Beograd - centar iz koga se realizira ruska politika na Balkanu

 Piše: Dženana Karup Druško

Nema sumnje da izolacija Milorada Dodika jeste značajna u njegovom zaustavljanju razaranja Bosne i Hercegovine, i da SAD kao i druge članice Kvinte koje su i garanti Dejtonskog mirovnog sporazuma itekako mogu uticati na Dodika. Potvrđuje to njegov potpis na Program reformi i još i više reteriranje nakon posljednje krize u kojoj je blokirao državne institucije i najavljivao odcjepljenje Republike Srpske. Međutim, isto tako je važna i uloga Aleksandra Vučića koji daje punu podršku Dodiku. Pri svemu, naravno, više uopće nije upitno da su i Dodik i Vučić direktno podržani od Rusije i da Ruska Federacija u BiH, ali i na Zapadnom Balkanu, realizira ciljeve svoje spoljne politike koristeći novi način ratovanja.

Ukrajina će, kako je nedavno saopćio njen predsjednik Volodimir Zelenskij, ubuduće 26. februar obilježavati kao Dan otpora “ruskoj okupaciji Krima koji je Rusija anektirala prije šest godina”. S druge strane, Moskva smatra da je poluotok Krim aneksijom “vraćen” u okrilje “povijesne” ruske domovine.

Nakon događaja u Ukrajini koji su okončani aneksijom Krima 2014. godine, a čiji su sastavni dio bili iscenirani referendumi i organizirani plebisciti, jaka medijska propaganda, “spontano“ nezadovoljstvo naroda, “tajanstvene“ paravojne formacije za koje se “nije znalo“ odakle dolaze... sve do aneksije Krima¬ – jedno od pitanja koje su počeli postavljati stratezi, vojni analitičari i eksperti za sigurnost, bilo je: hoće li Rusi sa svojom novom spoljnom politikom stati na Ukrajini ili će ozbiljno razvijene nove oblike ratovanja usmjeriti i na druge države, pogotovo one koji su u zoni uticaja koju Rusi smatraju svojom?

Prelomna tačka – dolazak Putina na vlast

U svom radu “Rat u istočnoj Ukrajini 2016. godine“ Stanislav Linić navodi: “Godina 1999. kada je bivši pukovnik KGB-a Vladimir Putin došao na vlast može se smatrati prelomnom točkom sa odlučujućim utjecajem na evropsku sigurnost. Važnost njegove tadašnje izjave da je 'kolaps SSSR-a bila najveća geopolitička katastrofa stoljeća' tek je kasnije postala potpuno jasna. Od svog dolaska na vlast Putin je posvećen ponovnoj uspostavi ruske hegemonije u Istočnoj Evropi i vraćanju njene vojne moći.”

Iako su određeni aspekti nove ruske strategije uočavani i ranije (npr. cyber napadi 2007. na servere estonske vlade, banaka i medija zbog čega je ova zemlja bila u potpunoj blokadi nekoliko dana; 2008. napadi na Gruziju), dešavanja u Ukrajini su svima pokazala da je taj novi način ratovanja usavršen i da predstavlja istinsku opasnost. U novom načinu ratovanja Vladimir Putin je pomiješao djelovanja obavještajnih i vojnih službi, diplomata, medija, nevladinih organizacija, kompanija, banaka, kulturnih udruženja..., brišući do tada sve poznate granice.

General Philip Breedlove, tadašnji komandant NATO snaga za Evropu, ukazao je da ruskom hibridnom ratovanju treba posvetiti punu pažnju jer ruska pažnja, kako je naveo, nije limitirana samo na Ukrajinu, nego predstavlja realnu sigurnosnu prijetnju i za ostatak Evrope. Ne čudi stoga što se zabrinutost nakon događaja u Ukrajini pojavila u Rumuniji, Poljskoj, Litvaniji, Latviji, Estoniji, Norveškoj, Švedskoj, Finskoj...

A razloga za zabrinutost je bilo mnogo, jer za razliku od drugih oblika ratovanja do tada poznatih u historiji u kojima je bilo jasno i javno objavljivano ratno stanje, ciljevi i namjere, a znale su se i strane, jedna od ključnih karakteristika te nove vrste ratovanja poznata u javnosti i pod nazivom hibridni rat (mada se neki teoretičari ne slažu s ovim izjednačavanjem) jeste da se što duže krije istina o tome šta se u stvari dešava, zašto, s kojim ciljevima i ko su akteri. Sve to predstavlja i dodatnu opasnost jer da, recimo, ruske oružane snage pređu granicu neke od baltičkih zemalja to bi bio jasan čin agresije koji bi automatski, na osnovu člana 5 Sjeverno-atlanskog ugovora izazvao reakciju NATO-a.

