Badnjević: Građane ne zanima ko je nadležan, već da li sistem funkcioniše

U autorskom tekstu direktor IDDEEA-e BiH, prof. dr. Almir Badnjević, osvrnuo se na iskustva stečena u akademskom, privatnom i javnom sektoru, te iznio stav da BiH posjeduje znanje, kapacitete i stručne ljude za ozbiljan razvoj, ali da ključni izazov ostaje pretvaranje tog potencijala u konkretne rezultate vidljive građanima.

Autorski tekst Badnjevića prenosimo u cijelosti.

"Tokom profesionalne karijere imao sam priliku djelovati u akademskom okruženju, razvijati kompanije i projekte u više od dvadeset država svijeta, sarađivati sa univerzitetima, istraživačkim centrima, međunarodnim organizacijama i institucijama javne uprave na različitim kontinentima.

Takvo iskustvo čovjeku omogući da prepozna određene obrasce koji se, bez obzira na geografske, političke ili društvene razlike, gotovo uvijek ponavljaju. Jedan od njih posebno je zanimljiv.

Naime, uspješne države nisu nužno države koje nemaju problema. Nisu ni države koje imaju savršen politički sistem, neograničene finansijske resurse ili idealno institucionalno uređenje. Naprotiv, mnoge od njih suočavale su se sa ozbiljnim izazovima, dubokim podjelama i složenim reformskim procesima. Ono što ih je razlikovalo od drugih nije bio nedostatak problema, nego sposobnost da znanje pretvore u institucije, a institucije u rezultate. Zbog toga često razmišljam o pitanju koje se u Bosni i Hercegovini postavlja već decenijama. Da li Bosna i Hercegovina zaista ima kapacitet da samostalno razvija složene sisteme, provodi ozbiljne reforme i upravlja vlastitim razvojem ili će uvijek ostati zavisna od vanjske pomoći, stranih eksperata i rješenja koja nastaju izvan njenih institucija? Moje iskustvo govori da je odgovor mnogo jednostavniji nego što se često želi predstaviti.

Bosna i Hercegovina ima znanje. Ima stručne ljude. Ima institucije koje mogu nositi najsloženije procese. Ono što joj je kroz različite periode često nedostajalo nije bio kapacitet, nego povjerenje u vlastiti kapacitet. To možda najbolje ilustruje oblast digitalne transformacije. Godinama smo govorili o digitalizaciji. Pisane su strategije, organizovane konferencije, izrađivane analize i održavane radionice. Sve to ima svoju vrijednost i svoje mjesto u procesu razvoja javnih politika. Međutim, nijedna analiza sama po sebi ne digitalizuje državu, kao što nijedna strategija sama po sebi ne mijenja iskustvo građanina pred šalterom. Promjena nastaje tek onda kada institucije preuzmu odgovornost za realizaciju i kada se ideje pretvore u funkcionalne sisteme koje građani mogu koristiti u svakodnevnom životu.

Kada sam preuzeo dužnost direktora IDDEEA-e, mnogi su me pitali zašto neko ko dolazi iz privatnog sektora, međunarodnih projekata i akademske zajednice odlučuje preuzeti odgovornost za vođenje jedne državne institucije. Moj odgovor je uvijek bio jednostavan. Malo je prilika u profesionalnom životu da čovjek dobije mogućnost da svoje znanje, iskustvo i međunarodne kontakte stavi u službu sistema koji svakodnevno utiče na živote miliona građana. Smatrao sam da takvu priliku ne treba propustiti. U instituciji sam zatekao izuzetne ljude, ozbiljno iskustvo i infrastrukturu od strateškog značaja za Bosnu i Hercegovinu. Ono što je nedostajalo nije bilo znanje. Nedostajala je jasna ambicija da se postojeći potencijal pretvori u rezultate koji će biti vidljivi građanima. Danas, nekoliko godina kasnije, možemo govoriti o rezultatima. Nakon gotovo osamnaest godina od usvajanja Zakona o elektronskom potpisu Bosne i Hercegovine, građanima je prvi put omogućen kvalifikovani elektronski potpis sa punom pravnom snagom i usklađenošću sa evropskim standardima. Razvijen je digitalni identitet građana Bosne i Hercegovine. Uspostavljeno je digitalno predstavljanje građana. Razvijena je infrastruktura koja omogućava sigurno elektronsko poslovanje i razvoj digitalnih servisa. Građanima su po prvi put stavljeni na raspolaganje alati koji im omogućavaju da svoja prava ostvaruju jednostavnije, sigurnije i efikasnije nego ranije.

