Kako uključenost Sjedinjenih Država u političke procese utiče na euro-atlantski put BiH?

Države Kvinte koje čine Ujedinjeno Kraljevstvo, Njemačka, Italija, Francuska i Sjedinjene Američke Države su ujedno države koje čine i većinu članica Vijeća za provedbu mira (PIC). Politički utjecaj SAD-a često je bio presudan na razvoj situacije u BiH od njenog međunarodnog priznanja do danas. Retrospektivnim pregledom, dinamika napretka BiH ka članstvu u Evropsku uniju i NATO ovisi o uključenosti američke diplomatije u situaciju u i oko Bosne i Hercegovine. Američki strateški interes, kako se često i javno ponavlja, jeste podrška suverenitetu i integritetu Bosne i Hercegovine i njenom multietničkom karakteru te budućnosti u euroatlantskoj porodici država.

Proces povezivanja između bosanskohercegovačkog naroda i Sjedinjenih Američkih Država započeo je još kroz emigracije stanovnika Bosne u “Novi svijet”. Bosanci su intenzivnije počeli naseljavati SAD krajem XIX i početkom XX stoljeća. Samo u periodu od 1905. do 1908. godine navodi se broj od preko 11.000 iseljenika sa prostora BiH koji su započeli novi život u Americi. Zajednice iz BiH su u početku uglavnom naseljavale Chicago na obali jezera Michigan. Tokom vremena, osim Chicaga, nastanjivali su se i drugim mjestima kao što su Indiana, Pennsylvania i Montana.

Prema trenutnim procjenama, broj ljudi iz Bosne i Hercegovine koji živi na prostoru SAD-a je oko 350.000, a najveće zajednice su uglavnom u gradovima: St. Louis, Chicago, Atlanta, New York, Jacksonville, San Jose, Seattle, Phoenix i drugi.

Odnosi između BiH i SAD-a su prijateljski i stabilni, dok situacija u samoj Bosni i Hercegovini, na Balkanu, pa i na širem prostoru Evrope, diktira njihovu dinamiku. Sjedinjene Države su za Bosnu i Hercegovinu najvažniji strateški partner, posebno imajući u vidu da je nakon pasivnog odnosa Evrope prema BiH tokom agresije, od ključnog značaja bilo uključivanje Sjedinjenih Država kako bi se okončao rat i potpisali, prvo Washingtonski a onda i Dejtonski sporazum. Nepromjenjivost strateške politike SAD-a prema BiH u posljednjih 30-ak godina testirano je i promjenom nekoliko administracija u Washingtonu, gdje je Bijela kuća ostala konstantno privržena Dejtonskom mirovnom sporazumu, održavajući mir i stabilnost u vrlo izazovnom geopolitičkom prostoru Balkana.

Administracija Geroge H. W. Bush-a zatekla se na vlasti u vremenu disolucije bivše Jugoslavije. Bosna i Hercegovina nakon referenduma i proglašenja nezavisnosti 01.03.1992. godine otpočela je proces uspostavljanja diplomatskih odnosa sa drugim državama i međunarodnim organizacijama. Sjedinjene Države su priznale BiH 08.04.1992. godine dok je prvi ambassador SAD-a u BiH bio Victor Jackovich počevši sa službom 23.06.1993. godine. Na drugoj strani prvi ambasador BiH u Washingtonu DC bio je Sven Alakalaj koji je stupio na dužnost 23. juna 1994. godine ostavši ambasador do 2000. godine. Ponovni mandat ambasadora BiH u SAD-u dobio je 2023. godine.

Kako se BiH našla pod agresijom tadašnje SR Jugoslavije a grad Sarajevo pod stravičnom opsadom i granatiranjem, sjedište američke ambasade je u to vrijeme bilo u Beču. Preseljenje ambasade SAD-a u Sarajevo desilo se tek 04.07.1994. godine.

