"Prije svega, organizatori nisu jasno definirali svoje ciljeve. Motiv može biti impulsivan, u tom smislu da je netko nezadovoljan i pridružuje se općem protestu. Ali ako se očekuje da će se nastaviti kontinuirano ustezanje potrošnje, tada je bojkot osuđen na propast. Može se bojkotirati jedan dan ili jedan tjedan, ali ne može cijelu godinu. Odnosno, može pod pritiskom manjeg dohotka. Zato bi bojkot prvenstveno uspijevao u zemljama koje imaju niske dohotke i visoku nezaposlenost poput Nepala.
I zato ovdje sad imamo jednu paradoksalnu situaciju. Vi očekujete da će potrošači masovno odustati od potrošnje, ili kako bi inicijatori bojkota rekli - od plaćanja - ali to motivira one koji ionako nemaju dohotka, a ne one koji imaju novca i žele potrošiti. Govorim čisto iz ekonomskog, a ne sociološkog pogleda", rekao je Novotny.
"Kad su dohodci viši, vi kupujete i što treba i što ne treba. Ako imamo visoke dohotke, tada možete politički apelirati da se odustane kao znak protesta dan ili dva, ali ne možete očekivati da će trajati mjesecima i stoga sami pritisak da cijene budu niže je neučinkovit", govori.
Na koncu, potvrdile su se najave brojnih analitičara kako se bojkotom dugoročno ne utječe na cijene, odnosno na inflaciju. Puno je faktora koji zapravo utječu na cijene. Zbog njih je teško očekivati da ovakvi bojkoti mogu smanjiti inflaciju hrane.
Ekonomski analitičar Hrvoje Serdarušić je odgovorio na pitanje zašto su cijene zapravo tolike kolike jesu.
"Tu su strukturni faktori koji se odnose na dugoročne karakteristike tržišta hrane u Hrvatskoj i regiji. To su velika ovisnost o uvozu hrane. Hrvatska uvozi znatan dio prehrambenih proizvoda, što znači da je izložena cijenama na međunarodnim tržištima i valutnim oscilacijama”.
(Vijesti.ba)