22°C
Mostar 28°C
Tuzla 25°C
Banja Luka 26°C
Bihać 24°C
Powered by Dark Sky

12.12.2021 / 15:22 BiH - Važna poruka

Izraelski Haaretz: Jevreji ne mogu dozvoliti da poricatelji genocida pobjede u BiH

Izraelski Haaretz: Jevreji ne mogu dozvoliti da poricatelji genocida pobjede u BiH
Foto: Vijesti.ba
"Nikada neću zaboraviti", rekao mi je Vanja, "zahvalnost koju sam osjetila".

Bio je jedno od djece evakuirane iz Sarajeva u autobuskim konvojima koje su organizirale međunarodne jevrejske humanitarne organizacije u vrijeme brutalne opsade bosanskih Srba tokom rata 1992-1995.

Uslovi u Sarajevu bili su tmurni: opsada, koju je karakterizirala očajna nestašica hrane, lijekova, vode i struje, trajala je 1.425 dana – najduža opsada glavnog grada u moderno vrijeme – i koštala je 5.400 civilnih života, uključujući 1.600 djece, mnoge od kojih su bili snajperisti koji su se krili u visokim zgradama duž centralnog gradskog bulevara.

Hiljade žena i djece je evakuisano. Bosanski Srbi su odbili da dozvole muškim rođacima da odu. Rat je poprskan groznim događajima: osnivanjem silovanja i koncentracionih logora, masovnim deportacijama, masovnim uništavanjem domova, sela i džamija, opsadom Sarajeva, te namjernim i sistematskim ubijanjem bošnjačkih (bosanskih muslimana) civila, posebno ( ali ne samo) na području Srebrenice. Sve su počinile snage bosanskih Srba.

Masakr u Srebrenici najmanje 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka, odvojenih od svojih majki, supruga i sestara u sumornom procesu selekcije koji je sproveden u okviru onoga što je UN trebalo da bude "sigurno utočište" koje su UN odredile i branile, utvrđen je u poslijeratnom periodu suđenja pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju i Međunarodnog suda pravde kao genocid. Oni su i dalje najgori zločin nad civilima u Evropi od Holokausta.

Sada, samo četvrt stoljeća kasnije, u Bosni vlada strepnja, ako ne i užasnutost. Bosanski Srbi ponovo pričaju o secesiji, baš kao što su to činili 1990-ih, i ponovo pojačavaju antibošnjačko huškanje, baš kao i 90-ih.

Rat u Evropi, pokrenut rasističkim, iredentističkim hiper-nacionalizmom s divljim iskustvom i ravnodušnošću prema međunarodnim sporazumima, pomiješan s političkim i ekonomskim miješanjem Rusije i Kine: Ovo sigurno zvuči kao da bi trebalo privući pažnju širom kontinenta i u Bijelom Kuća. Odustajanje od sveprisutnog poricanja genocida, ako ne i trijumfalizma, prijetnji multietničkoj državi s dugom istorijom jevrejske kulture i okruženja još jedne od ranjivih europskih nekršćanskih manjina, čija je demonizacija ključna tema antisemitskih bijelaca širom svijeta danas: Ovo sigurno zvuče kao pitanja koja bi trebalo da privuku Jevreje i jevrejske zagovaračke grupe. Ali čak i ova uzavrela pitanja se bore da dobiju pažnju koju zaslužuju, jer govorimo o Bosni i njenoj najizloženijoj zajednici: bosanskim muslimanima.