Prvu godinu nezavisnosti BiH Amerika je bila u predizbornoj predsjedničkoj kampanji, tako da se nije osjetilo intenzivnije uključivanje u rješavanje situacije u BiH. Prema tadašnjem američkom gledištu BiH je označena kao “problem Evrope” kojeg je trebala Evropa rješavati. Državni sekretar SAD-a James A. Baker III naglašavao je da učešće SAD-a sukobu neće prelaziti humanitarnu pomoć dok je za ozbiljnije djelovanje potrebna široka potpora i angažman međunarodne zajednice. Međutim, BiH je bila itekako važna vanjskopolitička tema predsjedničkih izbora.

Preuzimanjem mandata 1993. godine, administraciju 42. predsjednika SAD-a Bill Clintona zatekli su ratovi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Naročitu zainteresiranost za situaciju u BiH iskazali su tada, senator iz Republikanske stranke Bob Dole i dvojica demokrata, Joe Biden (današnji predsjednik SAD-a) i Joseph Lieberman. Oni su tražili odlučnije djelovanje SAD-a u zaustavljanju agresije na BiH. Politička pozicija predsjednika Clintona za BiH u početku se ogledala kroz pristup “Lift and strike” što je podrazumijevalo ukidanje sankcija koje su uvedene BiH na uvoz naoružanja, te napad na agresorske položaje nelegalne vojske bosanskih Srba. Ovaj pristup je ubrzo napušten jer Evropa nije stala iza njega.

Tokom Clintonovog mandata javnu podršku BiH iskazali su i prethodni američki predsjednici Richard Nixon, Ronald Regan i Jimmy Carter. Komentarišući masakr na pijaci Markale gdje je granatom ispaljenom sa položaja VRS ubijeno 68 a ranjeno 144 civila, predsjednik Nixon je izjavio da se to gotovo sigurno ne bi dogodio da je Zapad djelovao ranije.

“Nezgodna je, ali nezaobilazna istina da su građani Sarajeva pretežno kršćani ili jevreji, civilizirani svijet ne bi dozvolio da opsada dostigne tačku kao 5. februara, kada je srpska granata pala na prepunu pijacu. U takvom slučaju, Zapad bi brzo reagovao i bio bi u pravu kada bi to učinio.”- izjavio je Nixon.

Predsjednik Regan je još u decembru 1992. godine izjavio: „Etničko čišćenje je mrski eufemizam za zlo koje smo ranije vidjeli u Evropi.“

Od trojice pomenutih bivših predsjednika koji su dali podršku Bosni i Hercegovini, posebno je bio aktivan Jimmy Carter koji je i posjetio BiH u decembru 1994. godine. Tokom trajanja njegove posjete uspostavljen je tzv. “Božićni prekid vatre” koji je okončan na proljeće 1995. godine.

Američki državni sekretar u prvom mandatu predsjednika Clintona, Warren Christopher, smatrao je da je rat na Balkanu prevashodno evropski problem. Rekao je da rat jasno pokazuje sliku neuspjeha Evrope da riješi problem koji se nalazi ispred nje. Kasnijom izjavom, sekretar Christopher je potvrdio da neće doći do mirovnog dogovora ukoliko SAD i NATO ne preuzmu glavnu ulogu.

Posebnu ulogu u zaustavljanju agresije na BiH odigrala je tadašnja ambasadorica SAD-a u Ujedinjenim nacijama Madeleine Albright. U izvještaju UN-u ona je govorila o strahotama koje se dešavaju u Srebrenici, koje će kasnije Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju u Hagu presuditi kao genocid. Albright je prvi put posjetila Sarajevo 1994. godine gdje se imala priliku uvjeriti u posljedice opsade i agresije koja je u toku.

