Zašto je grupa Jevreja došla oplakivati žrtve genocida u Srebrenici?

U nastavku donosimo njegov autorski tekst za Just Security, online forum za temeljnu analizu sigurnosti, demokracije, vanjske politike i prava.

 

“Zašto je grupa Jevreja došla oplakivati žrtve genocida u Srebrenici?

 

Ranije ovog mjeseca imao sam čast voditi delegaciju Svjetskog jevrejskog kongresa Bosnu i Hercegovinu povodom obilježavanja 28. godišnjice genocida u Srebrenici. Na ličnoj razini, ova hodočašće mi je bilo duboko značajno iz dva razloga: prvo, kao sin dvoje preživjelih žrtava nacističkih smrti i koncentracijskih logora Auschwitz i Bergen-Belsen, te kao osoba koja je rođena u logoru za raseljene osobe, intuitivno se osjećam povezan s žrtvama i preživjelima genocida i zločina protiv čovječnosti; i drugo, jer je ovo bila moja posljednja suštinska inicijativa kao izvršnog potpredsjednika i glavnog pravnika Svjetskog jevrejskog kongresa prije nego što se povučem s ovih pozicija krajem augusta.

 

Užasne činjenice o genocidu nisu upitne, osim u određenim ekstremnim – i diskreditovanim, uglavnom među bosanskim Srbima i srbskim krugovima. Između 11. jula i 16. jula 1995. godine, paravojne snage bosanskih Srba iz separatističke proto-države poznate kao Republika Srpska, pod komandom generala Ratka Mladića, izvršile su masakr nad više od 8.000 Bošnjaka, to jeste bosanskih muslimanskih muškaraca i dječaka, u i oko bosanskog grada Srebrenice, koji je Ujedinjeni narodi proglasili "sigurnom zonom" pod njihovom zaštitom. Ove iste snage Republike Srpske protjeraše i više od 25.000 žena, djece i starijih muškaraca iz Srebrenice. Holandski bataljon Ujedinjenih nacija, poznat kao Dutchbat, smješten u nekadašnjoj fabrici baterija u obližnjem Potočarima, ne samo da je odbijao očajne Bošnjake, već je bezosjećajno predavao hiljade Mladićevim paravojnim trupama.

 

Od tada, niz sudskih panela Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY), kao i Međunarodni sud pravde, proglasili su ubistva u Srebrenici genocidom. Među bosanskim Srbima osuđenim za genocid - prve takve presude u Evropi od usvajanja Konvencije o genocidu od strane Opšte skupštine Ujedinjenih nacija 1948. godine - bili su Mladić i predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić.

 

Prema odredbama Dejtonskog sporazuma iz novembra 1995. godine, koji je trebao vratiti neku vrstu mira u Bosnu nakon četiri godine brutalnog ratovanja, Bosna je bila podijeljena na bosansko-hrvatsku federaciju i spomenutu Republiku Srpsku. Dok je genocid u Srebrenici i bezbrojni zločini protiv čovječnosti počinjeni od strane ultranacionalističkih bosanskih srpskih trupa pod komandom Mladića protiv Bosnjaka i dalje bolna rana za muslimansko stanovništvo zemlje, prevladavajući stav u vladajućim krugovima Republike Srpske je negiranje genocida i čak afirmativno veličanje Mladića i njegovih trupa, kao i njihove srpske suprematističke ideologije.

 

Glavni cilj delegacije Svjetskog jevrejskog kongresa u Bosni od 9. do 11. jula bio je da sebe identificiramo, kako pojedinačno tako i kao organizacija koja predstavlja više od 100 židovskih zajednica širom svijeta, sa ogromnom boli i patnjom koju su do danas pretrpjeli bosanski muslimani - Bošnjaci. Tokom godina, pojedinačni židovski lideri i aktivisti također su posjećivali Bosnu povodom ovog julaškog obilježavanja. 2022. godine imao sam čast obratiti se na komemoraciji u Potočarima. Međutim, ovaj put smo željeli da postoji izraženija kolektivna prisutnost jevreja na ovoj prilici, i delegacija je bila zaista međunarodna i predstavljala je cijeli Svjetski jevrejski kongres.