Međutim, ukoliko do rata i dođe i on se odvija unutar neke zemlje uz tvrdnje određene skupine da je na bilo koji način ugrožena i da zbog toga traži promjenu vlasti, odcjepljenje, organizira referendum o tome, izaziva unutrašnje konflikte, organizira masovna javna okupljanja s ograničenim nasiljem u kome se zahtjevaju promjene, a onda i pojavu stranih agenata ili paravojnih formacija ¬¬– snage NATO-a ne mogu intervenirati.

Gerasimova doktrina

Novi ruski način ratovanja nazvan je i Gerasimova doktrina po ruskom generalu Valeriju Vasiljeviću Gerasimovu koga je Vladimir Putin postavio za načelnika Glavnog štaba Vojske Rusije 2012. godine. General Gerasimov je u ruskom vojnom časopisu 26. februara 2013. objavio tekst “Vrijednost znanja u predviđanju: novi izazovi zahtjevaju ponovono promišljanje oblika i metoda provedbe borbenih operacija” u kome navodi kako je u 21. vijeku primjetna tendencija zamagljivanja “granice između rata i mira”, te kako više “nema klasične objave rata”, i kako se ratovi nakon početka odvijaju prema nepoznatim obrascima. General Gerasimov u tekstu piše i da se Rusija mora prilagoditi i okrenuti nekonvencionalnim metodama. Kojim, vidjelo se nekoliko mjeseci kasnije u Ukrajini.

Gerasimova doktrina se počela ozbiljnije analizirati tek nakon ruskog napada na Ukrajinu. Janis Berzins, direktor latvijskog Centra za sigurnosne i strateške studije i predavač u NATO školi, smatra da se ruski pogled na suvremeno ratovanje temelji na pretpostavci da je um najvažniji borbeni prostor: “Kao rezultat toga u ratovima nove generacije dominira informacijsko i psihološko ratovanje.” Po njemu je u trenutnom geopolitičkom poretku glavni protivnik Rusije zapadna civilizacija, njene vrijednosti, kultura, politički sistem i ideologija.

Dr. Phillip Karber, predsjednik Potomac Instituta i profesor na Georgetown fakultetu, na poziv ukrajinske vlade uradio je istraživanje s ciljem da ispita na koji način se ruska strategija “ratovanja nove generacije” provodi u praksi. U svom tekstu “Russian Style Hybrid Warfare” navodi pet faktora hibridnog ratovanja: 1. politička subverzija koja se manifestira kroz ubacivanje agenata, primjenu informacijskih tehnologija i angažiranje masovnih medija, podmićivanje i zastrašivanje lokalnih vođa (političkih, vojnih i dr.), likvidacije, teroristički činovi; 2. stvaranje utočišta proxy snagama predstavlja važan korak za uspjeh hibridnog rata jer ovaj faktor predstavlja fazu u kojoj dolazi do zaposjedanja strateški važnih lokacija u ciljanoj zemlji – vladinih zgrada, vojnih baza, policijskih stanica, i sl. Tokom ove faze provodi se naoružavanje i obuka pobunjenika, utječe se na transportne sposobnosti, provode se kibernetički napadi kako bi se kompromitirala komunikacijska infrastruktura, i sl; 3. intervencija uključuje angažman konvencionalnih snaga na granicama ciljane zemlje koji se često prikriva provedbom vojnih vježbi većih razmjera i nerijetko obuhvaća sve borbene rodove/grane. Ovo obuhvata i uspostavu obučnih i logističkih kampova u neposrednoj blizini ciljane zemlje; 4. zastrašivanje i/ili eksploatacija stanovništva; 5. manipulacija kroz koju se postiže zamagljivanje ratnog stanja i odgovornosti aktera.

Po Karberu postoje tri faze hibridnog rata: destabilizacija zemlje kroz poticanje unutarnjeg konflikta, izazivanje kolapsa države uništavanjem ekonomije i infrastrukture, te zamjena lokalnog političkog vodstva vlastitim operativcima.