Aktivno i konkretno uključivanje Amerike u zaustavljanje rata počelo je 1994. godine potpisivanjem Washingtonskog sporazuma i formiranjem Federacije BiH. Preliminarni Sporazum o stvaranju Federacije BiH su 01. marta 1994. godine u Washingtonu potpisali tadašnji premijer Republike Bosne i Hercegovine dr. Haris Silajdžić, ministar inostranih poslova Republike Hrvatske Mate Granić i u ime Bosanskih Hrvata Krešimir Zubak. Nakon što je zaustavljen oružani sukob između Armije Republike BiH i HVO-a, promijenio se i odnos snaga unutar BiH. Već naredne godine uslijedila je vojna intervencija NATO-a predvođena Sjedinjenim Američkim Državama protiv vojske bosanskih Srba i agresorskih trupa iz Srbije, što je rezultiralo dovođenjem beogradskog režima Slobodana Miloševića za pregovarački sto u Dejton, Ohio u SAD-u. Glavni američki pregovarač bio je pomoćnik državnog sekretara SAD-a za Evropske i Kanadske poslove Richard Holbrooke. Daytonski sporazum je parafiran 21. novembra 1995. godine u Daytonu, a zvanično potpisan 14.12.1995. godine u Parizu.

Holbrook je deset godina poslije izjavio “Najveća greška Daytonskog sporazuma je to što smo dozvolili Republici Srpskoj da zadrži pridjev Republika. Mislili smo da ta riječ nema ništa veće značenje nego Republika Texas ili Commonwealth of Massachussetts. Nismo shvatali historijske konotacije te riječi za Balkansku stvarnost. Naravno, Milošević je zagovarao to ime ali vjerujemo da su mu još par Tomahawk raketa mogle promijeniti mišljenje.”

Nakon okončanja agresije na BiH i odluke SAD-a da u okviru NATO mirovne misije rasporedi 20.000 vojnika u BiH, bivši predsjednik Gerald Ford poslao je čestitku Senatoru Doleu, gdje stoji da je ova odluka odgovarajuća kako vojno tako i diplomatski.

Albright je posjetila BiH i 1996. godine gdje je izjavila da posao u BiH nije završen. Godinu dana nakon toga preuzima ulogu Državnog sekretara američke vlade. Pored toga što se borila za Bosnu i Hercegovinu i dala veliki doprinos na zaustavljaju rata, ostat će upamćena i po podršci da se u poslijeratnom vremenu promjeni režim manjeg bh. entiteta u Banja Luci, dajući tada vjetar u leđa novom premijeru Miloradu Dodiku za kojeg je izjavila da je“dašak svježeg zraka na Balkanu”.

Predsjednik Bill Clinton je jedini predsjednik SAD-a koji je u BiH bio u službenoj posjeti. Prvi put je posjetio BiH sa suprugom Hillary 1996. godine, da bi se druga posjeta desila već 1997. godine. Posljednja službena posjeta u funkciji predsjednika desila prilikom samita „Pakt stabilnosti za Jugoistočnu Evropu“ koji je održan u Sarajevu 1999. godine. Nakon Clintona, ni jedan predsjednik SAD-a nije posjetio BiH do danas.

Novi mileniji donio je nove izazove za vanjskopolitičko djelovanje SAD-a. George W. Bush se preuzimanjem mandata suočio sa velikim sigurnosnim izazovima za Ameriku koji su uslijedili nakon terorističkog napada u New Yorku 11. septembra 2001. godine. Zbog preusmjeravanja fokusa na druga žarišta u svijetu, SAD su smanjile broj trupa koji je djelovao u okviru NATO misije u BiH za 80%.

Za vrijeme mandata predsjednika Busha, tada već bivši američki predsjednik Clinton posjetio je BiH 2003. godine i otvorio Memorijalni centar u Potočarima u Srebrenici. Uz podršku SAD-a 2006. godine pokušalo se doći do promjena Ustava BiH. Proces se okončao tako što ponuđene promjene nisu dobile potrebnu većinu u Parlamentarnoj skupštini BiH.

