Sinovi Zlatnih ljiljana: Hvala vam što smo djeca heroja, a ne agresora i zločinaca

O nastanku brigade, historijatu, uspjesima i važnosti u odbrani grada i Bosne i Hercegovine su govorili osnivači, komandanti, učesnici događaja, vojnici i njihova djeca.

Posebno emotivan dio večeri bili su govori Ervina Balavca i Ivora Perića, sinova mostarskih Zlatnih ljiljana rahmetli Sabahudina “Švabe” Balavca i Zorana Perića, koji su zahvalili svojim očevima i njihovim saborcima što nisu mogu biti ponosni i što nisj djeca agresora i ratnih zločinaca već Zlatnih ljiljana.

Njihove govore prenosimo u nastavku:

Govor Ivora Perić, sina Zorana Perića

- Moje ime je Perić Ivor i pripala mi je ta čast i zadovoljstvo da vam se u nekoliko rečenica večeras obratim kao sin Zlatnog Ljiljana Zorana Perića komandira Druge čete Drugog bataljona 41. Motorizovane brigade.

Kada vam je jedan deda Boro Simić Srbin oženio Enisu djevojački Halilović, Bošnjakinju, a otac vam je sin Hrvata Boška i Vinke Perić, u djetinjstvu, nejasna vam je priroda agresije na Bosnu i Hercegovinu. Ne odrastate u mržnji, ne razumijete kako neko nekoga prihvata ili odbacuje na osnovu imena i prezimena ili religije. Nejasno vam je što je susjed pucao na komšiju.

Ipak odrastanje s činjenicom da mi je otac jedan od „Heroja Mostara“, Zlatni Ljiljan i patriota bila mi je zvijezda vodilja kako kroz djetinstvo tako i danas, a ujedno i najveći motivator da se što više i što kvalitetnije edukujem o dešavanjima u Mostaru ‘90-ih godina.  

Prateći medije čitajući različite knjige i politička prepucavanja došao sam do određenog zaključka, a to je da u ovoj državi po dobrom starom običaju za sve postoje 3 priče. Tri priče, ali samo jedna istina!

Istorija, povijest i historija u Bosni i Hercegovini na žalost nisu sinonimi i simbol bogatstva triju jezika, nego upravo različiti pogledi na dešavanja za vrijeme agresije na Bosnu I Hercegovinu, naročito u Mostaru.  
 
Povjesničari i istoričari, kada je u pitanju Mostar imali su jedan te isti cilj, a to je etnički čist grad. Grad bez drugog i drugačijeg.

Ipak lavovska srca najhrabrijih kćeri i sinova Mostara, iako u nemogućim uslovima, nisu dozvolili da danas ne izučavamo i baštinimo historiju. Historija, za razliku od povijesti i istorije, nas uči istini, a to je da su u Mostaru djelovale dvije agresorske i jedna odbrambeno oslobodilačka vojska. Ta svijetla tačka za sve one koji su voljeli Mostar i Bosnu i Hercegovinu strašnih ‘90ih godina bila je Armija Republike Bosne i Hercegovine.

Sloboda Mostara i činjenica da danas Mostarom slobodno šetaju pripadnici svih nacionalnosti plaćena je krvlju pripadnika Armije RBiH, a na nama je da to cijenimo, izučavamo, ne zaboravljamo i dostojanstveno obilježavamo.

Kap istine jača je od okeana laži, a obaveza nas mladih je da ne dozvolimo da ta kap presuši.

Časnu i herojsku Armiju Republike Bosne i Hercegovine danas ljubitelji paradržava nazivaju takozvanom i obezvrjeđuju njen značaj u odbrani i oslobađanju Mostara za vrijeme agresije na Bosnu I Hercegovinu. Smatram da je važno s ovog mjesta danas reći da je upravo zbog najhrabrijih kćeri i sinova pripadnika, Armije Republike Bosne i Hercegovine, vječno pospremljena na smetljište i historije i istorije i povijesti takozvana “Herceg-Bosna”, a njeni ideolozi presuđeni na 111 godina zatvora.
 
Poštovani pripadnici Armije, poginuli i preživjeli borci, hvala vam što ste svoje živote dali i bili spremni dati da bi danas mi mogli biti slobodni i ponosni. Hvala vam što danas hodamo uzdignutih glava i što smo mi danas djeca Zlatnih Ljiljana i heroja Mostara, a ne djeca agresora i ratnih zločinaca.

Zdravo ma gdje bili Heroji Mostara.

Cijeli govor možet pogledati OVDJE.

Govor Ervina Balavca, sin Sabahudina Balavca ...

- Moje ime je Ervin Balavac, sin sam rahmetli Sbahudina Balavca "Švabe". Njegov ratni put vodio je od svoje Tekije, preko bataljona i brigade, pa do bataljona i Vojne policije Četvrtog korpusa Armije RBiH. Po svemu sudeći, najviše emocija i doprinosa dao je Prvoj mostarskoj brigadi.

Imao sam pet i po godina kada je moj otac poginuo u Sjevernom logoru, u deblokadi Mostara. Ja ga se ne sjećam u civilnom odjelu, samo kao vojnika u uniformi sa puškom u ruci i velikim crnim čizmama. Ono što je ostalo poslije njegove smrti je tuga i praznina s kojom se čovjek nauči živjeti, a u isto vrijeme i ponos što sam imao takvu ljudinu za oca.

Još uvijek čuvam neke čahure koje smo kao djeca skupljali, i trake sa ljiljanima koje smo vezali oko glave igrajući se drvenim puškama. Sve neispaljene metke koje smo imali, predali smo komandantu Esadu Šehoviću da ih ponese borcima da brane naš grad.

Prva mostarska brigada meni znači isto što i mom ocu, osjećam je kao dio sebe i svog identiteta, svog naslijeđa. Kao temelj zajedništva, hrabrosti, ponosa i našeg opstanka. Kao amenet mog oca rahmetli, biti hrabar, čestan i pravedan kao što je i on bio. To je bio njegov put, to je sad moj put.

Cijeli govor možet pogledati OVDJE.


(Vijesti.ba)