Ipak, vremenom sam shvatio da suština posla kojim se bavimo nije tehnologija. Tehnologija je samo alat. Suština je povjerenje. Građani svakodnevno koriste desetine sistema, aplikacija i servisa, ali nijedan od njih ne može funkcionisati ukoliko ne postoji povjerenje u identitet osobe koja ga koristi, u podatke koji se razmjenjuju i u institucije koje te podatke štite. Upravo zbog toga vjerujem da će u narednim decenijama najuspješnije države biti one koje uspiju izgraditi najviši nivo digitalnog povjerenja između građana i institucija. Mnogo važnije od samih tehnologija jeste činjenica da nijedna od njih nije razvijana kao izolovano tehnološko rješenje. Cilj nikada nije bio napraviti još jednu aplikaciju, još jedan portal ili još jedan informacioni sistem. Cilj je bio stvoriti infrastrukturu na kojoj će drugi moći graditi. Upravo zbog toga danas vidimo sve veći broj institucija koje koriste zajedničku infrastrukturu identiteta, razmjene podataka i digitalnog povjerenja. Pravosudne institucije Bosne i Hercegovine koriste kvalifikovane elektronske potpise i digitalni identitet. Razvijaju se elektronski servisi koji građanima omogućavaju jednostavnije ostvarivanje prava. Lokalne zajednice koriste elektronsku razmjenu podataka. Zdravstveni sektor, porezne uprave, banke, telekom operateri i brojne druge institucije koriste mogućnosti koje prije nekoliko godina nisu postojale.

Posmatrano iz današnje perspektive, možda je najvažnije to što Bosna i Hercegovina više ne govori o digitalnom identitetu, elektronskom potpisu, interoperabilnosti ili digitalnim uslugama kao o budućim projektima. Danas govorimo o sistemima koji postoje, koji se koriste i koji svakodnevno stvaraju vrijednost za građane, pravosuđe, javnu upravu, finansijski sektor i brojne druge institucije. Upravo u tome vidim najveći uspjeh IDDEEA-e u proteklom periodu. Ne u tehnologiji koju smo razvili, nego u činjenici da je ona počela da se koristi. Posebno važnim smatram činjenicu da su ove promjene nastajale kroz saradnju institucija, a ne kroz njihovu izolaciju. Kada su pravosudne institucije Bosne i Hercegovine zajedno sa IDDEEA-om uspostavile sistem korištenja kvalifikovanih elektronskih potpisa i digitalnog identiteta, kada su razvijeni prvi elektronski servisi za građane u oblasti pravosuđa i kada su stvoreni preduslovi za sigurniju i efikasniju elektronsku razmjenu podataka, postalo je jasno da digitalna transformacija nije teorijska mogućnost nego praktična realnost. To nije uspjeh jedne institucije, nego je to dokaz da Bosna i Hercegovina može funkcionisati kao povezan sistem.

U javnosti se često vodi rasprava o tome kome pripada određena nadležnost, ko je za šta odgovoran i na kojem nivou vlasti treba donositi pojedine odluke. Takve rasprave su legitimne i sastavni su dio svakog demokratskog društva. Međutim, iz perspektive građanina mnogo je važnije jedno drugo pitanje: da li sistem funkcioniše?

Da li građanin može brže ostvariti svoje pravo?

Da li institucije međusobno komuniciraju?

Da li država radi u korist građana ili građani rade za državu?

Upravo tu dolazimo do suštine.

