade i Nermin Muzur (Narod i pravda) zbog potpisivanja saradnje Općine Ilidža i Memorijalnog centra. Tako je i bez problema i blokada, prije nekoliko mjeseci tribinu o novom zakonskom rješenju za podršku memorijalizaciji održao Igor Stojanović (SDP) koji je to i uspio u Kantonu Sarajevo. U Memorijalu je otvorenih ruku dočekan i Mustafa Ružnić (A-SDA), premijer Unsko-sanskog kantona. Jednako tako uvijek dočekaju i Edina Ramića (SDA), ministra izbjeglih i raseljenih lica koji je pokrenuo niz projekata podrške Memorijalu. Jednostavno, ova tačka u Bosni i Hercegovini je postala odrednica oko koje danas postoji konsenzus, jedinstvo i podrška. 

 

Napravljeno je to zahvaljujući jednoj mudroj odluci u kojoj je pokazano da se lideri naše zemlje mogu odlučiti za izbor čovjeka za kojeg vjeruju da može donijeti promjenu. A onda i zahvaljujući njegovom radu u kojoj se zna gdje svaka marka odlazi, u vremenu gdje – po prvi put, veliki donatori poput Vlade Ujedinjenjog Kraljevstva, Evropske unije, Holandije i Turske s povjerenjem razgovaraju sa domaćim predstavnicima i planiraju aktivnosti. Po prvi put, mi nudimo pomoć drugima. Naši ljudi istražuju Ukrajinu, Etiopiju, Siriju, Mjanmar, Južni Sudan...rade to u komunikaciji sa profesionalcima iz cijelog svijeta. Postajemo tačka na mapi zato što se nekoliko ljudi drznulo da uradi posao na drugačiji način. I sve to ide u pravom smjeru.

 

Kada se nakon godinu dana mandata počelo jasno vidjeti da će Emir Suljagić napraviti promjenu u Memorijalnom centru, lažni dobronamjerni komentari su bili „da je čovjek na pravom mjestu“ ili da je našao mjesto za sebe – kao da će se na tom mjestu umiriti, primiriti, i prestati remetiti rutine sarajevske čaršije i bosanskohercegovačke javnosti. 

 

Sada je više nego jasno da će Memorijalni centar biti mjesto kojem će se svi okretati. Za razgovor o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Srebrenica i Suljagić, između nas, niste ni očekivali da će taj čovjek prihvatiti da bude obični upravnik i birokrata? 

(Vijesti.ba)