Jednoglasnost bez jedinstva: Šta otkriva smjena u Tuzlanskom kantonu

Žarko Vujović nije pao zato što je pozicija ili opozicija, svejedno je, bila jaka. Pao je jer su ga srušili svi. I vlast i opozicija. I oni koji su ga doveli i oni koji su ga kritikovali. U politici, takav rezultat, 24 za, niko protiv, ne znači jedinstvo. To znači da je meta bila toliko laka da niko nije vidio razlog da je brani.

To je trenutak kada politika prestaje biti sukob ideja i postaje zajednički projekat uklanjanja nepoželjnih.

A najskuplji detalj u cijeloj priči nije broj ruku, nego jedna, ruka iz vlastite stranke. Tu prestaje svaka priča o lojalnosti, ideologiji, pa i elementarnoj pristojnosti. Stranke u Bosni i Hercegovini odavno nisu političke organizacije, nego privremeni savezi interesa, u kojima članstvo traje tačno onoliko koliko traje korist.

Danas si kadar, sutra si teret. Prekosutra si protivnik. I sve to bez objašnjenja.

Inicijativa Demokratske fronte, koliko god dolazila iz političkog prostora koji i sam ima svojih grijeha, u ovom slučaju pogađa suštinu, ne možeš napustiti stranku koja ti je dala funkciju, a zadržati funkciju kao da je tvoja privatna imovina. Mandat možda jeste lični, ali pozicija nije. To nije filozofija, to je elementarna politička higijena.

Ali problem je što u Tuzlanskom kantonu higijena više nije standard, nego incident.

Pojedinci iz SDA su pokušali odigrati svoju staru igru, ne pojaviti se, ne zamjeriti se, ne preuzeti odgovornost. To je ona politika “nismo mi za, ali nismo ni protiv”, koja na kraju uvijek završi kao politički kukavičluk upakovan u proceduralno opravdanje. Nisu spriječili smjenu, ali su uspjeli dodatno urušiti ono malo kredibiliteta što im je ostalo.

Jer politika nije prisustvo u sali. Politika je stav.

A u Tuzlanskom kantonu stav je postao roba na cijeni!

U cijeloj ovoj farsi, ključni problem nije ni Vujović, ni DF, ni SDA. Problem je što sistem funkcioniše i kad ne funkcioniše. Možete ostati bez predsjedavajućeg, bez dogovora, bez jasne većine, ali će se sve nekako nastaviti. Zamjenici će preuzeti uloge, procedure će se rastegnuti, a odgovornost će, kao i uvijek, ispariti.

To je taj politički perpetuum mobile, ništa ne radi kako treba, ali sve nekako ide dalje.

Građani? Oni su odavno izbačeni iz ove priče. Svedeni na publiku koja više ni ne negoduje, jer je shvatila da se predstava ne igra zbog nje. Navikli su na apsurd, na saveze koji traju kraće od vremenske prognoze i na političare koji mijenjaju strane brže nego što mijenjaju retoriku.

I zato ova smjena nije važna zbog onoga što jeste, nego zbog onoga što pokazuje.

Pokazuje da u sistemu u kojem te mogu srušiti svi, nema savezništva.
Pokazuje da u sistemu u kojem niko ne glasa protiv, nema hrabrosti.
Pokazuje da u sistemu u kojem svi kalkulišu, nema politike.

Ostaje samo gola borba za funkcije.

A kad politika spadne na to, onda više nije pitanje ko je koga smijenio.

Pitanje je ima li uopšte više šta da se smijeni.

(V.M.)

(Vijesti.ba)