Održana komemoracija Branimiru Jelušiću: Istinska legenda Željezničara

FK Željezničar je u svrhu što dostojanstvenijeg ispraćaja Branimira Jelušića organizovao komemoraciju. Prisutnima su se obratili član Upravnog odbora Jusuf Tanović, član porodice Sanin Tanković, dugogodišnji sportski novinar i urednik Irfan Kreho, te Jelušićevi saigrači Mišo Smajlović, Džemaludin Šerbo i Esad Ibrahimović.



Prvi se prisutnima obratio član Upravnog odbora FK Željezničar Jusuf Tanović.

– Želim da vam u svojem ličnom imenu i, naravno, u ime rukovodstva FK Željezničar još jednom izrazim iskreno saučešće povodom smrti vašeg supruga, oca, djeda i prijatelja. Imao sam privilegiju da kao zaluđeni desetogodišnjak uživo gledam utakmice šampionske generacije Željezničara. Topovske šuteve, Josipa Bukala, klizeće startove Envera Hadžiabdića, nebeske skokove Škije Katalinskog i munjevite prodore, zaista munjevite prodore, po krilu našeg Brane Jelušića. Svi dječaci iz moje ulice su na pamet znali kompletan sastav, a ja kao i mnogi drugi ga i danas znamo. Ja se nadam da će nova generacija Želje doći i da sva djeca znaju njihova imena i znaju sastave napamet. Mnogo godina kasnije imao sam posebnu čast, čak 50 godina kasnije, i privilegiju da razgovaram sa gospodinom Jelušićem, našim Branetom. I tada me oduševio njegov interes i poseban žar kada smo pričali o Želji.

– Bio je pravi izdanak one stare garde, istinskih vojnika kluba, to je bila generacija čvrstih momaka i treninga na šljaci, generacija koja je odrasla na grahu i kupusu, bez današnjih modernih nutricionista, hladnih komora, hibridnih terena i tako dalje. I baš zato je naš Brane bio sjajni atleta, vrhunski sportista, kao što su i rekli sa više od 600 utakmica u dresu Želje. Ta šampionska titula iz 1972. godine je posebna jer je osvojena sigurno u najtežoj mogućoj konkurenciji. U velikoj zemlji od 22 miliona ljudi, sa pregršt vrhunskih klubova i najvažnije od svega u doba kada je fudbal bio sport i zanimacija broj 1 za svako dijete, za svakog dječaka. I u takvoj konkurenciji, i u takvoj šampionskoj generaciji Brane se izdvojio, postao izuzetno važan igrač, uvijek u prvih 11. Za kraj, počivaj u miru dragi Brane. Željo je obilježio tvoj život, ali znaj da si i ti obilježio Želju i ostavio neizbrisiv trag u historiji najdražeg kluba, rekao je Tanović.

Zatim se obratio član Jelušićeve porodice Sanin Tanković.

– Dragi prijatelji, baš mi je nekako teško, ali evo ja ću pokušati danas da probam zadnji put pred skupom da kažem par riječi o našem dedenku. Odakle ovo dedenko, to niko od vas ne zna. Bili smo prije desetak godina u Tučepima na moru, kupali se i Čeha je okolo puno. Sada se uklopimo u masu nekako, zovemo mi dedu, mi u vodi deda na plaži, ne dolazi deda, neće u vodu nikako. Hajde deda, hajde deda, deremo se mi iz vode, ali ništa. Hajde da probamo na češkom, možda će razumjeti. Hajde dedenko, hajde dedenko i ostane od tad dedenko. To je neki zajednički nadimak za našeg Branu.