Američki predsjednik Barack Obama ušao je u Bijelu kuću 2009. godine. Promjenom na čelu SAD-a svijet je očekivao i promjenu američke vanjske politike. Kada je u pitanju BiH, već 2009. godine došlo je do posjete tadašnjeg zamjenika predsjednika, Joe Bidena. Slijedila je posjeta državne sekretarke Hillary Clinton 2010. godine, koja je otvorila novu zgradu američke ambasade u Sarajevu. U Obamina dva mandata, fokus politike SAD-a na Balkanu bio je uglavnom na Kosovo.

Uslijedila je faza ponovnog „preuzimanja“ BiH od strane EU, koja se odnosila prema BiH kao i 90-tih godina . Rezultat takve politike EU je jačanje ruskog utjecaja kako u BiH tako i u regiji Zapadnog Balkana koji je zaustavljen na putu ka članstvu u EU.

Odgovor na takav pasivan odnos prema regiji, natjerao je bivšeg visokog predstavnika u BiH Peddy Ashdowna i glavnog američkog pregovarača za postizanje Dejtonskog sporazuma Richarda Holbrooka da upute pismo međunarodnoj zajednici u kojem je navedeno: “Vrijeme da ponovo obratimo pažnju na Bosnu, ako ne želimo da stvari postanu gadne vrlo brzo.“ Američki ambasador u BiH Patrick Moon pokušao je 2013. godine pokrenuti reformu sistema FBiH gdje su okupljeni eksperti predložili 181 konkretan prijedlog kako bi FbiH bila funkcionalnija. Prijedlozi nisu nikad usvojeni.

Američki kongres je 2015. godine usvojio Rezoluciju koja zločin u Srebrenici označava terminom genocid, naglašavajući potrebu očuvanja suvereniteta i integriteta BiH. Bivši predsjednik SAD-a Bill Clinton je 2015. godine ponovo posjetio BiH i boravio u Srebrenici na obilježavanju 20 godina od genocida. Kraj drugog mandata Obame obilježila je i predsjednička utrka između Hillary Clinton i Donalda Trump-a gdje se BiH ponovno našla u fokusu. Naime, kandidatkinja Clinton je u kampanji htjela navesti posjetu BiH kao primjer svog međunarodnog iskustva u kriznoj zoni jer se posjeta odvijala pod “snajperskom vatrom”. Realnost situacije za koju je utvrđeno da je bila drugačija, naštetila je kampanji Hillary Clinton.

Dolazak na vlast Donalda Trumpa u SAD-u bilo je veliko iznenađenje u svijetu. Kada je u pitanju politika prema BiH prvi put su uvedene sankcije Miloradu Dodiku. Tadašnji ambasador BiH u Washingtonu bio je iskusni bh. diplomata Haris Hrle. Politika sankcija prema Dodiku nastavljena je tokom čitavog Trumpovog mandata. Sankcije su uvedene zbog “aktivne opstrukcije Dejtonskog sporazuma”.

Pored sankcija, odnos Trumpove administracije prema BiH obilježilo je i zasjedanje kongresa 2018. godine na kojem je predložen zakon kojim će se uspostaviti fond za promociju razvoja ekonomskog i privatnog sektora u BiH. Pored navedenog, BiH ima pristup Fondu za suprotstavljanju Ruskog utjecaja.

“Sjedinjene Države moraju voditi Zapad u odlučnom odgovoru na srpsku agresiju, počev od zračnih udara na srpsku artiljeriju širom BiH i na jedinice Jugoslovenske narodne armije u Srbiji koje su bile umiješane u ovaj međunarodni zločin. Zapadne snage trebale bi da unište svaki most preko Drine preko kojeg srpske vlasti nastavljaju da snabdijevaju bosanske Srbe,“ govorio je Joe Biden 1993. godine u jeku agresije na BiH.