 

U grupi su bila dva člana Izvršnog odbora Svjetskog jevrejskog kongresa, Mary Kluk iz Južne Afrike i Eli Novershtern iz Izraela, kao i dva člana Izvršnog odbora Svjetskog jevrejskog kongresa, dr. Efrat Sopher iz Ujedinjenog Kraljevstva i Sonat Birnecker Hart iz Sjedinjenih Američkih Država; Konstanty Gebert, istaknuti poljsko-židovski novinar i pisac koji je bio ratni dopisnik tokom devedesetih u bivšoj Jugoslaviji; članovi Jevrejskog diplomatskog korpusa Svjetskog jevrejskog kongresa,  za buduće liderstvo organizacije, iz Bosne, Njemačke, Izraela, Švedske, Ujedinjenog Kraljevstva i Sjedinjenih Američkih Država; i članovi višeg osoblja Svjetskog jevrejskog kongresa, uključujući Daniela Radomskog, šefa strategije i programa i izvršnog direktora JD korpusa; Ernesta Herzoga, izvršnog direktora operacija; Mayu Cimeša Samokoviju, izvršnog direktora za odnose s zajednicom; i Coryja Weissa, izvršnog direktora za strategije komunikacija. Značajan broj članova naše grupe bio je ili djeca ili unuci preživjelih Holokausta.

 

Ovo nije prvi put da se Svjetski jevrejski kongres identificira s komemoracijom genocida u Srebrenici. Prije tri godine, dvoje članova ovogodišnje WJC delegacije, Gila Baumöhl iz Frankfurta i Vladimir Andrle iz Sarajeva, pokrenuli su kampanju putem društvenih medija i pisanjem mišljenja u okviru JD korpusa kako bi podigli svijest o genocidu u Srebrenici. "Kao Jevreji, mi se vraćamo na preko 4.000 godina dugu istoriju koja je bila obilježena diskriminacijom, progonom i istrebljenjem našeg naroda, što je kulminiralo namjernim istrebljenjem šest miliona Jevreja tokom Holokausta", napisala je Gila Baumöhl 9. jula 2020. godine u njemačkom časopisu "Jüdische Allgemeine". "Mi nosimo tu istoriju i sjećanje na žrtve, naše rođake, sa sobom. To je dio našeg DNK-a. Stoga znamo što znači kada se ljudi sistematski ubijaju zbog svoje religije ili etničke pripadnosti - kao što je to slučaj u Srebrenici."

 

Koncept delegacije JD korpusa proizašao je iz sastanka koji se održao prije nekoliko mjeseci između ambasadora Svena Alkalaija, tadašnjeg stalnog predstavnika Bosne i Hercegovine pri Ujedinjenim nacijama (a sada ambasadora svoje zemlje u Sjedinjenim Američkim Državama), Daniela Radomskog i mene, nakon čega je uslijedio Zoom poziv s Emirom Suljagićem, direktorom Memorijalnog centra Srebrenica u Potočarima. Odlučili smo da 10. jula 2023. godine, dan prije komemoracije, održimo cjelodnevnu konferenciju o kolektivnom pamćenju u centru, omogućavajući našoj delegaciji da podijeli i razmijeni mišljenja s članovima bosanskog civilnog društva, kao i s višim osobljem centra. Među temama koje će biti razmatrane bile su kako se prisjećati nestalih i mrtvih; uloge spomenika, muzeja i obrazovanja u očuvanju sjećanja; suočavanje s poricanjem i iskrivljavanjem Holokausta i genocida; naša odgovornost prema mrtvima i preživjelima; te borba protiv političkog i ideološkog ekstremizma u Evropi.

