Djeci crtaju zločinca: Na mladićima svijet (ne)ostaje

Međutim, njegovo ime je na ulicama gradova u Srbiji i dobrom dijelu Bosne i Hercegovine. Na muralima. Majicama. Zastavama. U pjesmama.

Šta je bio Ratko Mladić? Odavno utvrđeno. Sudski pravosnažno. Historijski. Istorijski. Povijesno. Kako god kažete. Odakle kod krenete.

Nikad življi narativ o zločincu

Pa kako, onda, neko može reći da je za "najbolje moguće odnose među narodima", a pri tome slaviti čovjeka presuđenog za genocid? Možemo li djecu učiti miru dok im odrasli pokazuju murale ratnog zločinca?

Dakle, problem je živi, odnosno nikad življi narativ o zločincu kojeg će Srbija s ovozemaljskog mjesta zločina ispratiti uz državne počasti. Mladića pretvaraju u heroja. Presudu u zavjeru. Žrtve u statistiku. A zločin u "drugu stranu priče".

Ne postoji druga strana priče kada govorimo o genocidu i drugim brojnim (Mladićevim) ratnim zločinima. Postoje činjenice. Postoje žrtve. Postoje presude.

Traži se minimum ljudskosti. Ona, nažalost, kod nas proteklih dana apsolutno ne postoji. Jer, o minimumu ljudskosti ne možemo pričati kada se čovjek osuđen za genocid pretvora u simbol nacionalnog ponosa.

Borba za istinu

Riječ je o opasnoj ideologiji. Ideologiji mita i patološke laži koja treba da odgaja nove generacije.

Zamislite dijete. Ima deset godina. Ne zna ništa o ratu. Ne zna šta je Srebrenica. Ne zna šta se desilo u Prijedoru, Višegradu, Foči, Škabrnji... Ne zna šta je opsada Sarajeva, Bihaća, Goražda... Ne zna ko je Mladić. I onda vidi mural. Veliki lik. Uniforma. Ime. Osmijeh. Poruka da je bio heroj.

Šta će to dijete pomisliti?

Zato je borba za istinu, borba za djecu.

Djecu svih nas.

Bakir Tiro
(Vijesti.ba)