Iste godine, Biden upozorava da “ako Zapad ne bude djelovao, Srebrenica će postati Gernika našeg doba”. Preuzimanjem mandata, SAD nisu do sad imale predsjednika koji je više bio upućen u situaciju u BiH od Bidena. Prvi put je posjetio BiH u toku ratnih dešavanja kao senator te 2009.godine kao potpredsjednik, što je već spomenuto. Postavlja se pitanje da li je BiH sa svoje strane adekvatno iskoristila prve tri godine Bidenovog mandata i njegovu dokazanu naklonost prema Bosni i Hercegovini. S druge strane, dio Bidenovog mandata je obilježilo nastojanje zaustavljanja pandemija Covid 19, pa je fokus njegove administracije, kao i cijelog svijeta, dobrim dijelom bio usmjeren u tom pravcu. Ono što je posebno važno jeste i početak ruske invazije na Ukrajinu koja je prioritetno vanjskopolitičko pitanje SAD-a, te u tom kontekstu treba posmatrati i pojačan angažman na prostoru Balkana, sa akcentom na BiH i Kosovo.

Period administracije Bidena obilježilo je djelovanje specijalnog izaslanika za Balkan Gabriela Escobara. Nakon svojih posjeta regionu i BiH, 18. jula 2023. godine, Escobar je američkom kongresu podnio izvještaj u kojem se između ostalog navodi kako je potrebno ojačati vojno prisustvo EUFOR-a u BiH i pružiti punu podršku Visokom predstavniku Christianu Schmidtu uz korištenje Bonskih ovlasti. Naveo je da treba koordinirati aktivnosti sa partnerima iz EU kako bi se zaustavile donacije i krediti manjem bh. entitetu uz nastavak politike sankcija.

Prilikom svog izlaganja, Escobar je upitan zašto EU nje nametnula sankcije RS-u i Dodiku, na što je odgovorio da to predstavlja izazov za konsenzus 27 država članica i da je potrebno izvršiti dodatni pritisak na Mađarsku. Sankcije Dodiku iz 2017. godine proširene su 2022. godine za “korumpirane i destabilizujuće aktivnosti” i 2023. godine na članove njegove porodice. Tokom 2024. godine politika sankcija se nastavlja sa ciljem presijecanja svih finansijskih kanala koji direktno ili indirektno služe Dodikovoj vladavini.

Detaljnom analizom se uviđa da napredak BiH na putu ka članstvu u EU i NATO-u uveliko ovisi o nivou uključenosti SAD-a u političku situaciju u BiH. Zbog toga je potrebno uložiti dodatne napore od strane bh. vlasti te ojačati ambasadu BiH u Washingtonu, kako bi se intezivirali kontakti sa američkom administracijom, senatorima i kongresmenima, a sve sa ciljem ubrzane integracije BiH u euroatlantsku porodicu država.

Ponovno aktivnije uključivanje SAD-a u situaciju u BiH, primjetno je dolaskom pravnog tvorca Dejtonskog sporazuma Jamesa O'Briena na poziciju pomoćnika državnog sekretara u Oktobru 2023. godine. Naime O'Brien je tokom 2022. godine obnašao vodeću funkciju u Uredu za nametanje i provedbu sankcija, kada su sankcije Dodiku proširene. Prilikom saslušanja za ovu poziciju O'Brien je izjavio: „Sankcije trebaju pogoditi one koji su korumpirani u politici i poslovnom svijetu, a imat će učinka ukoliko ih budemo mogli nametati u saradnji s našim saveznicima i partnerima. Isto ćemo tako ukazati sankcioniranim osobama šta trebaju učiniti da im sankcije budu ukinute.“

Prilikom posjete Sarajevu u februaru 2024. godine O'Brien je naglasio podršku Visokom predstavniku u BiH u korištenju bonskih ovlasti te da će SAD djelovati na sve antidejtonske aktivnosti. Ubrzo nakon njegove posjete, Christian Schmidt je djelovao kroz uvođenje tehničkih izmjena Izbornog zakona. Također, krajem marta 2024. godine banke u BiH su počele gasiti račune licima i subjektima koji se nalaze na američkoj “crnoj listi”, što je imalo za posljedicu da političari i druga lica sa liste nisu mogli podići plate putem banaka niti otvarati alternativne račune.