 

Naša grupa stigla je u Potočare u nedjelju, 9. jula, i prošla kroz memorijalni centar smješten u istim zgradama gdje su prije 28 godina navodni holandski vojnici Dutchbat izdali Bošnjake koje su trebali zaštititi. Srebrenički Memorijalni centar koji je sada tamo je izuzetno impresivan u svakom pogledu - nalazi se u istom rangu kao i drugi veliki centri sjećanja na Holokaust ili genocid bilo gdje u svijetu. To je još impresivnije s obzirom na to da je postignuto s malo sredstava - i uglavnom izolirano, s Potočarima koji su udaljeni nekoliko sati vožnje od najbližeg grada.

 

Ali možda je to jedna od snaga ovog centra - njegovi članovi osoblja su uglavnom preživjeli genocida, pokrenuti unutarnjim vatrama i otporni na ideološke nasljednike ubica njihovih porodica i prijatelja, koji pokušavaju iskriviti ili potpuno izbrisati njihove noćne more, još uvijek žive i jasne u njihovim sjećanjima.

 

Amra Begić Fazlić, zamjenica direktora centra, tamo je već više od 18 godina. Njeno postojano i umirujuće prisustvo je jin prema bujnom jangu Emira Suljagića. Amrin otac, djed, 26 drugih članova porodice i njena najbolja prijateljica, svi su bili žrtve genocida. "Čekali smo da ispratimo naše voljene u vječni mir", kaže ona, odražavajući osjećaje cijelog osoblja, "a sada čuvamo sjećanje na sve njih. Zato ovo je više od posla. To je misija koja nema kraja." Na vrlo stvaran način, ona i njeni kolege nose vidljive i skrivene ožiljke. "Žrtva ne mora nužno biti mrtva", objašnjava ona, "mi smo indirektne žrtve genocida u Srebrenici."

 

Almasa Salihović, direktorica za komunikacije centra, imala je samo osam godina kada su bosanski Srbi doslovno oteli njenog brata iz njenih ruku i odveli ga da ga ubiju. To su sjećanja koja bi - i po svim pravima vjerovatno i trebala - psihički obilježiti njen život. Ipak, ona je vesela, obično s osmijehom na licu, vrhunska profesionalka, koja je usmjerila svoj razumljivi bijes i tugu u strastvenu posvećenost sjećanju na svog brata i sjećanju na više od 8.000 drugih žrtava genocida.

 

Azir Osmanović, glavni kustos centra, proveo nas je kroz izložbu pod nazivom "U stopama onih koji jesu (ili nisu) prešli," koja prikazuje očajničke napore bosanskih muškaraca i dječaka da pobjegnu iz Srebrenice kroz šume do relativne sigurnosti Tuzle, najbližeg slobodnog grada. Većina ovih Bosnjaka je ubijena u relativno kratkom vremenu. Izložba prikazuje predmete pronađene na njihovom putu, uključujući cipele - sve što je preostalo od onih koji su ih nekad nosili - postavljene kao duhovi na beskrajnoj, nepokretnoj smrti marševe. Gledajući ove cipele, sjetio sam se planina cipela u Auschwitzu, možda uključujući one koje su nosili moj brat i moji djedovi prije nego što su otrovani plinom.

 

Azir je preživio smrtni marš kao 13-godišnji dječak. Njegov brat Azmir, koji je imao 16 godina i bio je dio grupe nenaoružanih dječaka, nije preživio. Azmirova lubanja je pronađena i identificirana putem DNK analize 2018. godine. "Kada sam saznao da je to lubanja mog brata", rekao je Azir, "osjetio sam kao da je ubijen baš tog trenutka." Azir je sahranio ostatke svog brata 11. jula 2021. godine.

