-5°C
Mostar 0°C
Tuzla -1°C
Banja Luka 0°C
Bihać 0°C
Powered by Dark Sky

09.01.2022 / 14:05 BiH - Don't dream dreams

Nedim Jahić za Vijesti.ba: Magla iznad Vlasenice

Nedim Jahić za Vijesti.ba: Magla iznad Vlasenice
Foto: Vijesti.ba
I zaista, pažnja medija, javnosti, politika i sistema, sva grižnja savjest i sav taj kompleks spašavanja nakon što je za spašavanje prekasno, učinila je da se od Srebrenice puno više očekuje nego od drugih kasaba u domovini.

Piše: Nedim Jahić

„Gdje počinje istočna Bosna?“, pita me jedan od saputnika, dok prolazimo maglu iznad Vlasenice. Iskren da budem, ne znam. Svaki put kada bi mi neko spomenuo taj termin, više bih mislio na ljude, a manje na prostor. I kada bi bilo koga ko ponudi neki odgovor natjerao da ti nabroji mjesta obuhvaćena pojmom, svako bi ti nabrojao jedno više ili jedno manje mjesto od onoga što bi spomenuo neko naredni.

Znam da od Sarajeva do Srebrenice imaš nekoliko ozbiljnih skretanja koje ne smiješ da propustiš, barem na ovoj ruti preko Romanije. Kad to jednom svariš, tuda se može, više manje, zatvorenih očiju. A po magli kakva je danas, nekako se čini da tako i vozim.

Kada dođe zima, u Srebrenicu narod manje ide. Prisjećam se trenutaka kada bih ranim Centrotransovim autobusom išao tamo. Ako fuliš taj, onda ti nema druge nego da ideš preko Istočnog Sarajeva i Pala, taj je znao nešto kasnije krenuti, ali mi sjećanje ne dozvoljava da ti bolje odredim red vožnje. Dva su različita svijeta bile te dvije linije, ili sam to barem tako namaštao sam sebi. Kažu da su autobusi prestali dolaziti, tako svoje priče započinju reporteri kada žele grad prikazati gotovim, a svoje javljanje nekakvim završnim činom te priče.

„Čim prođeš Miliće, znači da nemaš još puno“, ohrabrujem saputnike koji ne gone tuda često. „De da stanem u Bratunac prije nego odemo dalje“, istovremeno predlažem, ali i obavještavam. „Moraćeš malo sačekat“, kaže mi gazda aščinice Korzo. Burek dođe opet relativno brzo, ali valjda čovjek unaprijed upozorava. Kod Beriza je gužva, obično bude taman toliko stolova da ti uzmeš posljednji. Bratunac je gradić naslonjen na Srebrenicu. Jedno bez drugog – teško se mogu prepričati, uvijek me nervira što tu činjenicu reporteri često preskoče.

„Ovo ti je zapravo urbana aglomeracija“, nepozvan pojašnjavam usputnom prolazniku, vodeći se sa površnim pamćenjem jedne srednjoškolske lekcije iz geografije. Termin zvuči kao da ti pametujem, ali to je to. Ljudi se kreću između dva mjesta, u školu, na posao, po pitu, na kafu, u kafanu, na igralište, po papire.

U hiljadama tekstova napisanih o Srebrenici slabo se razlikuju srebrenička od bratunačkih sela, u njima se i čitava regija pogubila u pojmu. Ko hoće, može uvijek stati naveče i snimiti prazan kružni tok u Srebrenici. Ko hoće da se zadubi dalje, vala će i pronaći taj neki skriven svijet – koji je još tu. Po sijelima, u selima, u brdima, negdje gori svjetlo. Samo ga ne vidiš. Na prvu.

A tu, ljudi. Živi. Lako prepoznaju kada naiđe neko ko nije domaći. Strani novinari, beogradski aktivisti za ljudska prava, sarajevski spasioci sa velikim planovima za pomoć povratničkoj populaciji – kako u pravilu zovu ljude bošnjačke nacionalnosti koji su se prije dvije decenije i više vratili svojoj kući, političari sa spremljenim anegdotama koje trebaju da potvrde njihovu trajnu borbu za Srebrenčane, zatim 'poznavaoci stanja' – oni koji na osnovu toga što znaju ko je Alija, ko Salko, ko Ćamil, pretpostavljaju da znaju sve o svemu što se o Srebrenici treba znati... pa onda dobronamjerni posjetioci koji bliskim poznavanjem jedne osobe u cijelom kraju fingiraju prenos iskustva od 1992. do danas – na sebe. „Kao da su oni bili tu, a ne ja“, dobacuje mi jedan ozbiljan cinik iz srebreničke čaršije.

„Moramo nešto uraditi za ove ljude, ovdje su politika i talovi uništili sve“, poručuje mi jedan dobronamjerni sarajevski političar, s kojim, spletom okolnosti, sjedim na kafi u Slatkom zalogaju u centru Srebrenice. Valjda je pretpostavka da su ostaci naroda, onog koji je preživio genocid i progon, te se opet vratio tu, morali nužno biti iznad svakog drugog običnog čovjeka po svemu – kao da ništa drugo u ovoj zemlji nisu uništili talovi i politika, već samo u Srebrenici.