Digitalna transformacija nikada nije bila pitanje jedne institucije, jednog entiteta, jednog kantona ili jednog nivoa vlasti. Ona ima smisla samo ako koristi svim građanima Bosne i Hercegovine podjednako. Digitalni identitet nema entitet. Kvalifikovani elektronski potpis nema kanton. Interoperabilnost nema političku pripadnost. Kada razvijamo elektronske servise, razvijamo ih za građane Bosne i Hercegovine, bez obzira da li žive u Bihaću, Mostaru, Banjoj Luci, Brčkom, Tuzli ili Trebinju. Kada gradimo infrastrukturu identiteta, gradimo je za svakog građanina podjednako, jer država svoju snagu ne pokazuje kroz različite standarde za različite građane, nego kroz sposobnost da svakom građaninu osigura jednako pravo, jednaku sigurnost i jednaku uslugu. Zbog toga nikada nisam vjerovao da razvoj digitalnih servisa treba posmatrati kroz prizmu političkih podjela. Naš zadatak nije da radimo za jedan nivo vlasti protiv drugog. Naš zadatak nije da razvijamo sisteme za jednu instituciju na štetu druge. Naš zadatak jeste da radimo za građane Bosne i Hercegovine. Istovremeno, vjerujem da nijedna institucija, bez obzira sa kojeg nivoa vlasti dolazila, nema pravo da djeluje protiv interesa građana ili protiv procesa koji građanima donose konkretnu korist. Institucije postoje da rješavaju probleme, a ne da ih proizvode. Njihova svrha nije očuvanje administrativnih procedura, nego unapređenje kvaliteta života građana.

Tokom godina naučio sam još jednu važnu lekciju. Najveća šteta institucijama često ne nastaje zbog nedostatka novca, tehnologije ili stručnih ljudi. Najveća šteta nastaje onda kada se kod građana sistematski stvara nepovjerenje u institucije. Povjerenje je najsporije graditi, a najlakše uništiti. Zbog toga svaki odgovoran javni funkcioner mora biti svjestan da kritika institucija mora služiti njihovom unapređenju, a ne njihovom slabljenju. Kada građani izgube povjerenje u institucije, posljedice ne snosi jedna institucija. Posljedice snosi cijela država.

Često se evropske integracije u Bosni i Hercegovini posmatraju kroz političke pregovore, izvještaje i usklađivanje propisa. Međutim, postoji i jedna druga dimenzija evropskih integracija koja se mnogo rjeđe spominje. Evropska unija danas ne gradi samo zajedničko tržište roba i usluga. Ona gradi zajednički prostor digitalnog povjerenja, digitalnog identiteta i interoperabilnosti. Evropski novčanik digitalnog identiteta, eIDAS 2.0 regulativa i novi evropski okvir usluga povjerenja pokazuju da će sposobnost država da sigurno razmjenjuju podatke i pružaju digitalne usluge postati jednako važna kao i fizička infrastruktura koju danas uzimamo zdravo za gotovo. Upravo zbog toga razvoj digitalne infrastrukture u Bosni i Hercegovini nije samo tehnološko pitanje. To je pitanje naše sposobnosti da budemo ravnopravan dio evropskog digitalnog prostora.

Postoji još jedna važna lekcija koju sam naučio kroz saradnju sa međunarodnim organizacijama, razvojnim agencijama i partnerima iz različitih dijelova svijeta. Bosna i Hercegovina je godinama bila korisnik različitih oblika međunarodne pomoći. Mnogo toga je urađeno zahvaljujući toj saradnji i bilo bi pogrešno zanemariti njen značaj. Međutim, vjerujem da smo kao društvo sazreli da uspjeh počnemo mjeriti drugačije. Vrijeme je da se manje bavimo iznosima koji su uloženi, a više rezultatima koji su ostvareni. Vrijednost svakog projekta treba mjeriti konkretnim efektima na građane, kvalitetom javnih usluga i sposobnošću institucija da rade efikasnije nego ranije. Tek kada građani osjete korist od određene reforme, možemo govoriti o njenom stvarnom uspjehu. Tokom većeg dijela moderne historije države su svoju snagu gradile kroz teritoriju, institucije, infrastrukturu i sposobnost da štite vlastite granice. U digitalnom dobu toj listi pridružio se još jedan element.

Identitet.

Država koja ne upravlja vlastitim identitetom, vlastitim registrima i vlastitom infrastrukturom povjerenja postepeno gubi dio svoje sposobnosti da upravlja procesima unutar vlastitog društva. Upravo zbog toga pitanja digitalnog identiteta danas više nisu samo tehnička pitanja. Ona postaju pitanja razvoja, sigurnosti, suvereniteta i dugoročne stabilnosti države.