Bosna i Hercegovina, zemlja sa 3,2 miliona stanovnika na zapadnom Balkanu, uklesana između Hrvatske, Srbije i Crne Gore, jedna je od postkomunističkih država nasljednica Jugoslavije. Njegov savremeni oblik, kojim upravlja tročlano predsjedništvo (srpsko, bošnjačko, hrvatsko) podijeljeno u dva entiteta, ujedinjeno slabom federalnom vladom, rezultat je kompromisa stvorenog u američkoj vojnoj bazi izvan Daytona, Ohajo, 1995. okončanje tri i po godine rata koji je ostavio 100.000 mrtvih. Sada, opstanak te nevjerovatne, nefunkcionalne bosanske države, koja je ipak ključni zaštitnik prava i života onih svojih građana koji se plaše i apatridije i ponavljanja srpskih zločina, ili koji ne žele da budu apsorbirani u eksteritorijalni i često žestoko etnocentrični snovi svojih susjeda, pod najvećim je pritiskom s kojim se suočavao od svog osnivanja. Dejtonski mirovni proces je bio uspješan, kaže Vanja Filipović, evakuisana osoba koja je sada ambasador Bosne i Hercegovine u Velikoj Britaniji, koju sam upoznao u ambasadi u Londonu, "ali se nikada nije bavio nacionalističkom idejom Velike Srbije. On ju je suzbio neko vrijeme, ali duh je ponovo izašao iz boce." Bilo je i prije cikličnih kriza, ali ovoga puta kontekst je vrlo drugačiji i daleko zlokobniji. Interes međunarodne zajednice je drastično splasnuo, iako su njihovi predstavnici ključni zaštitni mehanizam ugrađen u poslijeratne institucije: od nadzora nad provedbom mirovnih sporazuma, preko pravosuđa, do naoružanih mirovnih snaga. Istovremeno, rukovodstvo bosanskih Srba pojačalo je napad na te institucije, kako bi gurnulo državu u sveobuhvatnu disfunkciju – uvod u zahtjeve za secesijom.

Ti napadi na međunarodni angažman u Bosni i srpski separatizam glasno aplaudiraju u Kremlju, igrajući dugu igru ​​geopolitike na Balkanu: intenziviranje njegove sfere utjecaja i zatvaranje integracije regije sa Zapadom, ne samo u Evropskoj uniji ili NATO. Filipović kaže da je to suprotno onome što Bosanci žele: "Mi pripadamo, kulturno i ekonomski, Zapadu. Tu je naša budućnost." Jedna opipljiva zabrinutost u Bosni je da će Rusija, zajedno s Kinom (veliki regionalni investitor-sa vezama), sve više ukidati podršku Bosni u Vijeću sigurnosti UN-a, dok predsjednik Vladimir Putin vrši pritisak na EU da odustane od svog mirovnog mandata. Najneposrednija prijetnja teritorijalnom i političkom integritetu Bosne danas dolazi iz kuće: od rukovodstva jednog od njena dva konstitutivna entiteta, Republike Srpske. Republiku Srpsku vodi Milorad Dodik, srpski ultranacionalista poznat kao "Putinov čovjek na Balkanu". On je počinilac poricanja genocida koji Srebrenicu naziva "izmišljenim mitom" i "namještenom tragedijom" i koji je uveo zakon koji izbacuje iz upotrebe bilo kakve školske lektire u kojima se navodi da su Srbi počinili genocid i opsjedali Sarajevo jer, po njegovim riječima, "nije tačna i neće se podučavati ovdje."

Dodik je također autokrata koji napada LGBT i koji uživa u druženju sa suputnicima poput Viktora Orbana i francuske krajnje desnice Érica Zemmora. On je antimuslimanski demagog koji voli da tvrdi, bez činjenica, da Bošnjaci žele "muslimansku državu". On je pod američkim sankcijama od 2017. godine zbog opstrukcije Dejtonskog mirovnog sporazuma, što nije naštetilo njegovoj moći, niti spremnosti američkih zvaničnika da mu izađu u susret. Za većinu razumnih posmatrača jasno je da je Dodik centrifuga i za uništavanje na državnom nivou i za antimuslimanski govor mržnje na Balkanu. I tu dolazi negiranje genocida : "To je ciljana politička poruka koja ima za cilj stvaranje dalje podjele među zajednicama", kaže Filipović. Cilj nije ništa manje nego gašenje svake nade u zajedničkom društvu.

Istovremeno, čelnici Republike Srpske, poput njene predsjednice Željke Cvijanović, cinično, ako ne i zlonamjerno optužuju Bošnjake da odbijaju da idu dalje, da odbijaju da se pridruže „otvorenom dijalogu“, istovremeno odbijajući direktno da priznaju da je bilo ratni genocid. Bošnjaci su, kaže Filipović, uvijek tražili pravdu, a ne osvetu za zločine koji su nad njima počinjeni, "iako nikada nemate savršenu pravdu za te vrste zločina. Ali u najmanju ruku, očekivali su da će lideri svih vrsta dozvoliti žrtvama porodice da oplakuju njihov gubitak i da im ukažu poštovanje."

