Kako je Srbija od lidera u vakcinaciji stigla do dna

Kompletna marketing mašinerija je ustuknula i ne saopštava više bilo kakve statističke podatke, a oni su poražavajući po Srbiju ovih dana.

Ono što je zabrinjavajuće jeste činjenica da je Srbija u samom vrhu po broju oboljelih na milion stanovnika.

Elem, kada je riječ o vakcinaciji u Evropi, Srbija je jedino uspješnija od Hrvatske i Crne Gore.

Vjerovatno je Vučiću dovoljno i to, jer je njemu naročito bitno da od Hrvatske bude bolji po bilo čemu, a Crna Gora mu dođe kao čist ćar.

Upozoravali su pametni ljudi da se ne zalijećemo, da će nam se kad tad svi smijati, ali ne vrijedi. Važno je bilo hvaliti se i mahati brojevima uznemirenoj Evropi, koja je zatvaranjem i zabranama pokušavala da se bori protiv ovog dosadnog virusa.

Sinofarm nije verifikovan u Evropi

Srbija je, sigurno, posljednja država u Evropi po broju građana vakcinisanih vakcinama koje su verifikovane u Evropskoj uniji.

Kineska vakcina Sinofarm, kojom je vakcinisan najveći broj građana Srbije, nije uopšte verifikovana u Uniji, a ruski Sputnik tek ponegdje.

Ono što je problem s vakcinacijom u Srbiji su upravo te kineske vakcine. Ljudi su se uvjerili da, jednostavno, slabo “rade“. Mnogi koji su je primili zarazili su se koronavirusom, a neki su i preminuli. I sada, državni vrh je pozvao na vakcinaciju trećom dozom, ubjeđujući građane da će Sinofarm sigurno da proradi poslije treće doze.

Uz to, nekako stidljivo je rečeno da građani mogu da biraju koju god hoće vakcinu da prime kao treću dozu. Za to vrijeme, svijet je i dalje veoma obazriv prema vakcinaciji trećom dozom.

Dok je cijeli svet vodio kampanju za vakcinaciju, u Srbiji je vođena kampanja za predsjednika Srbije, koji je, eto, jedini uspio da nabavi vakcine u tolikom broju, i to od četiri proizvođača.

Istovremeno sa hvalospjevima, koji su trajali 24/7, na televizijama sa nacionalnom frekvencijom su se konstantno pojavljivali medicinski radnici i razne pojave koji su se utrkivali da ubijede narod da zapadne vakcine ne valjaju, da imaju čipove, da nisu dovoljno ispitane, da mijenjaju naš DNK…

Ovakvo nešto je bilo omogućeno na medijima koji su pod potpunom kontrolom Vučića i njegove partije. Da se razmišljalo na valjan način, neko bi rekao da se radi na vakcinama i da se antivakserima onemogući ovakav vid nastupa u javnosti, isto kao što je zabranjeno velikom broju ljudi da budu pozivani za gostovanja u tim medijima.

To se nije uradilo, jer je valjalo sakupljati političke poene, što Vučić radi od dolaska na vlast 2012. godine. Sakupio ih je toliko da više nema gdje da ih skladišti. On jednostavno ne dozvoljava da prestane sjećanje na sve ono što on vjeruje da je dobro po njega. Zato danas nigdje ne može da se čuje da je po broju vakcinisanih građana Srbija treća otpozadi.

Predsjednik se vakcinisao zadnji

Svima je jasno da vakcine koje primamo nisu u potpunosti i dovoljno ispitane, ali alternativa tome je predaja pred virusom koji neće da stane. Definitivno je da vakcine pomažu u borbi protiv zaraze. Možda ne onako kako bismo svi voljeli i čemu smo se nadali, ali broj smrtnih slučajeva je smanjen, a to je valjda najvažnije.

Neke vakcine su testirane potpuno transparentno, a za neke smo morali da vjerujemo predsjedniku Vučiću na riječ da su dobre. I on je, sjećamo se, mjesecima odgađao svoju vakcinaciju. Ko zna šta je bio razlog tome da se neko ko je obezbijedio toliko vakcina vakcinisao tek poslije velikog pritiska javnosti. I to spada u veliki minus.

Drugi državnici su među prvima primili vakcine, a Vučić je na “pelcovanje” prvo poslao ljekare Predraga Kona i Dariju Kisić-Tepavčević, pa premijerku Anu Brnabić. Kao da je htio da vidi kako će oni da prođu, pa da se on “pelcuje”.

Kada je riječ o pomenutoj kineskoj vakcini Sinofarm, o njoj se najmanje zna, sem da je tradicionalna i najskuplja. Mnogi su skloni vjerovanju da je upravo Srbija bila tlo na kojem je ova vakcina ispitivana u trećoj fazi, ali te rezultate, također, niko ne saopštava. Zdrav razum govori samo da ne postoji država ili njen šef koji bi pristao da svoj narod izloži riziku da se vakciniše sa nečim što nije zdravo ili dobro.

Još jedno pitanje je bitno kada je riječ o koronavirusu. Radi se o broju mrtvih. U Srbiji smo odavno prestali da vjerujemo u zvanične podatke. Neko tu opasno petlja.

Sada se dosta priča o tome da treba upoređivati broj umrlih u vrijeme korone sa onim godinama kada virusa nije bilo. Prema jednom britanskom istraživanju, Srbija je na petom mjestu po takozvanom višku smrtnosti u odnosu na period prije COVID-19.

Zabilježeno je da je u decembru prošle godine umrlo čak 6.805 ljudi više nego što je desetogodišnji prosjek broja umrlih u decembru. U Srbiji je zvanično do sada od koronavirusa preminulo više od 7.000 ljudi. Nezvanično se govori da je do sada taj broj uveliko prešao 30.000.

Besmisleno je hvaliti se brojevima

Tokom ljeta smo se svi opustili, i to je normalno, ali već sada u Srbiji ima više od 6.000 zaraženih na dnevnom nivou. Policijski sat je uveden kada je taj broj bio 48 oboljelih dnevno. Ljudi traže odgovore za neodgovorno ponašanje, ali njih nema. Umjesto odgovora, premijerka Brnabić hvali mudru politiku svog šefa i poručuje da moramo da se naviknemo da živimo sa koronavirusom.

Korona nam je svima zajednička muka već skoro dvije godine. Vjerovatno da je potpuno besmisleno trkati se i hvaliti brojevima, jer se sve preko noći može promijeniti. Treba biti pametan i staložen u borbi protiv nečega o čemu i dalje nemamo mnogo informacija.

Taman kada pomislimo da smo na dobrom putu, pojavi se neki novi soj virusa i baci nas u novi bedak. Ništa nikome neće biti bolje ako se hvali sa ciframa. Srbija je najbolji primjer da takvo nešto ne može da nam pomogne u borbi s ovim virusom.

(Al Jazeera Balkans)