Pritisci Srbije na BiH i Crnu Goru

Kolika je opasnost od novog načina ratovanja Ruske Federacije ilustrira i izjava generala Marka Carleton-Smitha, zapovjednika britanske vojske, od prije nekoliko godina, kada je rekao kako Velika Britanija “ne može biti spokojna s obzirom na prijetnju koju Rusija predstavlja” i kako je Rusija sada “mnogo veća prijetnja” nacionalnoj sigurnosti Velike Britanije od skupina Islamske države Irak i Levanta (ISIL). U sklopu državne posjete Sjedinjenim Američkim Državama, u aprilu 2018. Emmanuel Macron, predsjednik Francuske, izjavio je: “On (Putin, prim.aut.) intervenira svugdje, mislim u Evropi i Sjedinjenim Američkim Državama, želeći oslabiti naše demokracije.”

Dimenzija hibridnog ratovanja manifestira se kroz vanjsku politiku, a promjene u spoljnoj politici Ruske Federacije direktno se povezuju s dolaskom Vladimira Putina za predsjednika. Jedna od glavnih odlika te politike je da skriva prave ciljeve i namjere, no nakon brojnih događaja (neki od njih su pomenuti u prethodnom dijelu teksta) jasno je da je cilj ruske politike na globalnoj razini da unese nemire, izaziva krize i radi na jačanju nepovjerenja prema zapadnim vrijednostima i demokratskom sistemu vladavine prava – ciljevi na kojima je Moskva radila i tokom Hladnog rata. Rušenjem Berlinskog zida i ulaskom nekadašnjih članica Istočnog bloka u NATO, promijenili su se načini kojima Rusi to želi ostvariti.



U martu 2018. godine, tokom svjedočenja pred Odborom američkog Senata za oružane snage, komandant snaga NATO-a u Evropi, general Curtis Scaparrotti, rekao je da je jačanje ruskog uticaja u Evropi najveći problem i na civilnom i na vojnom planu, a posebno na Zapadnom Balkanu. Rekao je i da Rusija koristi dobre odnose s čelnicima Republike Srpske za podrivanje institucija Bosne i Hercegovine. Upitan koja je zemlja najveći problem u regiji, odgovorio je – Srbija.

Prof. dr. Nedžad Korajlić, dekan Fakulteta za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije Univerziteta u Sarajevu, gostujući prije nekoliko dana u emisiji Res facta u kojoj je tema bila NATO i Bosna i Hercegovina, govoreći o sigurnosti u regionu kao jedan od problema istakao je hibridno ratovanje: “Bosna i Hercegovina i regija izloženi su hibridnom ratovanju od strane istočnih zemalja, primarno Rusije, Srbije i nekih drugih zemalja koje ovdje imaju svoje interese.“

Profesor beogradskog Filozofskog fakulteta, Žako Korać, u intervju 1. marta 2020. za Radio slobodna Evropa, rekao je: “Crna Gora je izložena apsolutnom pritisku Srbije na koji Evropa uopšte ne reaguje. Srbija se u ovom trenutku najdirektnije miješa u unutrašnje stvari Bosne i Hercegovine i Crne Gore. To je ista politička matrica koja je bila dominantna devedesetih. Vjetrovi rata ponovo duvaju u regionu. U ovom trenutku to se dešava u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori, ali to bi se s velikom lakoćom moglo proširiti i drugdje.”

Ruski plan(ovi) za Balkan

Nova Koncepcija spoljne politike Rusije, usvojena 30. novembra 2016. godine, predviđa “konstruktivnu i svestranu suradnju sa evropskim državama koje ne ulaze u vojne alijanse”. Prvi put u historiji suvremene Rusije predsjednik Vladimir Putin definirao je u Koncepciji spoljne politike Član 69 koji predviđa poštivanje izbora evropskih država koje nisu članice vojnih alijansi.

Sergej Železnjak, tadašnji zamjenik sekretara Generalnog savjeta vladajuće ruske partije Jedinstvena Rusija i jedan od najbližih stranačkih suradnika Vladimira Putina, u decembru 2016. godine izjavio je da se Rusija zalaže za formiranje saveza “vojno neutralnih i suverenih država” na Balkanu koji bi obuhvatao Srbiju, Crnu Goru, BiH i Makedoniju. Plan je označen kao B-4.

Ruska Duma je 22. juna 2016. godine u svome obraćanju pozdravila suglasnost političara “Balkanske četvorke” koja bi, istaknuto je, trebala da postane “temelj arhitekture regionalne bezbjednosti”. Saopćenju je prethodio angažman Železnjaka u kome je uspio osigurati potpisivanje 16 deklaracija i memoranduma sa 10 partija iz Srbije, Crne Gore, Makedonije i entiteta Republika Srpska iz Bosne i Hercegovine. Direktna posljedica toga je proglašenje “neutralnosti“ Srbije, što je kasnije bio osnov za izradu strategije o nacionalnoj sigurnosti, a onda i proglašenje “neutralnosti“ bh. entiteta Republika Srpska (što se sada u oba slučaja koristi kao argument protiv atlanskih integracija).