 

Hasan Hasanović, koji vodi impresivan program usmenih svjedočanstava centra, je suautor knjige "Glasovi iz Srebrenice: Narativi preživjelih o bosanskom genocidu", istovremeno potresna i srceparajuća zbirka priča. Hasan nam je pokazao svoj rastući arhiv, koji će osigurati da sjećanja preživjelih služe kao akademski resurs i osigurati da pojedinačnost zločina, opisi svakog zločina kako su ih svjedočili ili doživjeli preživjeli, te identiteti mrtvih budu trajno utkani u kolektivno sjećanje Bosne i svijeta. Ono što nas je sve impresioniralo bila je sofisticirana profesionalnost Hasana i njegovog tima - usmena svjedočanstva koja su sakupili i nastavljaju prikupljati su na nivou onih prikupljenih u U.S. Muzeju Holokausta ili od strane USC Shoah Foundation.

 

Suljagić, direktor centra koji ujedinjuje svoj blisko povezani tim, je sila prirode. Visok, vedar, karizmatičan, intelektualno sjajan s oštrim, nepristojnim humorom i potpuno neustrašiv, pretvorio je centar iz provincijskog lokalnog spomenika u instituciju svjetske klase za sjećanje. Također, redovno je izložen napadima od strane bosanskih Srba i srpskih ultranacionalista. U julu 1995. godine, bio je prevodilac za Dutchbat i preživio je zahvaljujući tome što je američki NATO zvaničnik stacioniran u Tuzli praktično naredio Dutchbatu da poduzme sve potrebne mjere "za osiguranje sigurnosti i bezbjedne evakuacije" Suljagića i još jednog bosanskog prevodioca. Nakon toga, Suljagić je radio kao novinar izvještavajući sa ICTY u Haagu, te je služio kao zamjenik ministra odbrane Bosne, pored toga što je stekao doktorat iz političkih nauka na Univerzitetu u Hamburgu i predavao međunarodne odnose na Međunarodnom univerzitetu u Sarajevu.

 

Naša grupa je bila duboko počašćena što je svjedočila dolasku 9. jula 30 lijesova, koji su sadržavali ostatke 27 muškaraca i tri tinejdžera, koji će biti sahranjeni u groblju u Potočarima nakon službene komemoracije dva dana kasnije. Birkenau ima svoj ribnjak pepela. Bergen-Belsen ima masovne grobnice. A Srebrenica ima svoje groblje, gdje je do sada više od 6.600 grobova dokaz genocida, i svake godine donosi nove sahrane posmrtnih ostataka koji su identificirani putem mukotrpnog forenzičkog procesa prisiljenog činjenicom da su dijelovi tijela žrtava često bili rasuti na nekoliko lokacija nakon što su uklonjeni iz njihovih prvobitnih masovnih grobnica i ponovo sahranjeni na sekundarnim mjestima u onome što je Međunarodna komisija za nestale osobe nazvala "pokušajem prikrivanja dokaza".

 

"Bilo je nemoguće," primijetila je Mary Kluk, koja je također osnivač i direktor Durbanovog centra za Holokaust i genocid u Južnoj Africi, "u potpunosti shvatiti kombinaciju jada i možda olakšanja kod stotina rođaka koji su okružili te lijesove prekrivene zelenim platnom u iščekivanju konačnog sahranjivanja svojih voljenih."

 

Slijedećeg dana, Christian Schmidt, Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu, čiji je mandat nadgledati civilnu implementaciju Dejtonskog sporazuma, otvorio je Konferenciju o kolektivnom pamćenju obećavajući da će "osigurati da se preduzmu pravni koraci protiv svih onih koji negiraju genocid."

 

Dunja Mijatović, povjerenica za ljudska prava Vijeća Evrope, pozvala je da se 11. juli prizna kao zvanični međunarodni dan sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici. "Ovo je minimum," rekla je putem videa, "što možemo i trebamo učiniti kako bismo poštovali dostojanstvo žrtava i preživjelih te spriječili da budu zaboravljeni."

 

U ime delegacije Svjetskog jevrejskog kongresa, Radomski je objasnio zašto smo, kao grupa Židova iz različitih dijelova svijeta, bili u Potočarima. "U susret neizrecivim strahotama", rekao je, "od suštinske je važnosti da se ujedinimo - Židovi i muslimani, ljudi svih vjera i različitih pozadina - prepoznajući važnost solidarnosti i snagu zajedničke akcije. Prihvatanjem naše zajedničke patnje, stvaramo vezu koja prevazilazi vjerske, kulturne i etničke granice."