– Još ću nešto da kažem samo. Prije dva dana kada je krenuo aplauz, kada smo ispraćali Jelu našeg, kada je krenuo aplauz neko od vas momci u tom momentu zabio je Leotaru gol za 0:2. I molim da to ostane zabilježeno da u momentu kada je krenuo aplauz na sahrani na Barama, da je Željo zabio gol za 0:2. Njegov najveći uspjeh profesionalni, svi imamo profesionalni i privatni život, njegov najveći profesionalni uspjeh je bio Željo. Međutim, njegov najveći privatni uspjeh koji, dozvolit ćete da kažem, je malo iznad onog profesionalnog su ove tri dame ovdje koje sjede, supruga Svjetlana s kojom se, što je sudbina, prije 51 godinu u ovoj zgradi vjenčao. I dvije divne kćerke Vanja i Vedrana. I zato smo mi svi ostali tu, kakav je bio suprug, otac, punac, brat – tetka Miro, hvala vama što ste došli sa vašom porodicom ovdje, da budemo svi zajedno i da podijelimo ove zadnje naše, što kažu, ovozemaljske trenutke sa našim. Ono što ja mogu da kažem, a što će mi najviše nedostajati je ono kada me nedjeljom zna upitati, kako je bilo danas na poslu, reko deda dragi, nedjelja je, uh, kaže, izvini, ja zaboravio. Hvala vam velika, hvala vam što ste došli i čuvajte našeg Jelu u sjećanjima, pogotovo vi mladi fudbaleri, rekao je Tanković.

Obratio se i dugogodišnji sportski novinar Irfan Kreho.

– Dragi Brane, kada sam prije nekoliko dana vidio tvoju sliku i pročitao informaciju da si nas zauvijek napustio, dah mi je stao, srce skamenilo, a kroz glavu se počeše da odmotavaju slike kao filmske sekvense tvojih igara kojima se oduševljavao publiku, ma gdje da si igrao, širom tadašnje Jugoslavije. Sjetih se mnogih utakmica, tvojih driblinga po krilu i kao rukom dodatih lopti za golove koji bi donosili bodove i mamili aplauze. Pa i onda, i onog nedjeljnog dana 1972. godine, kada ste furiozno savladali Partizan u Beogradu i donijeli radost svom gradu na Miljacki osvajanjem titule prvaka države tadašnje Jugoslavije. Nisam ni slutio da će tvoj i moj susret prošle godine u proljetne dane ispred tvojeg i našeg hrama nogometa Doline ćupova, Grbavice, biti naše posljednje viđenje. Pričali smo o mnogo čemu, sjećanje je dosezalo neke tvoje susrete, a tvoj pogled na prostor zelenih tepiha gdje si poput skijaša bacao na travu protivničke igrače. Igrama si plijenio na terenu, u svlačionici širio dobro raspoloženje. Proputovali smo mnogo, sjećam se. Na putovanjima si unosio smirenost i šale koje su razgajivale srca. Otišao si kažu na bolji svijet, ali na ovom si ostavio pregršt divnih uspomena jer si u svom plavom dresu dinamit momaka odigrao preko 600 utakmica i na svakoj mamio aplauze svih navijača ma čiji god oni bili. Neka ti je vječna slava i hvala naš Brane, kazao je Kreho.

Legendarni Mišo Smajlović bio je veliki prijatelj i saigrač Branimira Jelušića.

– Nisam ja neki veliki orator i govornik, ali evo moram nešto reći. Brane Jelušić, moj komšija, moj igrač, moj prijatelj, neka mu je laka zemlja, sve naš čeka ovo isto. Žao mi je jer smo izgubili jednog igrača koji je bio veliki igrač i veliki čovjek i duhovni čovjek i u ovim momentima teško je nešto bilo šta reći. Stvarno mi je jako žao, ali život je takav, svi mi odlazimo pomalo, i ja sam vrlo blizu tome, pa neka mu je laka zemlja i ostat će uvijek u jednom sjećanju i uspomeni. On je počeo igrati kao mlad igrač sa pokojnim Osimom i sa mnom na turneji već gore u Norveškoj. Kad smo išli, naravno, puno je obećavao i napravio jednu lijepu karijeru. Svi njegovi trebaju biti ponosni na njega, a i mi koji smo uživi isto tako. Neka mu je laka zemlja, hvala lijepo, rekao je Smajlović.

Prisutnima se obratio još jedan njegov bivši saigrač Džemaludin Šerbo.