Pa onda svakog prolaznika iznenadi što i tu, kao i svugdje drugdje u Bosni, na stotinu ljudi dođe i prigodna količina lopova, uhljeba, nesposobnih, podobnih, ovakvih i onakvih, te masa svih onih koji u svemu tome traže sebe. Ali, kao i na stotinu ljudi u Sarajevu ili Varešu, i tu nađeš masu poštenog, obrazovanog, pravednog, dobronamjernog svijeta. „Kada Srebrenicu izmjestiš iz konteksta, zašto očekuješ da su ovdje donosioci odluka išta manje ili išta više sposobni od svakog drugog malog gradića u Bosni?“

I zaista, pažnja medija, javnosti, politika i sistema, sva grižnja savjest i sav taj kompleks spašavanja nakon što je za spašavanje prekasno, učinila je da se od Srebrenice puno više očekuje nego od drugih kasaba u domovini. Kao da je Srebrenica – jedinica lokalne samouprave zapravo isto što i Srebrenica – mjesto završne tačke genocidne operacije nad bošnjačkim stanovništvom istočne Bosne. Jednostavno, to su dva odvojena pojma. A i da nisu, to vala i nije tema na koju bi svako trebao biti pozvan da se odredi. Da prostiš.

Gužva ispred Kulturnog centra u Srebrenici. U nekoliko dana pred Novu 2022. godinu, djeca iz srebreničkog kraja preuzimaju novogodišnje paketiće i fotografišu se sa Djeda Mrazom. Svi na jednom mjestu, bez spiskova i izuzetaka. „Ove Nove godine će svi dobiti paketiće“, poručuje Almir Salihović, direktor ove institucije, koji je dva mjeseca ranije pokrenuo akciju zahvaljujući kojoj je skupio sredstva za paketiće, priredbu i koncert.

Do Sućeske mi treba jedno pola sata. Put je propao na par mjesta. Mislim da od one pumpe dole na početku Srebrenice, do gore ima jedno 14-15 kilometara. Vozim sporo, po danu je opasno, ne vidiš svjetla, a ja nisam kakav vozač. Preda mnom se stvori kamion Zvornikputeva i to baš na nekoj koti za koju ne bih samom sebi povjerio prolazak. „Hajde nazad“, poručujem hrabro. „Možeš ti tuda“, dobivam odgovor. „Hajde onda ti“, napuštam svog opela i predajem mu vozilo na upravljanje. Ako ostanemo još koji minut, od toga se već može solidan film snimit. Čovjek, ipak nagodan, preuze misiju, naravno prođe bez problema. „Dobro smo ovo riješili“, poručujem i nastavljam dalje.

O događaju ne smijem naravno nikom ništa ni ispričati, zamisli kakva bih budala ispao, tjerao čovjeka da mi on provuče auto, a ja smotan i nepripremljen za stvarnost putnih veza Bosne. Ima jedan put gore prema Kladuši, meni se čini Todorovo, e tu mi je negdje slična tjeskoba bila sa putem, al' da se sad ne prebacujem s teme na temu. Kad jednom do Sućeske dođeš, sve je lako. Ljeti se gore fino vide zvijezde, zimi je onako dobro naložiti vatre, pa ti bude milina ostat unutra – nakon što izađeš na zimu jedno minutu-dvije. Teferiči traju kraće nego prije. Brzo se s globalnih tema prelazi na lokalnu podjelu vlasti, reference na ratni period, te se, kao uvijek, sijelo raziđe nakon nekog žešćeg glasnijeg obračuna o događaju iz bliže ili dalje prošlosti – koji smo već apsolvirali par puta.

Zasp'o sam. Već oko 6 sam spreman da krenem. Čekaju me kući. Ja ti zapravo nisam odavde. „Moram gonit“, srknem kafu i krenem dole. Doći ću najkasnije u januaru, vidjet ću ti ono što sam ti rekao, al' prije da ne može. Obećavam još jedno par susreta, Ikan mi najavljuje da će s djecom i ženom u Sarajevo uskoro. Valjda će.

Deset godina nakon što sam u Srebrenicu došao prvi put mimo 11. jula, o ovom svijetu znam puno manje nego što sam mislio da znam kad sam popio prvu kafu u „Silver Sitiju“, lokalu kojeg više nema. Zvoni telefon, „Enver“. „De stani kod Tropika da ti ubacim nešto 'za kuću', nosi ženi.“

Srijeda. Centar Sarajeva. Manolo. „Mi ne znamo ni koliko je tamo ljudi, ni ko će otić po nanu u Daljegošti, ni šta ćeš im reć, kad da krenu, kad da ostanu, ni ko će im to saopštiti, ni kuda će ako 'nešto' bude. Ne znamo ni šta ćemo, ni kako ćemo, ni gdje ćemo s 'tim' svijetom. Još jedino što im možemo reći je 'da ne brinu'. A oni izgleda umiju sve to bolje procijeniti, nego mi ovdje u Titovoj... a vala nešto ne znam ni je li baš meni i tebi iko tražio da znamo te odgovore. Sumnjam vala da se baš na mene oslanjaju“, držim ja svoj mali monolog u kojem sam sebi odgovaram na dileme. Glas s druge strane stola mi ne daje nikakvu jasnu uputu, a pomislio bih od „donosilaca odluka“ da ću dobiti barem neka uvjeravanja o „postojanju plana“. Nema.

Ona magla iznad Vlasenice se ne kani podignut. Je li sad opšte mjesto da ti kažem da baš ona dijeli ta dva svijeta? A ja tek ponekad jednom nogom u drugom, pa me opet i to održi budnim. Premda, sve mi se više čini mi da je i meni vidljivost puta slaba. „Don't dream dreams.“ Noćas ću možda opet čitati vijesti iz Kazahstana. Lakše je.


(Vijesti.ba)

Izdvajamo