13°C
Mostar 15°C
Tuzla 18°C
Banja Luka 18°C
Bihać 14°C

10.01.2022 / 20:16 SHOW - Tužna sudbina

Sin Vesne Pećanac: Svirao sam za novac u šešir

Sin Vesne Pećanac: Svirao sam za novac u šešir
Foto: RAS KOMBO

Ovih dana vijest da je glumica Vesna Pećanac snimljena kako ruča u narodnoj kuhinji odjeknula je poput bombe. Međutim, glumica već decenijama unazad živi na rubu egizstenicije, kao i njen sin Petar koji je ranije putem društvene mreže Facebook podijelio bolno iskustvo.

-Idem na kej da sviram sa vjerovatno najboljim gitaristom u gradu koji je uredno registrovani socijalni slučaj i da sakupimo što novaca u šešir. Za mene je to zabavno iskustvo. Počeli smo da radimo na albumu sa radnim naslovom "Totalno deklasiran"- napisao je Petar Nikolić 2017. godine.

Živko Nikolić režirao je mnoge kultne filmove bivše Jugoslavije - "Đekna", "U ime naroda", "Ljepota poroka", "Čudo neviđeno"... Preminuo je u avgustu 2001. u Beogradu.

Njihov sin Petar završio je u Beogradu pozorišnu i radio režiju, koji je od oca naslijedio talenat.

"Uz Živka je bilo predivno odrastati. Djeca idu u školu a ja odem pola godine u Kolašin gdje se snima “Đekna”, mogu da biram šofera koji će kombijem da me vodi na snimanje i vrati. To je bio privilegovan život. Ili dođem u školu sa snimanja “Ljepote poroka” pun, za moje vršnjake, čudnih priča. Sjećam se da sam kao dječak izrežirao čitav set fotografija na Tašmajdanu, za neki revijalni časopis, a takve sklonosti sam pokazao i prilikom snimanja “Smrti gospodina Goluže” u Bratislavi. Majka se sjeća da sam u hotelskoj sobi, kao petogodišnjak, počeo da isključujem lampe i da ih prenosim, da im namještam štimung. Pomjerao sam svjetla onako kako je tata radio u studiju i namještao atmosferu onako kako sam ja zamislio- govorio je Petar za crnogorske “Vijesti”.

Nije zaboravio sve one teške dane koje su on i njegova porodica preživjeli, sve one muke i nepravde kroz koje je Živko prošao, a volio bi.

"Bilo je teško gledati čovjeka koji i zdravstveno i fizički propada i koga bolest “jede”. Teško je bilo i materijalno ali izdržali smo. Međutim, najteže je bilo gledati kako je tako veliki čovjek i umjetnik izigran od društva, svjesni činjenice kakvu su mu nepravdu nanijele kolege, prijatelji, javnost, ali i država... Kao malom, tata mi je dao zadatak i ja i dan-danas radim “poslušno”. Sada sve radim za njega i oko njega, a njegovo ime je nametnulo to da on zaista bude živ kao niko- pričao je Petar koji je u potpunosti naslijedio Živka – režira, slika, piše.

Petar smatra da su Živku možda i najveću nepravdu nanijele njegove kolege – režiseri i glumci, jer makar oni znaju kako je to biti neshvaćen, zaboravljen. A upravo su ga oni zaboravili.

"Moj otac je, kada je Kusturica primio “Palmu”, ponio cvijeće i narandže njegovim roditeljima koji su bili u Igalu da im čestita. A meni je Emir, kada je Živko umro, vratio to finim gestom i nije mi se nakon toga ni izvinio. Ali, nema veze, svako se potpisuje ispod svojih dela”- rekao je tada Petar ne želeći da otkrije šta je to uradio Kusturica što ga je povrijedilo.

"Kusturica je javno pred Džimom Džarmušom rekao da je Živko najbolji jugoslovenski reditelj svih vremena. Ako su ga tako predstavljali pred stranim gostima onda je ružno da Živko u jugoslovenskoj javnosti zauzima neko paušalno mjesto i da ti jugoslovenski režiseri ne dođu da odaju počast Živku i kažu – “jeste ipak je on bio drugačiji i najveći”’ To je ono što čast i obraz nalažu. Treba da dođu i jedna Savina Geršak, Merima Isaković, Mira Furlan, glumice koje je Živko oslikao i ostavio da budu zvijezde koje sijaju više nego svaka holivudska", istakao je tada Petar.

Kada je preminuo, Živko Nikolić, prisjeća se Vesna, ljudi iz naše kulture htjeli su da ga sahrane u Aleji zaslužnih građana, a on je želio da “spava” među svojim najmilijima, u Crnoj Gori, pored svojih Ogradica. U dogovoru sa sinovima odlučila je da sahrana bude javna i da onima koji su se ogriješili o Živka da priliku da dođu, da mu zapale svijeću i da se “pomire” sa njim, jer je Živko za života uvijek sve praštao. Supruga reditelja upamćenog po izuzetnom daru, gospodstvu, šarmu, koja je svojim ulogama i sama ostavila veliki trag (u svim Živkovim antologijskim filmovima, u ostvarenjima reditelja poput Puriše Đorđevića, Jovana Jovanovića, Dragana Kresoje..., u kultnim serijalima TV Beograd, svojoj matičnoj kući Ateljeu 212), posle njegove smrti povukla se iz profesije.

- Nisam mogla da igram, mnogo sam bila bjesna i mnogo sam patila, a novine su objavljivale izmišljotine, izjave i intervjue koje nikada nisam dala. Išla sam skoro kod svih ministara kulture posle Živkove smrti nadajući se da će mi pomoći, a niko od njih nije htio ni da me primi. Nije me primio čak ni ministar koji je prije toga bio upravnik Ateljea 212, kuće u kojoj sam penzionisana. Ali preboljela sam sve to, vratila sam se profesiji i svima sam sve oprostila. Kada sam se jednom prilikom srela s tim ministrom, zahvalila sam mu što me nije primio, jer mi je tako, zapravo, mnogo pomogao. Izdigla sam se iz svog jada u jednoj divnoj predstavi, monodrami koju sam napisala i režirala, i uzviknula, kao što govori i njen naslov, “O, kakav divan dan!”- pisale su ranije “Novosti”.

Predstava je lična ispovjest glumice o njenom djetinjstvu, odrastanju, porodici, djeci, jer, kao što je Živko govorio, “ljudi nose svoj brašnjenik na štapu, i ne mogu pobjeći od djetinjstva”, a pokazala se kao fenomen - Vesna je do sada igrala 1.875 puta. Od Ateljea 212, pozorišnih scena u regionu, Americi, Australiji, do škola, fakulteta, biblioteka..., očaravala je publiku svojom duhovitom pričom i izuzetnim glumačkim darom.

Petar, je tada za “Novosti” rekao da je Živko čovjek drugačije “frekvencije” od svih ljudi koje danas možemo da sretnemo.

- Živko je imao jedan mir, blagost, svaka njegova riječ je bila umilna, iskrena, i nijedna nije bila ni višak ni manjak. Mislim da je znao da je napravio filmove koji će trajati vječno, bez obzira na sve muke i probleme koje je imao u ovoj našoj sredini. S dobronamjernim humorom govorio je o našim zabludama vezanim za poimanje života, patrijarhalnu tradiciju, za naše odnose s drugim ljudima, s crkvom, sopstvenim tijelom. Bergman je, recimo, za njegov film “Jovana Lukina” izjavio da je to najbolji portret žene urađen na filmu – istakao je tada Petar.



(Blic.rs)

Izdvajamo