 

Suljagić je nastavio s dramatičnim osvrtom na manje poznati aspekt historije Bosne tijekom Drugog svjetskog rata. Obrativši se našoj delegaciji, rekao je:

 

"Prije osamdeset godina, neki od mojih sunarodnjaka pridružili su se redovima u službi njemačke nacističke ideologije, nanoseći štetu vama, vašem narodu i vašim precima - vašim očevima i majkama, djedovima i bakama. Zbog toga vam se ispričavam i nadam se da ćete pronaći oprost u svojim srcima. ... Stojim pred vama u ime potomaka, djece i unuka generacije Bosanaca koja je pretrpjela istu sudbinu u 1990-ima kao što je zadesila vaše pretke 1940-ih: besmisleno su ubijeni, samo zbog boje kože u kojoj su rođeni. Osjećam da je moja povijesna dužnost prenijeti ovu poruku: oni koji su služili 13. SS diviziji ili Ustaškom režimu Nezavisne Države Hrvatske nisu djelovali u ime našeg naroda. Njihova djela nisu govorila za nas tada, niti danas."

 

Naš cilj kao delegacije bilo je da osiguramo našim bosanskim kolegama da smo došli samo i isključivo da žalimo s njima i da svjedočimo. To je sve. Nismo došli da tražimo ništa od njih. Nismo imali nikakvu agendu, skrivenu ili drugačiju, osim da se bezuvjetno povežemo s njihovom tugom, s njihovom boli.

 

Michaela Fuhrmann, članica WJC delegacije iz Frankfurta, prisjetila se riječi bivšeg američkog predsjednika Billa Clintona koji je izjavio na svečanom otvaranju Srebreničkog memorijalnog centra 2003. godine: "Loši ljudi koji su žudjeli za moći ubili su ove dobre ljude jednostavno zbog onoga što jesu."

 

"Kao Židovka rođena u Njemačkoj koja je izgubila članove porodice u Holokaustu," nastavila je Michaela, "ove riječi su mi jako poznate." Međutim, dodala je da samo sjećanje nije dovoljno. "Potrebno nam je kolektivno sjećanje na Holokaust, na genocid u Srebrenici, na sve užase protiv čovječnosti... kao upozorenje šta se može dogoditi kada prevladaju ravnodušnost i mržnja." Ali, rekla je, također nam je potrebna "kolektivna budnost, kolektivna volja da se suprotstavimo nepravdi i mržnji, i na kraju, potrebna nam je kolektivna akcija i međusobna solidarnost kako bismo spriječili da se takvi zločini ponove."

 

Naše poruke objedinile su intelektualnu i emocionalnu dimenziju komemoracije. Efrat Sopher je istakla da samo sjećanje samo po sebi, te spomenici i muzeji sami po sebi, nisu dovoljni da spriječe buduće genocidne i okrutne događaje. Intenzivno obrazovanje o Holokaustu i genocidima su ključne komponente u stvaranju "zajednice 'kritičkih mislilaca' širom društva, sposobnih da postavljaju pitanja o dezinformacijama, stereotipima i teorijama zavjere koje danas potiču rasističku mržnju."

 

Sonat Birnecker Hart, koja ima dugogodišnji odnos s bosanskom zajednicom u Chicagu, rekla je učesnicima konferencije:

 

"Kada shvatimo da kada jedan od nas pati, svi mi patimo, bit ćemo u mogućnosti donijeti ljubav i ljubaznost u svijet koja je potrebna da ga učinimo boljim mjestom za nas same, našu djecu i njihovu djecu. Dajući svoj doprinos danas, zajedno, na ovom panelu i u ovoj publici, pojačavamo našu borbu protiv negiranja i iskrivljavanja, istovremeno iskazujući našu želju da zajedno otvorimo svoja srca i umove u istini."