Primjer Crne Gore je najilustrativniji primjer plana B-4. U pokušaj državnog udara bili su upleteni operativci iz Rusije i Srbije (što je dokazano i presudom suda u Crnoj Gori). Državni udar su podržavali i vodeći crnogorski opozicioni lideri – Andrija Mandić, Milan Knežević, i drugi, koji imaju neupitnu podršku Milorada Dodika i Aleksandra Vučića (Vučić i Dodik podržavaju ih javno i u zadnjim dešavanjima u Crnoj Gori, masovnim protestima organiziranim od strane Srpske pravoslavne crkve zbog zakona kojim bi veliki dio imovine Srpske pravoslavne crkve trebao biti vraćen crnogorskoj državi)

Ulaskom Crne Gore u NATO i jasnim opredjeljenjem Sjeverne Makedonije da budu članica NATO-a, ruski Plan B-4 za stvaranje ruske enklave na Balkanu, 2018. godine je i definitivno propao.

Zaustavljene akcije ruskih obavještajnih službi u 2018. godini, posebno u slučaju dvostrukog agenata Skripalja (Sergej Skripalj otrovan je zajedno s njegovom kćerkom u britanskom gradu Selisberiju), i slučaj OPCW (napad na Organizaciju za zabranu korištenja hemijskog oružja), kao i Plan B-4 u okviru koga je izveden pokušaj državnog udara i likvidacije Mila Đukanovića u Crnoj Gori, te pokušaj rušenja Zorana Zaeva, lidera opozicije u Makedoniji (koji je razbio proruske snage), kao i destabiliziranje BiH u 2018. privremeno su osujetili ruske napade, ali i prouzrokovali Putinovo “veliko pospremanje” unutar obavještajne zajednice Rusije, prisiljavajući ga da osmisli novi plan za Zapadni Balkan.

Propadanjem Plana B-4, Srbija i Republika Srpska su u okviru novog plana postale glavni zagovarači i realizatori ideje ruske enklave u srcu Evrope. Cilj je kontinuirano destabilizirati NATO i Evropsku uniju na Balkanu, te blokirati Bosnu i Hercegovinu u njenim atlanskim i evropskim integracijama.

Dolazak Matviyenko u BiH

Sastavni dio novog ruskog plana – u kome je Dodik “unaprijeđen“ u najisturenijeg ruskog igrača na Zapadnom Balkanu (sudeći po njegovim izjavama i onome što radi) – bila je podrška Dodiku da uđe u Predsjedništvo BiH, ali i podrška SNSD-u na izborima kroz akcije usmjerene protiv opozicije u RS-u. Zaokret u toj novoj politici, kojom se nakon gubitka Crne Gore i Sjeverne Makedonije ruski pritisak agresivno povećao na BiH, povezuje se s dolaskom predsjednice Gornjeg doma Federalne skupštine Ruske Federacije Valentine Matviyenko u zvaničnu posjetu Bosni i Hercegovini, tokom koje, zloupotrebljavajući državne instititucije i medije, nije krila ciljeve ruske politike u BiH: gašanje OHR-a, jačanje entiteta, reformu Ustavnog suda i Tužiteljstva BiH, otvorenu podršku Republici Srpskoj i Miloradu Dodiku i zaustavljanje BiH na njenom putu u euro i atlanske integracije. Od dolaska Matviyenko krenuli su žestoki udari na BiH kroz sve ključne poluge ruske spoljne politike: ekonomskim, političkim i propagandnim djelovanjem.

Podsjetimo na još jedan bitan detalj prilikom posjete Matviyenko. Nakon njenih istupa u BiH uslijedile su reakcije pojedinaca, saopćenja OHR-a i Američke ambasade u Sarajevu, objavljene su informacije da je Matviyenko na američkoj i evropskoj crnoj listi zbog angažamana u aneksiji Krima. Ali, uslijedilo je i izvinjenje Dragana Čovića, tadašnjeg člana Predsjedništva BiH, Matviyenko zbog “reakcija javnosti”!? Nakon izbora u oktobru 2018. Dodik je ušao u Predsjedništvo BiH, ali ne i Čović.