Dodik uživa u brisanju ovih osnovnih očekivanja o pod. Njegovo stalno poricanje podsjeća na cunami antibošnjačke demonizacije koji je prethodio ratu. To ciljano huškanje stvorilo je klimu u kojoj su, na kraju, Srbi mogli pucati na svoje komšije i prijatelje Bošnjake. Dodik i njemu slični osjećaju da danas pripada njima. Zastrašujući dio je to što je ovo nazadovanje prema ratnim separatističkim ciljevima bosanskih Srba – ali ovaj put, da se posao završi. Paralele sa poricanjem holokausta Uz kolone autobusa, među rijetkim ohrabrujućim epizodama bosanskog rata bilo je djelo La Benevolencije. La Benevolencija je, kao dobrotvorna ruka bosanske jevrejske zajednice, koju su i same osnovale izbjeglice protjerane iz Španije 1492. godine, imala koristi od svog jedinstvenog položaja "neutralne stranke" za postavljanje narodnih kuhinja u Sarajevu, kao i apoteka, klinika, edukativnih kurseva i čak, kada su telefonske linije prekinute, dvosmjerna radio veza sa vanjskim svijetom, sve na nesektaškoj osnovi. Postala je jedna od najefikasnijih ratnih humanitarnih nevladinih organizacija u Bosni. Ovi napori su izazvali naklonost prema jevrejskoj zajednici koja i danas postoji, kaže mi Jakob Finci putem e-pošte; bio je na čelu La Benevolencije tokom rata. "Biti član jevrejske zajednice postala je gotovo privilegija." Jedna od posljedica je bio iznenađujući poslijeratni skok u članstvu, sa 150 djece iz jevrejsko-muslimanskih brakova koji su odlučili da se pridruže u gradu koji se nekada borio sa Solunom za titulu "Jerusalima Balkana".

Ta veza između jevrejskog svijeta i Bosne se nastavila, ne samo u odnosu na ratni genocid i poslijeratno poricanje. Filipović hvali koliko su bili glasni. "Kada su se pojavile vijesti o [srpskim] koncentracionim logorima i genocidu u Srebrenici, mnoge jevrejske organizacije bile su povrijeđene i ljute", ispričao je on. Za mnoge pojedince i jevrejske grupe, ta ogorčenost i užas su, s pravom, potrajali, povlačeći zajedničke napore da se umanji, revidira ili potpuno negira ubojstva, uprkos sveobuhvatnoj dokumentaciji i uspješnom procesuiranju počinitelja za ratne zločine. Paralele sa poricanjem holokausta se same pišu. Dan sjećanja na Srebrenicu obilježava se 11. jula i u Ujedinjenom Kraljevstvu već postoji snažna tradicija učešća jevrejske zajednice. Poštovanje je recipročno: na Dan sjećanja na holokaust, bosanski preživjeli genocid pridružuju se jevrejskim komemoracijama. Finci ističe da se nedavni zakoni u Bosni koji zabranjuju negiranje genocida i veličanje ratnih zločinaca, dočekani bijesom u Republici Srpskoj, podjednako odnose na poricanje holokausta. U širem smislu, Finci kaže da se jevrejska zajednica u Bosni bori protiv islamofobije ruku pod ruku sa suočavanjem s antisemitizmom: to su "dvije strane istog novčića".

Ali ovaj narativ o neraskidivoj vezi solidarnosti nije sasvim univerzalan. Postoji više od nekolicine istaknutih jevrejskih ličnosti koje su javno odbile da genocid nazovu genocidom, od Efraima Zurofa iz Wiesenthal centra do naučnika holokausta Yehude Bauera. A tu su i proaktivniji učesnici u kampanji revizionizma Republike Srpske, ne samo dvojica izraelskih akademika (uključujući jednog specijalista za holokaust, koji pruža potpuni efekt legitimizacije) koji su ručno odabrani da vode takozvane “komisije za istinu” o Srebrenici i stradanjima Srba u Sarajevo. Izvještaji komisija, raspucavani u udarnim emisijama Republike Srpske, ne iznenađujuće su "dokazali" da je ubijeno mnogo manje Bošnjaka, a da je nekoliko "loših jabuka" počinilo ratne zločine i da su Srbi zapravo prava ikona žrtve. Izvještaji su prožeti jezikom koji "drugi" Bošnjaci sugerišu da su oni sami po sebi strani i prijeteći, baš kao što retorika tvrde desnice širom Evrope i šire gura ideju da ni muslimani tamo nikada ne mogu "pripasti".

