Dan kada je otišla Hatidža Mehmedović

Hatidža Mehmedović bila je predsjednica Udruženja “Majke Srebrenice”.

Hatidži Mehmedović su u genocidu u Srebrenici jula 1995. godine ubijena dvojica sinova, Almir (18) i Azmir (21), i muž Abdulah (44).

Više od dva desetljeća provela je boreći se za istinu.

I pored toga što je ostala sama bez ikoga, vratila se u Srebrenicu da nastavi borbu za istinu i pravdu.

Često je znala kazati: ‘Svojih nemam, ali ste svi moji, svi ste vi moja djeca'”

Mehmedović se 2003. godine vratila u Srebrenicu, da bi, kako je često govorila, bila pored mezara srebreničkih sinova.

Bila je svjesna teške bolesti, ali je često govorila da “samo čeka dan kada će ‘na onom svijetu ugledati svoje sinove'”.

“Svaka osoba ima pravo na život. Zločinci trebaju da prihvate odgovornost za genocid koji su počinili. Iako nismo zadovoljni mnogim presudama, zločinci treba da odgovaraju za zločin koji su počinili”, govorila je Mehmedović.

“1995. godine svi oni su ubijeni”, kazala je. “Cijela moja porodica – moj muž, moj stariji sin Azmir, moj mlađi sin Almir. Moja braća su također ubijena, dva sina mog brata, i preko pedeset mojih rođaka. Svi oni su ubijeni u Srebreničkom genocidu.”

“Ovo što ja živim nije život”, govorila je. “Ovo je samo kazna da živite bez cijele porodice. Bez čitave porodice, bez ikoga. Da sebi postavljate pitanja, svaku noć, hiljadu pitanja, a da nemate nikakvih odgovora. Prošlo je dvadeset godina od kada se desio Srebrenički genocid. Za mene, to je kao dvadeset minuta. Cijelo vrijeme patim za mojom djecom. Nikad ne bih poželjela ovakav život čak ni tim počiniocima."

“Našim najmilijim je oduzeto nihovo pravo da žive. Sve je bilo kako je Srbija isplanirala – da se riješe jednog naroda, da se riješe jednog geografskog područja. To nisu učinili jedan ili dva čovjeka, niti u jednom ili dva dana. Imali su strategiju, imali su plan. I nastavili su raditi da etnički očiste jedan narod. Oni koji su oslobođeni za te zločine su učitelji mladima. Oni su otrov za mlade. Govore djeci da su oni heroji, da su pobijedili u bici, da su se osvetili nad Turcima... Ne govore djeci da su to bili nenaoružani civili”, govorila je Mehmedović.

"Ja više nikada neću biti majka, nikada neću imati unučad, nikada neću imati sina, neću upoznati taj užitak."- Hatidža Mehmedović

U jednom razgovoru rekla je : „Sanjam ih. Zovem ih. Tražim ih. Ako su mi došli na san ja kažem ljubi vas majka, je li ja ovo sanjam ili ste se stvarno vratili. Oni mi kažu došli smo majko, ne sanjaš. A onda se probudim i opet nema nikoga“.

Iako teško bolesna, uoči posljednjeg obilježavanja dana sjećanja na srebrenički genocid za njenog života, na svoju je odgovornost napustila bolnički krevet u Sarajevu.

Nažalost, u Potočare nije mogla doći, ali je 11. juli provela u svojoj kući u Srebrenici. Isti dan vraćena je u bolnicu gdje je nekoliko dana poslije i preminula.

Hatidža Mehmedović počiva u miru na mezarju u Sućeski.

(Vijesti.ba)