Crna Gora: Šta piše u Prijedlogu Rezolucije o genocidu u Šahovićima

Pojasnili su da je Prijedlog Rezolucije o genocidu u Šahovićima, inicirao Odbor za obilježavanje stogodišnjice genocida u Šahovićima, na čijem su čelu reis Islamske zajednice u Crnoj Gori Rifat ef. Fejzić predsjednik i akademik Šerbo Rastoder potpredsjednik.

“Istinskog suočavanja s prošlošću nema dok se ne bude govorilo o svim zločinima koji su se desili i koji opterećuju prosperitetniju budućnosti za sve naše građane. Preduvjet za bolje odnose jeste utvrđivanje odgovornosti i jasna osuda svih tih zločina”, kazali su iz BS-a, prenosi CdM.

Dodaju da pokolj koji se dogodio u Šahovićima, i to u mirnodopskom periodu, za svakog Bošnjaka je jedna velika rana i bol, koja je svježa i danas, 100 godina nakon tog zločina i svakako da zaslužuje da se ovo društvo prema njemu jasno odredi, da dobije obilježje, ali i da dobije svoje mjesto u kolektivnom učenju i pamćenju svih građana Crne Gore, kao izraz civilizacijskog odnosa prema ovom zločinu, ovakvim zločinima uopšte, ali i iz pijeteta prema žrtvama i poštovanja prema njihovim porodicama i potomcima.

Iz BS-a su istakli da očekuju od kolega poslanika iz drugih političkih partija da se odgovorno odnesu prema ovom pitanju i podrže navedenu Rezoluciju.

Tekst Prijedloga Rezolucije o genocidu u Šahovićima prenosimo integralno:

Skupština smatra da:

1) smatra da 100 godišnje “ćutanje” o masovnom zločinu nad nevinim licima dodatno obavezuje na osudu tog i svakog sličnog zločina;

2) posvećena vrijednostima multikulturnog i multinacionalnog društva osuđuje svako nasilje motivisano vjerskim ili nacionalnom razlozima;

3) naglašava da pravdanje “zločina”’ kao čina tzv. “osvete” je neprihvatljivo za svako pravno uređeno društvo i državu. Posebno tako nešto nije primjereno Crnoj Gori, koja je u svom običajnom pravu njegovala “pravo na osvetu” same nad ubicom i njemu bliskim srodnicima;

4) osuđuje svako djelo ubistva nenaoružanog čovjeka i zločin počinjen u Šahovićima kao događaj bez presedana u crnogorskoj istoriji;

5) poziva Vladu Crne Gore da omogući Odboru za obilježavanje stogodišnjice od ovog zločina i brojnom potomstvu žrtava, prigodnu lokaciju za izgradnju spomen obilježja na području na kojem su živjeli njihovi preci;

6) naglašava potrebu da činjenice vezano za zločin u Šahovićima treba da nađu svoje mjesto i budu prisutne u obrazovnim programima i nastavnom procesu kao nedopustiva pojava u civilizovanom društvu;

7) ukazuje da je potrebno podići posebno spomen obilježje onim građanima pravoslavne vjere, za koje se može dokazati da su svojim činjenjem spasili bar jedan ljudski život;

8) sugeriše lokalnim vlaslima u Bijelom Polju, da sprovedu zakonsku obaveza i obilježe i trajno zaštite, odnosno privedu namjeni sva muslimanska groblja na području Šahovića i Pavinog Polja;

9) naglašava značaj i potrebu da se 9. i 10. novembar ustanove za dane sjećanja na nevino stradale stanovnike Šahovića

10) obavezuje se da će nastaviti da učvršćuje svijest i javno razumijevanje činjenica o zločinu u Šahovićima, na isti način kako je to radila u odnosu na druge zločine počinjene na području države Crne Gore;

11) naglašava da današnji stanovnici Vraneške doline ne mogu biti “krivi” za zločin počinjen prije 100 godina, niti priznavanje tog zločina može biti osnov za bilo kakvu promjenu zatečenih vlasničkih odnosa."

Zločin u Šahovićima

Masakar u Šahovićima je bio najveći zločin nad Bošnjacima u mirnodopskim uslovima u Kraljevini SHS.

U napadu 9. i 10. novembra 1924. godine je učestvovalo približno dvije hiljade “osvetnika” koji su bošnjačka naselja prethodno opkolili u prstenu prečnika od oko dvadeset kilometara.

Prethodno su, 7. novembra 1924. godine, crnogorski komiti ubili Boška Boškovića, načelnika kolašinskog okruga. Za ubistvo Boškovića lažno je optužen komita Jusuf Mehonjić, koji se nije ni nalazio na tom području.

Tokom sahrane Boška Boškovića donijeta je odluka o ,,osveti”. Noću između 9. i 10. novembra krenulo je oko 2000 ,,osvetnika” na muslimanska sela u Šahovićima i Pavinom Polju, koja su, dva dana ranije, razoružale tadašnje vlasti. Vlasti su pokupile taoce pod izgovorom da su im životi ugroženi. Žandari su taoce predali osvetničkoj rulji koja ih je pored šahovićkog groblja na zvjerski način poklala.

Prvi o ovom zločinu je progovorio Milovan Đilas. On u autobiografskom djelu Besudna zemlja ovako opisuje zločin u Šahovićima: “Nikada nije bilo takvog pohoda, niti je iko mogao i pomisliti da se takvo što nataložilo u onome što se zove – narodna duša. Pljačka od 1918. godine bila je nevina igra prema ovome. Čak se i većina učesnika iz tog pohoda stidjela onoga što se dogodilo i što su učinili”. Đilas dalje navodi da je čitav zločin zataškan te da je ,,sve ispalo sprdnja s pravdom”.

Taj zločin genocidnih razmjera u nekim se segmentima, zbog brutalnosti, okolnosti i općih društvenih odnosa, razlikuje od onih ranijih i kasnijih masovnih ubistava Bošnjaka jer je počinjen u mirnodopskim uslovima. Prema crnogorskoj historiografiji, tada izvršena silovanja žena i morbidna ubijanja djece, slabih i nenaoružanih ljudi, što je do tada bilo nezamislivo.

Ovaj genocid posljedično je prouzrokovao etničko čišćenje i egzodus Bošnjaka iz bjelopoljskog kraja, ali i šireg područja Sandžaka, uglavnom u Tursku. Ni danas se ne zna tačan broj žrtava niti je za ovaj zločin bilo ko odgovarao jer nikada nije provedena istraga. Niko se od Bošnjaka nikad više nije vratio u Šahoviće. Zemlja im je rasprodata ili oduzeta.

Zavisno od izvora i autora najčešće se spominje podatak da se broj nevino ubijenih Bošnjaka kreće u rasponu od 600-900 među kojima je bilo najviše žena, djece i staraca.

U Šahovićima nema spomen obilježja ovog zločina genocidnih razmjera za koji bošnjački historičari kažu da je “Srebrenica prije Srebrenice”. Danas se Šahoviće naziva Tomaševo, opština Bijelo Polje u Crnoj Gori, i u njemu nema ni jednog Bošnjaka.

(Vijesti.ba)