Karakazandžiluk pokazuje da se književnost ne može čitati samo u nacionalnim okvirima

U deset tekstova pisanih tokom posljednjih 20 godina u domenu nauke o književnosti, Veličković u parodijsko-ironičnom stilu argumentuje postojanje srpskog nacionalističkog diskursa o književnim djelima Ive Andrića, Branka Ćopića, Petra Kočića, Vladimira Kecmanovića, Vojislava Lubarde i Miroslava Toholja, potrebu da ga se kao termin usvoji.

- Nesvakidašnjom analitičkom metodom koja operiše argumentima i busterkeatanovskim humorom, Nenad Veličković je svojom knjigom o karakazandžiluku izvršio dekonstrukciju militarizovane filologije, koju su srbijanski akademci uglavnom praktikovali na djelima pisaca iz Bosne i Hercegovine – zapisao je o Veličkovićevoj knjizi Saša Ilić.

Knjigu Karakazandžiluk (Srpski nacionalizam u akademskoj književnoj kritici o djelima pisaca iz Bosne i Hercegovine)  predstaviće u ponedjeljak, 10. juna, u rodnoj kući Ive Andrića autor Nenad Veličković, recenzent Nedžad Ibrahimović i glavni urednik Dram radosti Enes Škrgo u prostoru Ex Ponto-mjesto susreta u Rodnoj kući Ive Andrića u Travniku.

- Naslov Karakazandžiluk ima veze sa riječju karakazan koja se povremeno pojavljuje u nekim kritikama i inače u akademskim tekstovima kad se  govori o književnosti pisaca iz Bosne i Hercegovine i o Bosni i Hercegovini. Podrazumijeva da je to neki crni kazan. Neki možda vještičiji  kazan, ali uglavnom doživljava Bosnu kao neko mjesto divlje, problematično. Mjesto sukoba, nekonktolisanih strasti, ponekad to ima veza sa nekim negativnim razumjevanjem Orijenta, pa onda i islama kao nečega što je došlo sa Orijenta. Za razliku od Srbije koja je valjda napedna, civilizovana Bosna dođe kao nešto zaostalo. Nešto mračno. Nešto što tek treba da se civilizuje -kaže Veličković govoreći za Fenu .



Nenad Veličković navodi da on kao profesor na  Filozofskom fakultetu na odsjeku Srpska književnost nije imao zahtjeve da sa nacionalne strane tumači srpsku  književnost.

Međutim kako ističe Veličković, on u knjizi pokazuje da se često dešava da nastava književnosti i na fakultetima koristi tome da podupre, da ojača nacionalizam. Da razvija svijest o tome da je nacija nešto najvažnije, da jedino u okviru nacije pojedinac može da cvjeta i da opstane.

Veličković kaže da su njegova čitanja bila usmjerena na čitanja o Bosni i Hercegovini gdje živi i o kojoj nešto zna.

- Ili u kojoj sam i obrazovan. I u njenom interesu pozvan da govorim. Bilo mi je zanimnjivo kako o toj Bosni, kojim argumentima književnim pišu ljudi kad pišu o knjigama napisanim u BiH ili o BiH - rekao je.

Veličković kaže da se u zadnje vrijeme bavi i procesima revizionizma, te da mu je bilo zanimnjivo da posmatra neka novija čitanja Kočića, Čopića, Andrića kako se uklapaju u koncepte revizije.

On navodi da se  kritika u Srbiji odnosi prema djelima ovih pisaca vrlo opušteno, ne vodeći računa o kriterijima, standardima, o strogoći mišljenja, te da uzima iz djela ono što im treba da bi potvrdili neku svoju teoriju.

Veličković je istaknuo primjer kritičara Zorana Milutinovića koji je prigovarao bošnjačkim piscima da čitaju Andrića oslobođeno od logike u korist nekih svojih inetresa te kako kaže to isto se može naći i kod kritičara, autora iz Srbije. I da i oni Andrića  čitaju na taj način ali naravno s drugim razlozima i sa nekim njihovim drugim ciljevima .Te ističe da ako postoji bošnjački  diskurs o Andruću da postoji i srpski .

Veličković kaže da je njegova knjiga možda odbrana prostora čitanja na koji i on i kao drugi ljudi ima pravo a to jer da ne moramo  svi biti  dužni nacionalnim ineteresima a ne kriterijima koji se vrlo često srozaju kad braniš  nacionalne inetese.

- Bavio sam se onim što ja zovem tekstualna činjenica - kaže Veličković.

Navodeći primjer čitanja romana „Na Drini ćuprija“ Ive Andrića Veličković kaže da npr. u ovom romanu ima lik Vladislava  kojeg nabiju na kolac koji je dakle jedna od žrtava na mostu o kojoj se poslije priča.I  onda se kaže  da Andrić slika Srbe koji su nabijani  na kolac a predvidi se da par stranica iza te scene ima scena Arapina , crnog mladića- mladića na kojeg  padne blok kamena i prepolovi ga i onda on  umire na mostu dok dignu kamen.

- Znači imamo bukvalno deset strana dva primjera mučenja, smrti na mostu od kojih je jedno izazvano nesretnim slučajem, a drugo samovoljom i osijanošću jednog činovnika koji radi protiv  carske volje. To su dva motiva i vidi se da Andrić zapravo govori da ne smijemo zatvoriti simboliku nekog književnog motiva u jedan nacionalni okvir, jer on ipak daje neku paralelu - podvukao je Veličković.

Nenad Veličković također kaže da kod Andrića se nailazi i na priču o danku u krvi gdje opisuje kako majke trče za konjima, kako se djeca odvode u sepetima, pa majke dođu do Drine one ostaju a djeca odu.

- Andrić petnest poglavlja kasnije piše kako Austrougaraska odvodi mladiće mobilisane u vojsku i djevojke, majke i žene trče za vozom i plaču dok ne zamakne voz. Znači imamo isti motiv, koji Andrić navodi u dva vremena. Pri čemu je krivac za jedno odvođeenje za jedno nasilje Turska, a za drugo Austrija. Samo, konstatujem da u romanu ima paralelizama i da oni služe  da nam Andrić daje signal da ne zatvaramo značenje u jedan nacionalni okvir - kazao je u razgovoru za Fenu Nenad Veličković povodom izlaska knjige Karakazandžiluk, Srpski nacionalizam u akademskoj književnoj kritici o djelima pisaca iz Bosne i Hercegovine.


(Vijesti.ba / FENA)