Ovdje je bitno pomenuti i (tadašnju) ulogu Hrvatske koja (kako se pokazalo preko afere Agrokor postaje “vazal“ ruske politike), koja je Čoviću davala neupitnu podršku u BiH, a što je njemu savršeno pogodovalo da zajedno s Miloradom Dodikom (i dalje) radi na destabilizaciji BiH i urušavanju njenih institucija.

S obzirom na političke promjene u Hrvatskoj – izbor novog predsjednika i skori izbor prvog čovjeka HDZ-a kao najuticajnije stranke u Hrvatskoj, ali preko sestrinske HDZ i u BiH – očekivan je i zaokret u spoljnoj politici Hrvatske prema BiH, jer iako članica NATO-a, Hrvatska zbog politike Milorada Dodika, podržanoj od Čovića, ima proruske snage na svojoj granici.

U prilog tim političkim promjenama mogla bi se tumačiti ćutnja zvaničnog Zagreba nakon Čovićeve februarske posjete Rusiji (gdje se sreo i s Matviyenko), kao i izostanak reakcija na posljednju veliku krizu u BiH izazvanu Dodikovom blokadom državnih institucija i najavama za odcjepljenje. Tu ćutnju su prekinuli neki hrvatski mediji, nakon reakcija zemalja Kvinte i visokog predstavnika u BiH, označavajući Banja Luku i Beograd kao glavne krivce za narušavanje sigurnosti u regionu.

Uloga Hrvatske

Ukoliko se, pak, politika zvaničnog Zagreba posmatra kroz ekonomski kontekst, reakcija neće ni biti, jer su ruske banke prije nekoliko mjeseci preuzele kontrolni paket Agrokora, a Rusi kontroliraju i veliki dio energetskih djelatnosti u Hrvatskoj. No, podrška Bosni i Hercegovini u suprotstavljanju ruskim i proruskim snagama koje je destabiliziraju, čime se ozbiljno narušava i sigurnost na Balkanu pa i šire, mogla bi biti i izostanak dosadašnje zvanične podrške Draganu Čoviću u njegovoj koaliciji s Dodikom. U to svakako spada i blokada formiranja Vlade Federacije BiH i 16 mjeseci nakon provedenih općih izbora, a koju provodi HDZ BiH svojim zahtjevima da se Izborni zakon BiH promjeni kako bi ojačao etnička, ali ne i građanska prava, pri čemu se ignoriraju i presude suda u Strasbourgu koje se odnose upravo na Izborni zakon BiH.

Zbog svoga djelovanja Milorad Dodik je stavljen na američku crnu listu, visoki predstavnik razmišlja o prijedlogu da mu se zabrane putovanja u evropske zemlje. Nema sumnje da izolacija Milorada Dodika jeste značajna u njegovom zaustavljanju razaranja BiH, i da SAD kao i druge članice Kvinte koje su i garanti Dejtonskog mirovnog sporazuma itekako mogu uticati na Dodika. Pokazao je to njegov potpis na Program reformi i još i više reteriranje nakon posljednje krize u kojoj je blokirao državne institucije i najavljivao odcjepljenje Republike Srpske.

Međutim, isto tako je važna i uloga Aleksandra Vučića koji daje punu podršku Dodiku. Pri svemu, naravno, više uopće nije upitno da su i Dodik i Vučić direktno podržani od Rusije i da Ruska Federacija u BiH, ali i na Zapadnom Balkanu realizira ciljeve svoje spoljne politike pri tom koristeći novi način ratovanja. Međutim, Srbija mora rješavati pitanje Kosova. I dok je do sad Milorad Dodik koristio pitanje Kosova za prijetnje o odcjepljenju Republike Srpske, čini se (nakon zadnje krize u BiH) da bi se u paketu s rješavanjem odnosa Kosova i Srbije, moglo rješiti i pitanje problema s Miloradom Dodikom. Jer u oba slučaja centralnu ulogu igra Beograd, odnosno Vučić.

Uostalom, pokazalo se da ujedinjene zapadne zemlje na Balkanu, s jasnim i zajedničkim stavovima i ciljevima, imaju puno veći uticaj od Ruske Federacije. U suprotnom, sigurnost na Balkanu će biti dodatno narušavana, a Crna Gora i dešavanja u makedonskom Sobranju pokazala su dokle su ruske i proruske snage spremne da idu. Na Balkanu je Zapadu nametnut ozbiljan hibridni rat s Ruskom Federacijom, a njegov ishod direktno će uticati i na sigurnost i buduće odnose i unutar same Evrope.

Dženana Karup Druško

(Avangarda.ba)