Brajković pita gdje su pare Aluminija: Ostavio sam 100 miliona KM

Na pitanje da ga mnogi smatraju jednim od najboljih menadžera bivše Jugoslavije i BiH te šta smatra ključnim čimbenicima svog uspjeha kaže da je to vjera u sebe.

"Dolaskom na čelo Aluminija naslijedio sam velike dugove, kako domaće tako i inozemne, koji su uglavnom nastali od kredita za izgradnju Aluminija. Aluminij je tada imao oko 6000 zaposlenih, od kojih se veliki dio odnosio na nužnu administraciju. Kompaniju su potresale velike političke i gospodarske afere, a u takvim uvjetima bilo je jako teško raditi. Prva stvar koju smo poduzeli bila je riješiti se domaćih i inozemnih dugovanja, od kojih smo otkupili više od 80 mil. dolara po vrlo povoljnim cijenama. Uspjeli smo konsolidirati proizvodnju i smanjiti znatan broj nepotrebnog administrativnog osoblja. Osnovna stvar bila je vjera u sebe, mnogo rada i osobnog odricanja, kao i dišpet koji je proistekao iz one poznate mostarske izreke-Šta će on…", kaže.

Zaustavljanje proizvodnje u Aluminiju prije rata bilo je odluka koja je očito imala dugoročne posljedice.

"Znali smo kako od onakvog granatiranja Mostara od JNA ni Aluminij neće biti pošteđen (…) U trenutku granatiranja bilo je još napona u mreži i uspjeli smo izvući anode iz kupke jer bi se u protivnom zarobile u tekućem aluminiju. To je bio trenutak koji je omogućio ponovno pokretanje Aluminija, a veliku zaslugu imaju ljudi koji su svojom požrtvovnošću bili dio tog procesa. O svemu postoje pisani dokumenti.", rekao je.

Aluminij je ponovno pokrenut 1997. godine. Na pitanje koji su bili ključni izazovi u tom procesu kaže da se radilo o velikoj ratnoj šteti zbog čga je obnova trajala pet godina.

"Ukupna ratna šteta bila je oko 150 mil. dolara, a obnova Aluminija trajala je pet godina u jako teškim okolnostima zbog ratnog stanja u Mostaru. Početkom 1994. godine postao sam gradonačelnik Mostara i u tom svojstvu upoznao sam predsjednika Tuđmana, koji je inicirao da Republika Hrvatska uloži 9 mil. dolara u obnovu Aluminija. Taj novac isključivo je uložen u obnovu najvitalnijih dijelova Aluminija, a ukupna ulaganja u obnovu i modernizaciju iznosila su više od 270 mil. eura. Koliko god tih 9 milijuna izgledalo malo u odnosu na cjelokupni iznos, to nam je u ono vrijeme bilo velika materijalna i politička podrška.", kaže.

Komentirajući koja je bila ključna odluka, ili potez, u vođenju Aluminija a koja je omogućila njegov međunarodni uspjeh u njegovim najboljim danima kaže je to bilo povezivanje sa svjetskim kompanijama.

"Ključna odluka bila je povezati se s velikim svjetskim kompanijama, kao što su, primjerice, DaimlerChrysler, Glencore, kao i druge svjetske kompanije, koje su prvenstveno imale svoje interese, ali im je ujedno bilo i izazovno sudjelovati u obnovi ratom razrušene tvornice. Od njih smo dobivali povoljne kredite, koje smo uredno vraćali te smo uz sredstva koja smo dobili od spašenoga metala uspjeli sanirati štetu i pokrenuti proizvodnju u Aluminiju. Ove velike kompanije su nas praktički očuvale i zaštitile od stalnih nasrtaja bh. političara kojima je Aluminij bio trn u oku.", pojašnjava.

Aluminij je, nažalost, ugašen 2019. godine zbog niza problema. Komentirajući taj kraj i šta bi promijenio u njegovom poslovanju kako bi opstao kaže:

"Proveo sam u Aluminiju gotovo 40 godina, od inženjera na pogonu do generalnog direktora. Aluminij mi je bio na prvom mjestu, imao sam mnoge neprospavane noći, stresove, optuživanja, ali i pohvale. Nažalost, došla je 2019. godina i gašenje Aluminija, koji nije smio završiti na takav način. Razlozi su i unutarnji i vanjski. Nekim političkim strukturama uspjeh Aluminija nikada nije odgovarao. Mojim odlaskom na čelo Aluminija imenovana je stručna i osoba privržena tvrtki, ali u njega su ušle i nestručne osobe, a čini mi se i sa sumnjivim namjerama. Najgore što su uradili je što su unijeli razdor među radnike te je Aluminij prestao biti obitelj. Nejedinstvo u poduzeću, obitelji, državi najgora je stvar koja se može dogoditi. Iz Aluminija su počeli odlaziti kvalitetni kadrovi, bez kojih se nije moglo raditi. Iza mene je došlo desetak direktora, od kojih većina nije bila dorasla poslu, a kao primjer navodim 2008. godinu, kada je cijena aluminija pala na 1000 $ po toni, a cijena električne energije porasla dva puta, pa su se mnoge svjetske elektrolize zatvarale. Mi smo ostali živi jer smo domaćinski upravljali u vrijeme kada je bila povoljnija situacija. Zato nikada neću shvatiti razloge za zatvaranje Aluminija. Ostavio sam kompletno modernizirano poduzeće, oko 100 mil. KM, većinom oročenih kod banaka, bez ikakvih dugovanja, a što je najvažnije, ugovor s TLM-om Šibenik o isporuci oko 100 MW električne energije koja je iznosila 28% od cijene aluminija na Londonskoj burzi. S takvom cijenom energije se ne prave gubici i dugovanja. S nekima od direktora u Aluminij su ušli i mešetari koji su isključivo izvlačili korist za sebe, a na štetu Aluminija. Radilo se neodgovorno, bez ikakve kontrole, a zašto i ne bi, nisu se mučili oko stvaranja Aluminija. Trebalo se reagirati kod prvih 10 mil. dugovanja i tražiti odgovornost, ali kada su ovi “stručnjaci” vidjeli da mogu raditi po svome, došli su, kako čujem, do 200 mil. eura duga. To je neshvatljivo za cijeli poslovni svijet, a da nitko nije kriv za to, niti je odgovarao."

Jedan od posljednjih poteza vezanih uz Aluminij bio je iznajmljivanje kompanije izraelskom biznismenu Amiru Grossu Kabiriju. Komentirajući ispravnost te odluke kaže da je najvažnije da ljudi rade.

"Mislim da je najvažnije da ljudi rade, ali bih više volio da je ljevaonicu preuzeo netko od domaćih ljudi jer proces pretapanja aluminija nije neki posebno težak zadatak. Gospodin Kabiri preuzeo je jednu od deset najsuvremenijih ljevaonica u svijetu i čujem da je materijalno jako dobro prošao, što samo po sebi nije loše, pogotovo ako se dio dobitka ulaže u grad i regiju. Kada se sklapaju poslovi prilikom preuzimanja kompanija, preuzimaju se i obveze (dugovanja), ne znam je li se to dogodilo i u ovom slučaju. Postavljam pitanje što je s vinogradima, restoranima, ribljim bazenima, Relaxom na Buni, što je sve mukotrpno stvarano. Ne znam tko je za to sve dao odobrenje jer je Aluminij još uvijek dioničarsko društvo. Uostalom, gospodina Kabirija ne poznajem te o njemu ne mogu ništa govoriti." kaže Mijović.

Energija je tada, kada je vodio kompaniju, ali i danas ključ uspjeha Aluminija. Na pitanje kako izaći iz začaranoga kruga dugova koji su stvoreni kaže:

"Energija je ključna za rad Aluminija, potrošnja el. energije bila je oko 220 MWh, što je gotovo cijela proizvodnja el. energije hidrocentrala na Neretvi. Hidroenergija je najjeftinija, ali i najnesigurnija za kontinuirane potrošače. Zbog toga je potrebna kombinacija s termoelektranama. Ne zaboravimo da je Aluminij veoma koristan stabilnosti energetskog sustava zbog kontinuirane potrošnje električne energije i u vrijeme velikih oborina. U današnjim uvjetima, kada se ne proizvodi aluminij, ovo nije uopće bitno, nego samo u slučaju da netko ponovno pokrene elektrolizu. Što se tiče dugova, djelomično sam odgovorio u prethodnom pitanju, a sve ostalo je političko pitanje."

Na pitanje koje tri stvari smatra najvažnijima za uspjeh u životu i poslovanju kaže da je najvažnije što je ostao "normalan".

"O meni kao osobi mogu govoriti samo ljudi iz mog okruženja koji me dobro poznaju, a mogu reći da je na formiranje moje osobnosti najviše utjecalo moje odrastanje. Doživio sam bombardiranje i vojske na ulicama, a kao petogodišnjak ostao sam u istom danu 1945. godine bez oca, djeda i ujaka, s majkom, bakom i malim bratom. Sve me je to na neki način očvrsnulo. Unatoč neimaštini, ipak sam imao sretno djetinjstvo. Kao i većini djece u ono vrijeme, lopta krpenjača bila nam je glavna, za nju nije trebalo imati novca. Kao i sva djeca, vrijeme smo, uz školu, provodili na ulici i na Neretvi. Nije bilo TV-a, interneta, ni "prpanja" po mobitelu i nismo bili zaštićena djeca, naučili smo se sami izboriti za sebe. Ipak je moj najveći uspjeh što sam, uz sve poteškoće, uz pomoć supruge sačuvao obitelj, odgojio dvije uspješne kćeri – Lovorku, sveučilišnu profesoricu, i Anu, magistru farmacije – voditeljicu ljekarne. Druga stvar je obnova i puštanje u rad Aluminija, na čije je otvaranje došao i predsjednik Tuđman, te izgradnja Male scene HNK, kao početne faze za završetak kazališta, u što je utrošen ogroman trud i novac. Mislim da je najvažnije što sam ostao normalan čovjek, čvrsto na zemlji, ali me ipak i danas živciraju mnoge anomalije u društvu.", kaže.