Jedna od najvećih grešaka koju zemlje u tranziciji često prave jeste posmatranje institucija kao produžetka političkih mandata. Ozbiljne države funkcionišu drugačije. Vlade se mijenjaju. Ministri dolaze i odlaze. Direktori dolaze i odlaze. Političke većine se mijenjaju. Institucije moraju ostati. Posebno to važi za institucije koje upravljaju identitetom građana, registrima, kritičnom infrastrukturom i sistemima povjerenja. Njihov zadatak nije da služe bilo kojoj političkoj opciji, nego da služe državi i građanima. U savremenom svijetu stručnost više nije samo pitanje kvaliteta upravljanja. Ona postaje pitanje otpornosti i sigurnosti države. Država koja ključne sisteme povjerava najkompetentnijim ljudima povećava vlastitu otpornost. Država koja stručnost zamjenjuje podobnošću povećava vlastitu ranjivost. To podjednako važi za zdravstvo, energetiku, saobraćaj, obrazovanje, cyber sigurnost i infrastrukturu identiteta.

Posljednje tri godine pokazale su da Bosna i Hercegovina ima kapacitet za ozbiljan iskorak kada stručni ljudi dobiju priliku da rade, kada institucije sarađuju i kada se uspjeh mjeri rezultatima. Pokazale su da naše institucije mogu ostvarivati rezultate kada imaju jasne ciljeve, odgovornost i profesionalno rukovođenje. Posebno me raduje činjenica da su veliki dio ovih procesa nosili mladi stručnjaci iz Bosne i Hercegovine. To je možda i najvažnija poruka cijelog procesa. Bosna i Hercegovina ne mora uvoziti znanje koje već posjeduje. Potrebno je samo stvoriti prostor da ono dođe do izražaja. Svako iskustvo koje sam stekao u akademskoj zajednici, privatnom sektoru i međunarodnim projektima dodatno me uvjerilo da naši stručnjaci mogu ravnopravno stajati uz najbolje evropske i svjetske timove kada im se pruži prilika i kada se njihov rad vrednuje kroz rezultate. Možda je upravo to najvažnija lekcija koju sam naučio tokom rada u akademskoj zajednici, privatnom sektoru i javnoj upravi. Društva ne napreduju onda kada pronađu savršene političke modele. Napreduju onda kada stvore dovoljno povjerenja da znanje može proizvoditi rezultate.

U Bosni i Hercegovini često vodimo rasprave o tome ko ima nadležnost da nešto uradi. Mnogo rjeđe razgovaramo o tome ko ima znanje da nešto uradi, a upravo u toj razlici često se krije odgovor na pitanje zašto neki sistemi napreduju brže od drugih. Uvjeren sam da Bosna i Hercegovina ima dovoljno znanja, dovoljno iskustva i dovoljno stručnih ljudi da bude mnogo uspješnija nego što danas jeste. Ono što joj je potrebno jeste više povjerenja u vlastite institucije, više povjerenja u vlastite stručnjake i više spremnosti da rezultate stavi ispred pripadnosti, jer države ne slabe kada ostanu bez tehnologije posto se tehnologija može kupiti. Ne slabe ni kada ostanu bez projekata. Projekti se mogu pokrenuti. Države počinju slabiti onda kada izgube povjerenje u vlastite institucije i kada prestanu vjerovati vlastitim stručnim ljudima. Zbog toga vjerujem da je najveći zadatak naše generacije ostaviti iza sebe institucije koje će biti snažnije od pojedinaca, stabilnije od političkih ciklusa i korisnije građanima nego što su bile generacijama prije nas. Ukoliko u tome uspijemo, tada će digitalna transformacija biti samo jedna od posljedica mnogo važnije promjene – sazrijevanja Bosne i Hercegovine kao funkcionalne, samouvjerene i evropske države.

U konačnici, nijedna generacija ne bira okolnosti u kojima će živjeti, ali svaka generacija bira šta će ostaviti iza sebe. Volio bih da generacija kojoj pripadam ostavi institucije kojima građani vjeruju više nego što vjeruju danas, sisteme koji rade jednostavnije nego što rade danas i državu koja više vjeruje vlastitom znanju nego što je vjerovala jučer. Ukoliko uspijemo u tome, tada će svi naši digitalni projekti, reforme i tehnologije imati svoj puni smisao, jer će iza njih ostati nešto mnogo važnije od bilo kojeg pojedinačnog sistema, ostat će snažnije institucije i veće povjerenje građana u Bosnu i Hercegovinu", napisao je Badnjević.

(Vijesti.ba)