Reditelj i glumci: 'Bosanski lonac' nesumnjivo je slojevita ljudska emotivna drama

... prvi strah u smislu budućih reakcija publike bio što je on, 'zagrebački purger', radio bosansku temu.

Nakon premijere ipak smatra da je postigao cilj.

Kako u principu ne voli raditi priče iz mentaliteta koji ne razumije, već u pripremama je proveo svojevrsno samotestiranje dajući da scenario stalno čita bosanskohercegovački reditelj Pjer Žalica, a ubrzo su se timu pridružili i bh. glumci u ovom projektu Senad Bašić i Admir Glamočak, Bašić u ulozi Faruka, Bosanca, koji u Beču pokušava održati egzistenciju a neuspješan je pisac.

- I sam sam živio u Beču dugo te još živim i takođe sam bio mladi pisac u inozemstvu tako da mislim da razumijem taj alter ego, svog protagonistu, međutim, bilo me strah da ljudi iz Sarajeva ne kažu - to je fejk, to nije tako, ali upravo obrnuto; mislim da je dosta dobro prošlo - rekao je reditelj o prijemu filma kod publike na premijeri.

Uvjerio se, kaže, da film funkcionira na emotivnom planu već prilikom ranijih zatvorenih projekcija organizovanih za mali broj ljudi, ali budući da je radio 'sklisku temu', plašio se da ne povrijedi ljude na čiji se mentalitet odnosi, da ne kaže nešto krivo o njima. Međutim, test je uspješno prošao.

Budući da je film pride i indikativnog naziva, na pitanje šta je 'smiksao u ovom bosanskom loncu i koji tajni sastojak upotrijebio', Pavo Marinković odgovara da su početne pretenzije bile da ovo bude komedija, ali pošto je film inače živo tijelo i pojavile su se dosta velike emocije, ispostavilo se da su elementi komedije u ovom slučaju zapravo začin a glavni sastojci emocije i nesnalaženje umjetnika, našeg čovjeka, u stranom svijetu te njegova osobna borba za samopoštovanje i prihvaćanje vlastitog neuspjeha kako bi mogao otvoriti novu stranicu u životu. To je 'meso', a šale su 'lovorov list', kaže Pavo Marinković naglašavajući da je i pored emocija kao interakcije s publikom, sustavno izbjegavao kič.

- Taj balans je dosta teško bilo postići, ali nadam se da sam postigao mada nisam svemogući Bog koji može donositi zaključke, već bih samo tako želio - rekao je skromno Pavo Marinković.

Jedan od glumaca u filmu Goran Grgić iz Hrvatske ističe da je publika na premijeri izuzetno pažljivo pratila film, što je u pogledu kvaliteta bio dobar indikator, ali i da se iznenadila koliko je tu zapravo riječ o drami, odnosno priči čije pretenzije nisu da nasmije a ako se to dogodi, decentno je i prihvatljivo. Iako je namjerno rađeno da bude 'na rubu, kao neka igra s komedijom', to je drama iako već i naziv daje povoda za pomisao o komediji.

- No kad publika prihvati da nije riječ o komediji, osobito ne na prvu loptu, cijelo vrijeme se osjeti taj lagani smijeh, to prihvaćanje filma i čini mi se da je aplauz bio iskrena podrška - rekao je Grgić.

Po reakcijama publike neposredno po premijeri, ispostavilo se da je ta velika priča prepoznatljiva ljudima i da imaju poznanike sa sličnim iskustvima u stranim zemljama te su bili vrlo zahvalni što je obrađena baš takva tema.

- Prepoznali su ljudi sudbine možda svojih očeva, rodbine, prijatelja, pa možda i njih samih, u situacijama kad se moralo - ne htjelo nego moralo - ići trbuhom za kruhom van i tome šta su prolazili. Ovo je priča o čovjeku piscu koji pokušava stvoriti egzistenciju vani, ali mnogi su prolazili mnogo teže i zapitali se - je li sve skupa vrijedilo toga ili se slično moglo napraviti i u vlastitoj zemlji - Grgićeve su riječi.

Ovaj glumac poznaje dugo reditelja Marinkovića jer su radili zajedno na više projekata, a i ovog puta je smatrao da treba da bude dio njegovog projekta jer je Marinković duboko proživljavao priču koju je gradio budući da sadrži i elemente iz njegovog života.

- Htio sam dati svoj udio u filmu, koji nije nametljiv niti velika uloga što skreće pozornost. Mnoge likove u filmu možete primijetiti, razmišljati o njima, ali se ne razvija priča dalje nego pratimo Faruka i njegovu priču i to je dovoljno; mislim da smo napravili dobar posao koji će trajati i vremenom dobiti svoju težinu – zaključio je Grgić.

Admir Glamočak smatra da je osobenost Marinkovićevog "Bosanskog lonca" u zajedničkoj nesreći ljudi koji su otišli negdje u potrazi za boljim ili mirnijim životom, kao i onih koji nisu otišli.

- Tako da smo negdje jednaki – i mi koji smo ostali tu i oni što su vani pokušali izgraditi neki novi život. Osjećaj pripadnosti korijenima, koji postoji u svima nama, toliko je snažan da ne postoji nikakva šarena laža koja nas može obuzeti ili pružiti nam nešto što nemamo ovdje gdje jesmo. Zapravo, ni tamo nas ne čeka, ne postoji Diznilend u stvarnom životu – kaže Glamočak odgovarajući na pitanje kako je Faruk u filmu, poljuljan čovjek s gubitkom samopouzdanja 'uspio da se vrati sebi'.

Lik kojeg glumi Glamočak se kao „snašao“ u Beču jer je za razliku od Faruka, dobio austrijsko državljanstvo i mogućnost ta ostane tamo.

- Ali sve čime se on bavi vezano je za Bratunac iz kojeg je otišao – nije promijenio navike, pokušava sitnim manipulacijama da se održi u životu iako radi kao portir u nekom domu kulture, pravi rakiju od bratunačkih šljiva, pravi neke izume, pokušava da ima nekakvu iluziju od života a zapravo, to nije život - pojašnjava Glamočak vlastitu ulogu.

"Bosanski lonac" je nesumnjivo slojevita ljudska emotivna drama, smatra on.

- Nekako ne možemo pobjeći od sebe i onoga što jesmo bez obzira na to da li smo u Bratuncu, Sarajevu, Grazu, bilo gdje na svijetu – kaže Admir Glamočak napominjući da je Marinković napravio film za publiku, o nama koji smo od devedesetih do danas pokušali osmisliti svoj život, a zapravo ostali u svom mikro svijetu i napraviti iluziju o sreći.

Na pitanja je li ovaj 'bosanski lonac' uspio, odgovara da takvog bosanskog lonca naprosto nema jer će uvijek neko kazati da je trebalo staviti ovu ili onu mirođiju, ali tajni sastojak mu je sigurno - ljubav i potreba da bude stvoren film te tematike.

"Bosanski lonac" Pave Marinkovića prikazan je premijerno na aktuelnom Sarajevskom Film Festivalu u prestižnoj sekciji "Open Air".

Glavnu ulogu tumači Senad Bašić utjelovivši Farka, neuspješnog bosanskog pisca kojem prijeti deportacija iz Austrije ako ne dokaže da je pridonio austrijskom kulturnom životu.

Posljednja mu je prilika kazališna grupa koja može postaviti na scenu njegovu mladenačku dramu, pa će Farukov nevoljki povratak u kazalište natjerati ga da shvati šta je zaista važno u životu.


(Vijesti.ba / FENA)