Na pitanje šta misli o mogućnostima za revitalizaciju industrije poput Aluminija u današnjim uvjetima, kaže da je problem u nedostatku stručnog kadra.

"Što se tiče Aluminija i njegove revitalizacije, problem je, po mom mišljenju, među ostalim, i nedostatak stručnog kadra koji ujedno i voli svoju kompaniju. Ali, tko zna, danas novac može sve.", kaže.

Komentirajući privatizaciju i način na koji je privatizacija državnih poduzeća provedena u BiH iz današnjeg ugla, kaže da Aluminij ne bi bio ugašen da se prije realizirala privatizacija.

"O privatizaciji u BiH baš i ne znam mnogo, ali smatram da je privatizacija itekako potrebna jer bi se tako smanjio utjecaj države na poduzeća. Međutim, vrlo je važno voditi računa o poštivanju ugovora o privatizaciji, tj. da se moraju zadržati radnici, a ne da neki novopečeni poduzetnici rasprodaju kvalitetne dijelove poduzeća, a da radnici ostanu na ulici. Mene je jako frustrirala privatizacija Aluminija. Imali smo ponudu renomiranih svjetskih kompanija u iznosu od 300 mil. eura. Od toga, bilo je predviđeno 170 mil. eura za nove investicije, a 130 mil. eura za odštete bivšim radnicima. Ljudi su dolazili sa svih strana svijeta da potpišu ugovore i svatko je znao koliku će odštetu dobiti. S ondašnjom Vladom Federacije, na čelu s gosp. Hadžipašićem sve je bilo usuglašeno, sporazum je prošao sve institucije FBiH, samo je trebalo jamčiti opskrbu električnom energijom prema tarifnom sustavu Federacije, kao i drugim kompanijama. Sazvan je sastanak svih relevantnih institucija i predstavnika investitora na čelu s predsjednikom Glencora, kao najvećeg investitora. Nisu se odazvali predstavnici politike, a nažalost, ni hrvatski predstavnici. Možete li zamisliti što bi ta sredstva značila za grad i cijelu regiju? Da se tada realizirala privatizacija, sigurno ne bi došlo do prestanka rada Aluminija.", kaže.

Komentirajući svoj doprinos Gradu Mostaru, kaže da ne zna za Mostarca koji nije volio svoj grad.

"U Mostaru su živjeli moji djed i baka, otac i majka, a i ja sam odrastao u Mostaru. Ne znam da postoji Mostarac koji nije volio svoj grad te je normalno da sam, kada sam god mogao, naravno, preko Aluminija, gdje god je bilo potrebno, pomagao gradu, kao što je bolnica, škole, vrtići, umjetnička galerija, pa i obnova Starog mosta. Teško je nabrojiti sve institucije i pojedince kojima je Aluminij pomogao. Ne znam što sam mogao napraviti drugačije, ali uvijek se može napraviti bolje i više.", kaže.

Aluminij je bio simbol uspjeha, ali i simbol političkih nesuglasica i ekonomskih problema. Na pitanje da li je i dalje moguće realizirati ideju o "aluminijskoj dolini" kaže:

"Točno je da je Aluminij bio simbol uspjeha, kao i političkih nesuglasica, ali ne kaže se badava da će vam sve biti oprošteno, samo uspjeh ne. Mislim da je to osnovni razlog i to smo mi u Aluminiju najbolje osjetili, ali to nam je dalo još veći elan za uspjehom. Ideju o aluminijskoj dolini počeli smo izgradnjom tvornice za preradu aluminija u krugu Aluminija, zajedno s Fealom. Žao mi je što nismo uspjeli izgraditi još prerađivačkih kapaciteta na bazi aluminija, ali zbog obnove i modernizacije Aluminija izgubilo se mnogo vremena, pa me je zatekla mirovina. Smatram da je od svega najvažnije pustiti u rad elektrolizu da bi se uopće moglo raspravljati o bilo kakvim novim projektima.", rekao je.

Komentirajući kako danas iz Zagreba gleda na grad rođenja kaže:

"Često sam u Mostaru iako, nažalost, tamo nemam više nikakve rodbine, osim grobova bake, mame i brata, koje često posjećujem dok još mogu. Imam još nešto prijatelja i poznanika, ali, nažalost, sve manje i manje. Kada dolazim u Mostar, vidim mnogo dobrih stvari i blještavila, ali moje misli su većinom u djetinjstvu i žalim za onim vremenima, ali izgleda da je to normalno kada čovjek stari."


(Vijesti.ba)