Vujošević na komemoraciji Dalipagiću: Mogu svjedočiti koliko ga je boljelo rušenje Starog mosta

Komemoraciji su prisustvovali Prajina porodica i prijatelji, kao i njegovi saigrači i mnoga velika imena srpske i svjetske košarke.

Govor Duška Vujoševića bio je posebno emotivan sa mješavinom ličnog, neposrednog, ali i onog što su mnogi zaboravili ili nikada nisu znali o jednom od najvećih.

„Obraćam se ispred porodice Dalipagić i zapala mi je ova velika čast, da na ovom skupu gdje smo se sabrali da lakše podnesemo tugu svjesni da je otišao najbolji od nas. Također, svjesni da se ovim skupom izlazi iz okvira oporuke i amaneta koji je ostavio, da ne bude nikakvih komemorativnih skupova. Ali… Zaključeno je da je njegova veličina takva da pod određenim ograničenjima gdje sigurno nije mogao više da utiče i bira govornike, da se opet održi. Ne bih pričao puno o opštim mjestima, znate Praju i bolje od mene, Praja se zvao taj fudbaler iz Mostara po kom je dobio nadimak. Sa 19 godina je došao ovdje i to je jedino ime koje će pomenuti, imao je sreće da dođe kod Ranka Žeravice koji je bio u maksimalnoj snazi, pravio je jak Partizan, imao je sreću da dođe kod njih, a imali su i oni sreću. U Partizanu je bio dominantan fudbalski klub, bio je i vaterpolo važan, pamtili smo mečeve na Šalati, Tašmajdanu, košarka je bila u drugom planu i ona počinje da dolazi u prvi plan upravo dolaskom Dalipagića.“

Zatim je pojasnio koliko je uticaj imao i na njega.

„Partizanovi navijači među kojima sam ja bio kao klinac, išli smo da gledamo te utakmice i neku strast prema košarci sigurno je razvijala njegova velemajstorska igra. U početku nije bio tako savršen u svom šutu, lijevoj strani, tom jednom driblingu iz kog je igrao. Međutim, on je košarku nosio u krvi, genima, rođen je sa tim znanjem, ali sigurno je i Ranko to iskoristio na pravi način. Tad je počeo da se stvara kult koji sad drži JSD Partizan, usamljeno. Vrlo brzo je postao ljubimac, idol, svojom igrom, svojim ponašanjem onako poštenog i skromnog čovjeka koji je znao u odnosu na svoje kvalitete koja je njegova mjera, koliki je njegov prostor i nije povrijeđivao prostor nikoga drugog, nije ulazio, sem u igri. Tamo su mu mogućnosti bile ogromne, trebala je samo potvrda i to je bila velika dominacija. Brzo je napisao jedan talentovani pisac knjigu o njemu „Ispod koša“, iako je Praja bio „Iznad koša“. Horozi, zakucavanja, skok šutevi svi drugi elemeneti, bili su nešto što su od njega napravili… Nije momenat za poređenja, definicije, rang liste, neke rasprave ko se o njega ogriješio, a ko nije. Biće vremena i o tome da se priča, ali Dražen Dalipagić je bio jedan od najboljih košarkaša Evrope i ovih prostora, a po mišljenjima nekih trenera i najbolji igrač.“

Istakao je da je mogao da bude najveći u NBA eri prije Michaela Jordana, ali da je zbog patriotizma odlučio da ne ode u SAD.

„Ono što hoću da istaknem je da je on bio fantastičan čovjek, pošten čovjek. Da je Marko Miljenov bi ga stavio među prvim primjerima čojstva i junaštva. On je znao da se našali, primi šalu. Potpuno je bio posvećen košarci, ja sam bio pomoćni trener juniora, 1. januara je bio trening u Hali sportova kad je bilo sve oslobođeno, nije bilo treninga, ta ekipa juniorskog je iskoristila što prvi tim, Jova Bečejac domar na onom ulazu, dolazi Praja s torbom. Krenuo na trening, ide svojim putem, ne razmišlja o odmorima. To je bio stepen posvećenosti, način sportskog života. U to vrijeme nije bilo mobilnog, totalno posvećen košarci. Kasno je počeo, dugo je igrao, prije neki dan je bila godišnjica sa 36 godina je dao u Arsenalu čak 70 koševa Bolonji, moćan je bio da ne pričamo. Bio je veliki Jugosloven, po opredjeljenu. Postao je Beograđanin, ja sam došao u Beograd koji je bio glavni grad Jugoslavije, volio je i vjerovao u nju. Ja kad čujem himnu Jugoslavije, sjetim se generacije, kako stoje na postolju i kako ide ta himna zasvirana, ja ustajem.“

Kolika je bila ljubav prema Jugoslaviji najbolje pokazuje ovo objašnjenje.

„Mnogo je volio Jugoslaviju, smatrao je to aksiomom, nečim što se ne objašnjava, igrao je za nju, jedan od razloga što nije otišao u Boston Celticse je što bi izgubio pravo da igra za reprezentaciju. Dolazio je na Kalemegdane, išao je na probu, to su bile šale koje je primao nekog njegovog društva, u ubjeđenju sam da je otišao da bi do Jordana bio najbolji strijelac NBA lige. Mogu da svjedočim i da pretpostavim, pare koje je zaradio pošteno, znojem, koševima, prenosio je u jugoslovenske banke, jugobanka, da su bili pametni da koriste svoje pare čuva Dražen Dalipagić, znao je da se pare stavljaju u Švicarsku ili neke sigurne destinacije, njemu je Jugoslavija bila sigurna destinacija. Taj raspad Jugoslavije, sad se neko ljuti kad se pomene građanski rat. Mogu svjedočiti, a mogu i pretpostaviti, koliko mu je bilo teško kada se Jugoslavija raspala, koliko mu je bilo teško kada je vidio rušenje Starog mosta u Mostaru. Prosto, desilo se puno stvari, nije prvo što ga udarilo. Velike pare su postale stara štednja, nešto od toga je izvučeno kroz stanove, lokale, nešto od toga obezvrijeđeno. U ovim vremenima tranzicije, ovim vremenim građanskih ratova, nije želio da se snađe. Nije želio da u prljavoj vodi pliva, da koristi tranziciju, privatizaciju određenih fabrika, lokala, bilo čega. Njegova biografija u svim tim vremenima je ostala čista. Ljudi to tumače ovako ili onako. Ja znam da je želio da bude čist i da nema kontakta s prljavim ljudima.“

Završio je emotivno. Baš kao i tokom čitavog govora. Sada je to bila kulminacija.

„Na ovoj zemlji povećava se broj ljudi, ali je sve manje nas te rijetke krvne grupe. Žalim za tobom Prajo, žalim za nama, Prajo“, završio je Vujošević.


(Vijesti.ba)