– Priča o FK Željezničar je neodvojiva priča o životu našeg Baneta. Sve ono što podrazumijeva filozofiju života uz FK Željezničar je oslikano u liku, djelu i karakteru Baneta Jelušića. Koliko puta smo samo čuli priču o nastanku našeg Želje, radnike, željeznicu, narod, plemenite ciljeve, dobrotu čovjeka, kroz principe slobodne misli i bezgranične ljubavi. Sve su to elementi koje je sadržavao život našeg Baneta Jelušića, jer biti dijete oca Željezničara, živjeti u Hrasnom, u blizini Stadiona Grbavica, i imati prosto bezgraničnu želju da postaneš dio Plave porodice, su elementi koji su bili potpuno logični ulazak našeg Baneta u Plavu porodicu. Neću ovom prilikom pričati o statističkim podacima koje je ostavio iza sebe kao fudbaler našeg kluba, jer bi mi za to trebalo mnogo više vremena nego što ga imam sad. A usput rečeno, ti statistički, sportski pokazatelji su bili toliko respektabilni da bi mi na njima pozavidjele i današnje velike zvijezde fudbalskog sporta. Biti dio šampionske generacije 1972 je bezvremenska privilegija i zaslužena ulaznica u priču o bh. legendama. Nije Brane bio samo sportska legenda, on je bio i praktična pokaznica kako izgleda, živi i ponaša se dobri čovjek. A zbog toga bi generacije koje su došle poslije njega, pa i ove sad, trebale biti sretne i zahvalne što imaju primjer kako se ponašati u životu, dobiti status dobrog i kvalitetnog čovjeka, a i sportiste.

– Razmišljajući o svom životu i onim stvarima koje su bile dobre u njima, došao sam do zaključka da sam to postigao jedinstvenom privilegijom time što sam imao putokaze, odnosno moralne i sportske idole u svom životu, a svoje mjesto i ulogu u mom životu imao je moj, a i naš, Brane Jelušić. Nećemo se samo ovim primjerom zahvaliti na tome što je iza sebe ostavio svoju predivnu porodicu koja je apsolutno privilegovana time što im je Brane bio muž, otac, deda. Želim se zahvaliti na tome što je iza sebe ostavio putokaz svima nama koji smo odrasli po principima duha i filozofije Fudbalskog kluba Željezničar u kojem je Brane ostavio neizbrisiv trag pomažući nam da postanemo dostojni članovi naše Plave porodice kroz principe časti, dostojanstva, ljudstva i svega onoga što čini jednog dobrog čovjeka.

– Za kraj želim još nešto reći. Ima ljudi pa se rode onakvi kakvi jesu, a ima i ljudi koji se ne rode pa ne znaju ni kakvi su trebali biti. Naš Brane se rodio i živio i otišao baš onakav kakav je i trebalo da bude. Uzdanica, ponos, životni putokaz svima nama. Dragi Brane, neka ti duša nađe smiraj i spokoj onako kako si zaslužio. Hvala ti na svemu, poručio je Šerbo.

Za kraj, prisutnima se obratio još jedan nekadašnji Jelušićev saigrač Esad Ibrahimović.

– Ja nisam ništa napisao. Sve je rečeno o našem Branetu, o našem Feleru, sve je rečeno. Treba samo pamtiti našu generaciju, naše ljude. Ja sam samo u glavi sastavio da spomenemo tu generaciju te ljude koji su napravili ovog Želju današnjeg kojeg vole svi i u bivšoj Jugoslaviji, a pogotovo u BiH. Pa bi redom išao Slobodan i Dragan Kojović, Velija Bečirspahić, Josip Katalinski, Blagoje Bratić, moj Feler, Brane Jelušić, Boško Janković, Josip Bukal, Edin Sprećo, Avdija Deraković, Hajrudin Saračević. To su momci koji su napravili Želju. Tu su bili i profesori, Milan Ribar, Fadil Požegija, Sulejman Kulović. Te ljude ne treba zaboravljati. A da nije bilo ovih ljudi, rahmetlija i pokojnika, generala Hamdije Omanovića, Izeta Zubovića, Mate Andrića, Ante Sučića, Ćalovića, Karamehića. To su predsjednici koje ja pamtim i s kojima sam ja igrao u Željezničaru. Neka im je vječna slava i hvala. A mom Branetu, laka bosanska zemlja, rekao je Ibrahimović.

Branimir Jelušić nas je napustio u nedjelju, u 79. godini života. Ostat će upamćen kao legendarni fudbaler Plavih koji je odigrao 353 zvanična meča. Posljednji pozdrav legendi FK Željezničar, Branimiru Jelušiću.


(Vijesti.ba)