Lagumdžija u UN-u: Poricanje genocida sjeme je za novi!

On se reflektovao na dva pitanja: Šta komemoracija i memorializacija znače za svijet?

Neka od glavnih pitanja također su bila i:

• Koja je vrijednost i važnost, na međunarodnom nivou, komemoriranja prošlih genocida?
• Kako možemo pojačati utjecaj komemoracije s nacionalnog nivoa na međunarodni nivo, i time doprinijeti globalnom razumijevanju i učenju iz prošlosti kako bismo spriječili da se zločin genocida ponovo dogodi?

Njegov govor prenosimo u cijelosti:

"Prvo, zahvaljujem što ste nas okupili danas. Nažalost, tužna je činjenica da samo postojanje Konvencije o genocidu nije spriječilo sve „genocidne“ izvršitelje da pokažu svoja monstruozna lica.

Međutim, svi smo naučili da biće posljedica ako se riječi i govori o Sjećanju i Prevenciji iz Konvencije o genocidu ne prate odlučujućim djelima i koracima.

Kroz godine smo naučili da je sjećanje i komemoracija jednako važno kao i odgovornost i potraga za pravdom za počinjene zločine.

Sjećanje i komemoracija sprečavaju nas da zaboravimo greške prošlosti, u beskrajnoj nadi da se one nikada neće ponoviti.

Nije riječ o gnjevu ili donošenju presuda; riječ je o razumijevanju zla, razumijevanju ravnodušnosti neutralnosti. Riječ je o obračunu.

Riječ je o počastima za izgubljene živote, o prisjećanju na nevinost i obrazovanju. Riječ je o prenošenju presuda o genocidu i rada međunarodnih tribunala iz sudnica u učionice.

Jedna od najmoćnijih lekcija koju smo naučili iz genocida u Srebrenici je da memorializacija nije samo o prošlosti – ona je o budućnosti.

To je jedan od razloga zašto smo se borili, zajedno sa saveznicima i istomišljenicima, da usvojimo Rezoluciju o genocidu u Srebrenici. Kroz uspostavu međunarodnog dana, pojačali smo glasove u priznanju ljudskog dostojanstva žrtava i preživjelih te opredjeljenju prema pravdi i istini.

Ponavljali smo mnogo puta da genocid koji je počinjen u Srebrenici nije pitanje mišljenja, već historijska i sudska činjenica. Presude Međunarodnog suda pravde (ICJ) i Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju (ICTY) potvrdile su da je genocid počinjen protiv Bošnjaka u UN-ovoj sigurnoj zoni Srebrenice, i kao sudske presude one se ne mogu izbrisati iz historije čovječanstva. Bez obzira na to koliko se neko trudio. I dopustite mi da vam kažem – mnogi to upravo pokušavaju. Jedan siguran način da se borimo protiv poricanja i revizionizma jeste upravo ovo – opredijeliti se za očuvanje pamćenja i istine kroz komemoraciju. Nepoštovanje toga omogućilo bi da poricanje genocida i govora mržnje nesmetano šire, vraćajući genocid u puni krug. To je ponovno brisanje žrtava, kroz djelovanje i djela poricanja.

A ako se to nastavi, poricanje genocida neizbježno će posaditi sjeme za neke buduće genocide – jedina pitanja koja ostaju bez odgovora do trenutka kad dođe vrijeme, su kada, gdje, ko i ko će ga počiniti!

Njega kulture pamćenja treba služiti kao poticaj za kritičko suočavanje s prošlošću. Kritičko suočavanje s prošlošću treba naglasiti važnost očuvanja ljudskih prava i sloboda svakog pojedinca i poticati empatiju prema žrtvama genocida. Kultura sjećanja na žrtve genocida, bilo u Srebrenici ili bilo gdje drugdje, nije i ne smije biti kultura poricanja, već kultura pamćenja kako se genocid nikada ne bi ponovio nikome.

Očuvanje istine kroz memorializaciju i komemoracije naš je najbolji put za sprječavanje ponovnih genocida.

Na koji način članice mogu učiti jedna od drugih u komemoriranju prošlih genocida kako bi na kraju spriječile genocid i srodne zločine (ratne zločine i zločine protiv čovječnosti) da se ponovo dogode? Koje su vaše vlastite iskustvo u tom pogledu?

Svake godine 11. jula, dok polažemo cvijeće, ponovo potvrđujemo našu posvećenost istini i pravdi. Ali također gledamo izvan naših granica, znajući da lekcije Srebrenice moraju služiti globalnoj svrsi.

Rwanda, s fokusom na nacionalno isceljenje i jedinstvo, i Bosna i Hercegovina, s posvećenošću očuvanju istine i pravde, nude vrijedne uvide drugim narodima i forumima – kao što je ovaj – koji su ključni za poticanje kritičkog razmišljanja. Kroz javni dijalog i razmjenu bolnih iskustava stvaramo temelj za izgradnju društveno svjesnih građana spremnih da se odupru ideologijama i politikama koje vode do genocida kako bi ih spriječili da se ponove.

Sjećanje daje glas hiljadama koji su brutalno ubijeni. Također daje prostor i priliku preživjelima da pojačaju te glasove kroz svoje priče. Jer u tim pričama, više nego bilo gdje, postoje lekcije koje treba naučiti. I upozorenja koja treba uvažiti. Dajte da vam pružim jedan primjer. Azir Osmanović, preživjeli iz genocida u Srebrenici, rekao je: „Međunarodno priznanje genocida u Srebrenici kao univerzalne tragedije pomoglo bi da se zaustavi ovaj val jednom zauvijek i, kroz globalnu svijest, osigura da nijedna druga zajednica, bilo gdje u svijetu, ne doživi našu sudbinu. Ali baš kao što dijelimo zajedničku sudbinu, dijelimo i zajedničku nadu: da možemo zaštititi buduće generacije od tih iskustava, da nećemo prenositi našu traumu na našu djecu, samo našu mudrost, i da ćemo zajedno stvoriti svijet u kojem mogu živjeti bez straha, bez genocida.“

Iz perspektive Bosne i Hercegovine, najvažnija stvar koju možemo učiniti je slušati jedni druge, njegovati pomirenje. To zahtijeva oporavak društva u cjelini i suočavanje s prošlošću, ne samo kroz priznavanje genocida i zločina, priznanje žrtava i kažnjavanje zločinaca, već s naglaskom na ishod koji će promovisati mir i pravdu.

Svaka nacija ima vlastite ožiljke i vlastite lekcije. Okupljanjem—bilo kroz zajedničke spomenike, obrazovne razmjene ili jednostavno stajanjem u solidarnosti—počastvujemo ne samo naše vlastite žrtve, već i zajedničku ljudskost koja nas sve povezuje. Zajedno, možemo osigurati da prošlost vodi nas prema budućnosti u kojoj takve strašne stvari nikada neće biti ponovljene."

(Vijesti.ba)