Sankcije koje su i ranije uvedene, posljednjim potezima, počele su konačno pokazivati svoje djelovanje. Sankcije SAD-a bi trebali bi slijediti i partneri iz EU i NATO saveza.

Odnosi između BiH i SAD-a na ekonomskom polju su na vrlo niskoj razini kada se radi o trgovinskoj razmjeni, dijelom iz objektivnih razloga jer se radi o dvije potpuno različite ekonomije u i neuporedivim snagama tržišta. Međutim kada je u pitanju finansijska pomoć i podrška raznim projektima, pomoć SAD-a je u određenim trenucima bila od presudnog značaja za stabilnost BiH, jačanje institucija i privatnog sektora. Prema podacima Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID) od 1990. godine do danas Bosni i Hercegovini je pruženo pomoći u vrijednosti preko dvije milijarde američkih dolara. Primarni sektori u koje je ulagano su: obnova, humanitarna pomoć, ekonomski razvoj i modernizacija sektora sigurnosti i odbrane.

• Mir i sigurnost
• Demokratija i ljudska prava
• Ekonomski razvoj
• Obrazovanje i socijalne usluge
• Pored američke pomoći prema podacima Ministarstva vanjskih poslova BiH, između BiH i SAD-a nema potpisanih značajnijih sporazuma izuzev onih koji se odnose na pomoć.
• Bilateralni sporazumi između BiH i SAD-a.
• Osmi amandman na ugovor o donaciji između BiH i SAD-a za program za finansiranje rekonstrukcije, potom nazvan program poslovnog razvoja 2004. godine.
• Sporazum između BiH i SAD-a u vezi s predajom osoba Međunarodnom krivičnom sudu 2003. godine.
• Memorandum za diskusiju između BiH i SAD-a za zabranu hemijskog oružja 2003. godine.
• Sporazum između vlade SAD-a i vlade BiH o ekonomskoj, tehničkoj i srodnoj pomoći za BiH 1996. godine.
• Ugovor o unapređenju i zaštiti investicija između vlade SAD-a i vlade BiH 1996. godine.
• Šesti amandman na ugovor o finansijskoj pomoći između BiH i SAD-a za općinsku infrastrukturu i usluge 2004. godine.
• Sporazum između Vijeća ministara BiH i vlade SAD-a o zaštiti i očuvanju određenog kulturnog vlasništva 2002. godine.
• Sporazum između vlade SAD-a i vlade BiH o konsolidaciji, oprostu i reprogramiranju određenih dugova koji se duguju vladi SAD ili njenim agencijama ili se garantuju ili osiguravaju od strane vlade SAD-a ili njenih agencija 1999. godine.
• Sporazum o zračnom prometu između BiH i SAD-a MAPA 2005. godine.
• Sporazum između BiH i SAD-a o zaštiti statusa i pristupu infrastrukturi i područjima u BiH i njihovom korištenju 2005. godine.

Ekonomski odnosi mogu biti značajno unaprijeđeni, posebno kada se uzme podatak da u SAD-u živi oko 300.000 građana porijeklom iz BiH. U periodu od 2015. godine do danas vrhunac u razmjeni desio se 2019. godine kada je vrijednost ukupne razmijene iznosila preko 600 miliona KM. Dominantni izvozni proizvodi iz BiH su oružje i municija, drvo i drvne prerađevine te namještaj i tekstilni proizvodi.

Na drugoj strani, iz SAD-a najviše se uvoze ulja i mineralna goriva, kao i masnoće biljnog i životinjskog porijekla. Robna razmjena između BiH i SAD-a pored toga što je manjeg obima, također je u bilansu negativna po BiH.

(Vijesti.ba)