Užasan osjećaj déjà vua u Bosni i teškoća da se ljudi zainteresuju, prirodno postavlja pitanje da li je slogan "Nikad više" nakon Holokausta izgubio moralnu snagu, ili je ikada zaista nešto značio. Filipović je uporan da bitka nije završena, bilo u Bosni ili bilo kojoj zemlji u kojoj je radikalna mržnja postala mejnstrim. Gubitak vjere u ‘Nikad više’ ne znači odustajanje od nekog uzvišenog liberalnog slogana, već od društva u kojem svi živimo”, rekao je. „Spuštanje ljestvice bilo bi pogubno: to znači odustajanje od naših osnovnih ljudskih vrijednosti, našeg udjela u civiliziranom svijetu.“ Izrael bi mogao govoriti glasnim, moćnim glasom Još nejasniji je stav jevrejske države uspostavljene nakon Holokausta. Izrael je priznao Bosnu 1997. godine, ali nikada zvanično nije priznao genocid u Bosni. Zvanično je odobrio ratni embargo UN-a na oružje, ali postoje uporni izvještaji o isporuci izraelskog oružja snagama bosanskih Srba, a još uvijek postoji naredba o zatvaranju koja pokriva detalje izvoza odbrane u to područje od 1990. do 1996. godine, iz straha da će se "oštetiti spoljni odnosi i bezbednost."

Trenutni izraelski ministar finansija, Avigdor Lieberman, decenijama je blizak poslovni partner i politički saveznik Dodika i on nije sam. Beskrajni skandal oko izraelske kompanije za cyber nadzor NSO samo je najnoviji primjer koliko hladno i pragmatično Izrael procjenjuje svoj izvoz odbrane i vanjske odnose, ne gubeći previše sna o zlobnim kršenjima ljudskih prava i demokratskih vrijednosti koje omogućava to oružje ili savezi. Uglavnom neizgovoreno pravilo je da Izrael ne može sebi priuštiti "luksuz" da daje prioritet ljudskim pravima u svojim vanjskim odnosima. A historijski revizionizam, ako ne i poricanje genocida, nije ni crvena linija za to kako Izrael sklapa prijatelje: Izrael se posljednjih decenija spustio na noge s onim evropskim državama koje su bile najposvećenije revizionizmu iz Drugog svjetskog rata koji umanjuje suradnju s nacistima i ubijanje Jevreja. Ali Filipovića ne uznemirava duga izraelska prosrpska tradicija, ističući jake odnose između Izraela i Bosne. On sugerira da bi Jerusalem mogao čak primijeniti polugu na Republiku Srpsku: "Prijatelji pričaju prijateljima teške stvari. Izrael može razgovarati sa svojim kontaktima i saveznicima u Beogradu i Banja Luci, podsjećajući ih da ova vrsta tolerancije prema mržnji ne služi ničijim interesima."

Ali prava pomoć za koju se Bosna u sukobima nada da će joj ponuditi Izrael jeste da podigne svoj cilj sa Sjedinjenim Državama. Filipović vjeruje da vlastito iskustvo genocida Jevreja daje posebnu moralnu težinu ako se odluči zalagati se za opstanak Bosne i protiv nepokajanih poricatelja genocida: „Mogla bi govoriti glasnim, snažnim glasom o ovim pitanjima“. Postojale su možda ekstravagantno velike nade u Bosni na izbor Joea Bidena, na osnovu njegovog snažnog ratnog zalaganja za Bosnu i Kosovo kao američkog senatora, pozivajući na vojnu agresiju Srbije i pozivajući na američke zračne napade kako bi se spriječila daljnja zvjerstva. Nadali su se da će Bidenova administracija ispuniti svoja obećanja da će ljudska prava dati prioritet u vanjskoj politici umjesto otvorenog transakcionizma iz Trumpovih godina. Potrebno je podići više jevrejskih glasova u podršku Bosni i protiv grabežljivog srpskog nacionalizma. Ostaje da se vidi da li će država Izrael ispuniti ili razočarati bosanska očekivanja solidarnosti. Filipović je razuman, ali i dalje vjernik. "Mislim da niko u Izraelu nikada ne bi javno podržao lidere koji prkose svim međunarodnim normama i pravnim normama i koji se bave brutalnim poricanjem genocida, koji svakodnevno izražavaju mržnju i netoleranciju zasnovanu na vjeri", rekao je. Nisam imao srca, ili (još) potpuni gubitak vjere, da ga odvratim od tog pojma.


Piše: Esther Solomon, urednica Haaretz English

(Vijesti.ba)

Izdvajamo