Nihad i Vidak su svijetu otkrili strašnu istinu o jezivom groblju Evrope na granici BiH i Srbije

... - da nijedan grob u Bijeljini ne ostane kao NN i da svaka žrtva evropske migracione politike, koja je stradala na granici Srbije i Bosne i Hercegovine, makar u smrti dobije malo dostojanstva.

Nihad Suljić je mladić iz Tuzle, koji radi u privatnoj firmi a postao je poznat široj javnosti kao aktivista i humanitarni radnik. On pomaže migrantima koji bježe preko teritorije Bosne i Hercegovine u Zapadnu Evropu, a sve je počelo spontano, slučajno, kaže ovaj mladić za portal Nova.rs.

- Te ljude sam viđao u Tuzli, ali nisam obraćao mnogo pažnje na njih. A onda, jednog jutra, vidio sam neku porodicu, djecu. Ukopao sam se, pomislio sam, pa te ljude i tu djecu niko ne pita da li su gladni, žedni, da li im treba neka pomoć. Sve je počelo tako, kupovinom kifle za dijete, a sada me je to potpuno obuzelo. Svaki svoj slobodni trenutak, svaki slobodan dan koristim kako bih pomogao tim ljudima. Počeli su i drugi da se pridružuju, pekari da besplatno daju pecivo koje dijelimo. Povezao sam se i sa nevladinim organizacijama u inostrastvu koje pomažu. Želja mi je da činim nešto dobro i da tako zarazim dobrotom što više ljudi. Svi smo mi ljudi i treba da se ponašamo kao ljudi - objašnjava Nihad.

Onda je Nihad čuo da duž Drine postoje groblja bezimenih migranata koji su stradali prilikom prelaska rijeke i koje je voda izbacila na obalu. Često bez dokumenata, sahranjivani su kao NN lica.

U grobove koji su obilježeni drvenim spomenicima koji brzo propadaju, u grobovima koje niko nije održavao i koji su brzo zarastali u korov.

- Kontaktirao me je momak koga sam upoznao, iz Afganistana. On mi je rekao da je u prelazak Drine, sa srbijanske na bosansku stranu, krenuo sa jednim drugom. On je prešao, taj drug je nestao. Opisao mi je njegov izgled. Tada sam shvatio šta treba da radim, da je moja ljudska dužnost da pomažem ne samo živima, već i mrtvima. Onda sam stupio u kontakt sa doktorom, patologom Vidakom Simićem iz Bijeljine, jednim velikim čovjekom - kaže Nihad.

Vidak Simić je doktor, patolog koji radi u bolnici Sveti Vračevi u Bijeljini. Iako je u penziji i dalje radi jer posla za njega ima. On je doktor kome je Hipokratova zakletva na prvom mjestu.

- Možda ne zarađujem koliko neke kolege koji rade plastične operacije ili održavaju trudnoće, jer ja radim i sa ljudima koji ne mogu da mi plate, ovim nesrećnicima koji se udave. Dosta sam ih pregledao, više desetina, među njima i dva dječaka od oko 16 godina. Po zakonu, kada bude pronađeno tijelo neidentifikovane osobe, ja iz butne kosti uzimam uzorak DNK. Taj uzorak, po zakonu, čuva se šest mjeseci. Ja sam odlučio da ih čuvam duže. Da ih čuvam dok sam živ. To je moja obaveza, kao doktora i kao čovjeka. Svi uvijek pričaju o nekim troškovma, ali to i nije neki trošak čuvati te uzorke, jer tim ljudima i njihovim porodicama dugujemo istinu. Ljudi su takvi, da bi se neka priča zatvorila i da bi mogli da ožale svoje bližnje, potrebno je da znaju istinu i tu mi pomažemo - kaže doktor Simić i dodaje:

- Ja nisam znao šta da radim, a onda se pojavio Nihad. Uspjeli smo da identifikujemo neke žrtve i oni su vraćeni kući. Poslali su mi dva snimka sahrana iz Afganistana. Makar sam neki mir donio tim ljudima i njihovim porodicama.

Doktor Simić ima i ideju šta uraditi i kako pomoći porodicama migranata. Tu veliku ulogu može da odigra i tehnologija.

- DNK profili ljudi koji su ovdje sahranjeni mogu da budu objavljeni na nekom sajtu, sa kojih bi ga zainteresovani uzimali i upoređivali ga sa članovima porodice. Tako bi se smanjio trošak i omogućila brža razmjena informacija - objašnjava doktor.

Doktor Vidak Simić, Nihad Suljić, kao i pripadnik Gorske službe spasavanja Bijeljina Nenad Jovanović, koji svakodnevno izvlači utopljenike iz Drine, dio su tima koji niko nije stvorio, koji niko ne finansira, to nije nikakav projekat već ljudski gest.

Nihad kaže da je groblje u Bijeljini sramota Zapadne Evrope.

- Sama ta formulacija migranti treba da sakrije istinu, da su to izbjeglice, ljudi koje je nevolja natjerala da napuste svoje domove. Kažu da su to isključivo muškarci vojno sposobni. Prvo, to nije tačno, jer ima i čitavih porodica, a drugo, niko ne vidi da je na plećima tih mladića cijela porodica koja je ostavljena negde u Afganistanu, Siriji ili u nekoj siromašnoj i ratom zahvaćenoj zemlji. Nisu oni vojno sposobni, oni su radno sposobni i idu jer mogu da izdrže na građevini i 12 sati, da zarade novac i pošalju ga kući - objašnjava Suljić.


(Vijesti.ba)