27.06.2023 / 07:03 BiH - Godišnjica

Prije 31 godinu zločinci na lomači spalili 72 Bošnjaka u Višegradu

Prije 31 godinu zločinci na lomači spalili 72 Bošnjaka u Višegradu
Foto: Arhiv
Danas se navršava 31 godina od kada su pripadnici srpske paravojne formacije pod komandom Milana Lukića zapalili sedamdeset dvoje bošnjačkih civila, zatvorenih u kući Mehe Aljića u Višegradu.

Jednogodišnje dijete je bilo najmlađa žrtva tog zločina, koji je 27. juna 1992. godine počinjen u naselju Bikavac. Jednogodišnjem sinu Šuhre Aljić ni ime nije bilo dato. Jednom dječaku od 11 godina nije poznato ime, a ubijena su još i djeca: Elma Tufekčić, pet godina, Ensar Tufekčić, godinu i po, Selmir Turjačanin, devet godina, Vilić Mirzeta, osam godina. 

Prethodno su pripadnici Lukićevog odreda "Beli orlovi" 14. juna iste godine zatvorili više od 70 osoba, među njima i žene i djecu, i žive ih spalili u kući Adema Omeragića u Pionirskoj ulici.

U Haškom tribunalu je utvrđeno da su, prije dovođenja civila, zločinci namještaj u kući posuli zapaljivom materijom.

Zehra Turjačanin je jedina preživjela lomaču na Bikavcu, dok je o užasima one u Pionirskoj ulici pred Tribunalom u Hagu svjedočila zaštićena svjedokinja VG 115, jedna od rijetkih preživjelih.

"Narod je vrištao, plakao, djeca, jer je tu bila i beba od dva dana, koja je rođena u šumi. Nažalost i ona je izgorjela", kazala je.

Milan Lukić bio je prisutan i naoružan tokom cijelog tog događaja. Kundakom puške je gurao ljude u kuću i govorio: “Hajde da ih utrpamo što više unutra”.


Vidoje Andrić i Milan Lukić

Krhotine ručne bombe zarile su se u njenu lijevu nogu. Odjeća na njoj se zapalila i plamen je stao peći kožu. Vidjela je kako se i drugim ljudima u kući zapalila odjeća, kako se pretvaraju u žive buktinje. Čuli su se jauci i krici. Zehra Turjačanin je čvrsto zatvorila oči i uspjela je pobjeći kroz mali otvor od oko 65 centimetara ispod metalnih garažnih vrata. U dodiru sa usijanim gvožđem zadobila je teške opekotine na rukama i šakama koje su rezultirale trajnim oštećenjem. Od ostalih u kući niko se nije spasio, svi su izgorjeli.

Nakon što je pobjegla, otišla je u srpsko naselje Mejdan, gdje se skrila u jarku među koprive i tu ostala nekoliko sati. Uprkos teškim opekotinama na licu i rukama, Zehra se nakon nekog vremena vratila na Bikavac i išla od kuće do kuće upozoravajući ljude na ono što im se može dogoditi, a u posljednjoj od njih je i ostala.

Sutradan ujutro je otišla u komandu srpske vojske i, očajna, tražila da je strijeljaju. U komandi se jedan mladi srpski vojnik smilovao na nju i sakrio je u kući preko puta u kojoj su živjele četiri starice. Istog jutra onaj vojnik poslao je ljekara u kuću gdje se krila da joj liječi rane.

U kuću su došli dr. Radomir Vasiljević i medicinska sestra, dali joj injekciju i ostavili joj neku mast i pilule. Ljekar joj je rekao da je ne može ponovo obići niti odvesti u bolnicu jer je muslimanka. Zehra Turjačanin je u toj kući ostala 11 dana, a starice su joj vidale rane kiselim mlijekom. A nakon jedanaest dana jedan od srpskih vojnika ju je upozorio da bježi jer Milan Lukić zna gdje se nalazi i namjerava doći dokrajčiti je.

Zehra se, nakon tog upozorenja, s preostalim muslimanima iz Višegrada pješice uputila prema Međeđi.

Tek dolaskom u Međeđu ukazana joj je prva pomoć od strane svjedoka u procesu protiv Milana i Sredoja Lukića. Svjedok je Zehru Turjačanin poznavao prije spaljivanja ali u takvom njenom stanju nije je mogao prepoznati osim po govoru. O tome je tokom procesa rekao sljedeće: "Cijelo joj je lice bilo crno, spaljeno, u ranama. Obe su joj ruke bile zavijene, pri čemu nisu korišteni medicinski zavoji. To su bili improvizirani zavoji, njih pet ili šest. Rane su bile inficirane tako da kada sam pokušao da promjenim zavoje skidajući nekoliko slojeva s jedne ruke vidio sam kako izlaze crvi iz rane. Pri tom prizoru pao sam u nesvijest."





Iz Međeđe je prepješačila do Zenice, gdje je smještena u bolnicu. Na kraju je završila u Francuskoj, odakle desetak godina kasnije dolazi u Hag da pogleda u oči svojim krvnicima.

Prema podacima Haškog tribunala, samo u maju i junu 1992. godine, ubijeno je više od 60 posto Bošnjaka sa područja Višegrada, a u periodu od 1992. do 1995. godine ubijeno je oko 3.000 višegradskih Bošnjaka, dok je u haškim presudama istaknuto da je Višegrad bio podvrgnut "jednoj od najnemilosrdnijih kampanja etničkog čišćenja u bosanskom sukobu".

O tome svjedoči i podatak iz Haga da je u Višegradu 1991. godine živjelo 62 posto Bošnjaka, a 32 posto Srba. Samo šest godina kasnije, u Višegradu je živjelo 95,9 posto Srba i tek 1 posto Bošnjaka.

Za zločine u Višegradu je do sada osuđeno 18 osoba na ukupno 247 godina zatvora, od čega je troje osuđeno pred Haškim tribunalom.

Milan Lukić je uhvaćen u Argentini, a 2012. godine je pred Haškim tribunalom osuđen na doživotni zatvor zbog zločina protiv čovječnosti, uključujući masakre na Bikavcu i u Pionirskoj ulici.

Na 305 stranice presude opisani su strašni zločini. Opisan je i pokušaj odbrane da preko lažnih svjedoka pronađe alibi za svoje štićenike. Sve alibije Milana Lukića Pretresno vijeće odbacilo je kao "cinično i bezosjećajno orkestriranu fabrikaciju, za koju ne postoji razumna mogućnost da je tačna".

(Vijesti.ba)

Izdvajamo