Pjer Žalica snima film u selima Stoca: Povratnici vraćaju život ranjenoj Hercegovini

Njegov novi igrani film Ljudi na Mjesecu vodi nas među povratničku populaciju u Dubravama kod Stoca, u prostor gdje se svakodnevica miješa s tragovima onog što je nekad bilo dom. Zemlja, identitet, duhovna topografija naroda, sve to Žalica pretače u priču u kojoj istina nije zaobilazni put, već centralna tačka.



“Trenutno sam u pripremama za igrani film u Hercegovini, u kojem su glavni likovi Hercegovci. Film se zove Ljudi na Mjesecu. Snimamo u Stocu, u Dubravama – to su sela u koja su se ljudi nakon rata vraćali iz Mostara i Blagaja. Pokušavaju ponovo osvojiti svoju zemlju, ali i duh svijeta u kojem su nekad živjeli. I naravno shvate da je to nemoguće.”



Nova serija

Iza svake rečenice filma nazire se dublje pitanje: šta zapravo znači vratiti se u krajolik, u zajednicu, sebi? Kao autor koji godinama kopa po krajevima kolektivne svijesti, Žalica nastavlja ići putem koji izbjegava udobnu tišinu. Uz ovaj projekt, paralelno razvija i televizijsku seriju koja ne bježi od istih društvenih slojeva. U pitanju je saradnja s piscem Alminom Kaplanom, a rezultat je priča o dvoje ljudi čija se ljubav lomi pod težinom vremena.

“Radim i na seriji koju sam pisao s Alminom Kaplanom. Zove se Kada se zemlja zatrese, o mladom bračnom paru pred važnom životnom dilemom. U pitanju je odnos, partnerstvo, brak, ali sve je podvučeno političkim i društvenim okolnostima.”

Žalica vrlo jasno prepoznaje da granica između ličnog i kolektivnog više ne postoji, ako je ikad i postojala. Političke, društvene i historijske sile ne djeluju negdje izvan nas, već ulaze u kuće, odnose, tišine. Upravo zato, umjetnost za njega nije estetski hir niti bijeg –  posljednji je slobodni teritorij. Prostor u kojem istina, oslobođena od svakodnevnih kompromisa, može biti izgovorena bez kalkulacije, cenzure i straha.



“Umjetnost je prostor u kojem ne moraš pristajati na kompromise da bi opstao. Kad ne možemo da utičemo na okolnosti, sve što nam ostaje je dostojanstvo.”

Bez stilskih ukrasa i bez potrebe da istinu omekša, Žalica ostaje vjeran svom autorskom kredibilitetu u namjeri da se gleda u lice stvarnosti, bez obzira koliko ono bilo nelagodno.

“Istina je istina – bila ona brutalna, poetska ili epska. Bitno je imati hrabrosti da je kažeš.”

U njegovom stvaralaštvu granice između privatnog i političkog su porozne. Tako je bilo i od samog početka, još od djetinjstva u Sarajevu, kada su se filmovi gledali krišom, a identitet nosio s nelagodom i ljubavlju u isto vrijeme.

Bilo je teško nositi ime Pjer

“Odrastao sam na Bjelavama. Ime Pjer sam dobio slučajno – otac je sreo prijatelja, popili su, i mene upišu kao Pjera. To tada nije bilo lako ime, ali eto, ostalo je. Bio sam lud za filmovima. Sjećam se da sam se kao dijete švercao u kino ‘Prvi maj’ da gledam Doživljaj perača prozora. Mi s Bjelava smo bili blizu. Kino je bilo sve.”



Njegovi filmovi progovaraju iz mraka, ali ne tonu u njega. Snaga njegovih filmova leži u istrajnosti ljudskosti. Prvi film snimio je jer nije mogao i nije htio skrenuti pogled.

“To je baš bio dug proces. Imao sam ideju o momku kojem se u kuću usele izbjeglice. Onda ode, uvuče se u polukriminalne aktivnosti, i na kraju živi sam. Heroj. Tako je počelo, a završilo je kao Gori vatra.”

Danas, dok snima među hercegovačkim kamenjem i šutnjama, Žalica snima više od priče. Bilježi povratak, ne onaj fizički, već onaj dublji – povratak dostojanstvu, zemlji i ljudima koji je nikada nisu zaboravili.

Cijeli intervju pročitajte na Žene.ba