 

I Ira Rosensaft, član WJC JD Corps-a (bez poznate obiteljske veze), rođen u Ukrajini i sada živi u Frankfurtu, povezao je prošlost i sadašnjost:

 

"Putujući u Potočare i susrećući se s posljedicama nepravednog rata devedesetih - rata između susjeda, između naroda koji su zajedno živjeli dijeleći navodno jednake vrijednosti multinacionalne države - omogućilo mi je da povučem paralele s trenutnim ratom u Ukrajini. Kao i ljudi u bivšoj Jugoslaviji, odrasli smo u uvjerenju da su Rusi i Ukrajinci bratski narodi koji dijele iste vrijednosti, sličan jezik i kulturu. Pitam se koliko mržnje mora biti bilo ispod površine. Ili je možda bilo nacionalizma i radikalizacije koji su stvorili neprijatelje preko noći i oslobodili toliko mržnje koja je rezultirala takvom okrutnošću prema civilima?"

 

S iskrenom nadom se nadam da je Konferencija o kolektivnom pamćenju uspostavila vezu i stvorila osjećaj razumijevanja između delegacije WJC-a i naših bosanskih prijatelja - jer mnogi od njih su zaista postali prijatelji. Možda smo uspjeli. Glavni imam Srebrenice, Damir ef. Pestalić, govorio je na konferenciji o važnosti suradnje i partnerstava s WJC-om. Za Mary Kluk, to je "simbolična potvrda da postoji nada za zajedničku budućnost Židova i muslimana."

 

Jedna posljednja misao: Mi komemoriramo žrtve Holokausta jer su to naše obitelji, naše zajednice, naš narod, ali i zato što su bili žrtve genocida, jer su bili žrtve strašnih zločina protiv čovječnosti. I moramo jednako snažno priznati i komemorirati genocid i zločine protiv čovječnosti počinjene nad bosanskim narodom u Srebrenici i drugim mjestima.

 

Naš moralni imperativ mora biti da svi žrtve genocida, zločina protiv čovječnosti i drugih sličnih užasa zaslužuju dostojanstvo i poštovanje priznavanjem i pamćenjem njihove agonije i patnje. Preživjeli iz Auschwitza i dobitnik Nobelove nagrade za mir, Elie Wiesel, naučio nas je da "Holokaust je bio jedinstvena židovska tragedija s univerzalnim posljedicama." U istom duhu, vjerujem da je genocid u Srebrenici bio jedinstvena bosanska tragedija, ali s univerzalnim posljedicama, baš kao što je genocid u Ruandi bio jedinstvena tutsi tragedija, ali opet s univerzalnim posljedicama.

 

Svaki genocid i svaki zločin protiv čovječnosti moraju biti viđeni kao jedinstvena tragedija iz perspektive i kroz prizmu njegovih žrtava, ali uvijek, uvijek, s univerzalnim implikacijama.

 

Također snažno vjerujem da jedino osiguravajući da svi prošli i sadašnji užasi - Auschwitz, Srebrenica, Bergen-Belsen, Kigali, Bucha - neumitno budu integrirani u svijest svijeta, imamo barem šansu da pobijedimo sile tame, fanatizma, antisemitizma, rasizma, islamofobije, ksenofobije, homofobije i mržnje općenito, koje prijete čitavom čovječanstvu. "Nikada više" ne znači i ne smije značiti "nikada više samo za Židove". To znači nikada više za bilo koga, za bilo koji narod, za bilo koju manjinu. Nećemo stajati po strani - ne možemo stajati po strani - kada je bilo koja grupa, bilo koja manjina, žrtva, progonjena, ugnjetavana ili ubijena. Zato je naša WJC delegacija putovala u Potočare i zato smo se pridružili bosanskim ljudima 10. i 11. jula u žaljenju za žrtvama genocida u Srebrenici.

(Vijesti.ba)