Zajednički identitet današnjih stanovnika BiH

Međutim nekritički izvještaj Konstantina Porfirogeneta o Sklavinijama može poslužiti kao podloga za zaključke samo onom historičaru kome nije odveć stalo do historijske istine. On je uglavnom iste vrijednosti kao i Dukljaninove vijesti o vladanju hrvatskih ili srpskih vladara nad Bosnom."

Trenutni Ustav Bosne i Hercegovine prepoznaje tri naroda u svojoj preambuli: Bošnjake, Hrvate i Srbe. Apsolutna većina građana se identificiraju kao pripadnici nekog od tri pomenuta naroda, dok oni koji ne pripadaju niti jednom od njih, ustavno se nalaze pod kategorijom Ostali. U slobodnom i civiliziranom društvu niko ne bi smio osporavati pravo na identitet i svaka osoba bi trebala biti slobodna da se identificira onako kako se osjeća. Ipak, u Bosni i Hercegovini se agresivno insistira na različitim etničkim identitetima, pa je opravdano postavljati pitanja o razlozima koji stoje iza takvih aktivnosti.

Vanjske i unutrašnje političke snage koje ne žele dobro Bosni i Hercegovini nastavljaju sa pritiscima koji imaju za cilj produbljivanje podjela i konačni raspad zemlje. Da bi se stvorile pretpostavke za uništavanje državnosti Bosne i Hercegovine, sredinom 19. vijeka počelo se sa rastakanjem njenog nacionalnog tkiva i pravljenja pukotina unutar bosanskog društva. Takve aktivnosti su do danas ostavile bolne posljedice po sva tri naroda, kako danas sebe nazivaju, Srbi, Bošnjaci i Hrvati. A ko su oni? Da li se uistinu radi o 3 različita naroda?

Buđenje  nacionalne svijesti u Evropi počinje u 19. stoljeću, pa tako i na Balkanu koji je u tom periodu bio uglavnom pod vladavinom Osmanskog carstva. Ministar unutrašnji poslova Srbije Ilija Garašanin 1844. godine piše politički nacrt poznat kao Načertanije u kojem navodi da u Bosni i Hercegovini živi jedan narod koji praktikuje tri vjere, katolicizam, islam i pravoslavlje. Od tog momenta se počinje sistematski raditi na dijeljenju bosanskohercegovačkog stanovništva po vjerskim linijama, što je preduslov za konačnu podjelu Bosne i Hercegovine.

Autohtoni narod ovih prostora još prije nove ere bili su Iliri što, pored istorijskih činjenica, potvrđuje i švajcarski institut za genealogiju iGENEA: „Područje na kojem su se Iliri prostirali zauzimalo je sjeverozapad Balkana, od jadranske obale Dalmacije do Makedonije. Arheološka zaostavština pokazuje najveću gustinu naseljenosti ilirskih grupa stanovništva na području današnje Albanije i Bosne. Plemena tog kraja su u izvještajima rimskih pisaca opisana kao “Iliri u pravom smislu” (https://www.google.com/amp/s/www.igenea.com/en/ancient-tribes/illyrians)“

Rezultati istraživanja iGENEA instituta navode da je dominantni genetski sastav stnaovništva u BiH 40% ilirski, 20% gotski (germanski), 15% keltski, 15% slavenski dok ostatak pripada drugim grupama (http://www.bosniafacts.info/other/genetic-makeup-of-the-balkans). Poznato je da u 5. vijeku na područje Bosne i Hercegovine dolaze Goti (Germani) koji ostavljaju svoje tragove, a u 7. i 8. stoljeću naseljavaju se Slaveni koji se vremenom miješaju sa domaćim zatečenim stanovništvom.

Kada je u pitanju državnost Bosne i Hercegovine važno je spomenuti Povelju vladara Bosne Kulina Bana iz 1189. godine kojom trgovcima iz Dubrovnika garantira slobodu kretanja zemljom kojom upravlja. Ono što je određivalo posebnost Srednjovjekovne Bosne jeste i unikatna, heretička Crkva Bosanska. U Batalovom evanđelju djed Jeremija je naveden kao prvi djed (poglavar) Bosanske crkve 1010. godine. Pripadnici Crkve Bosanske nazivali su se dobrim Bošnjanima. Bosanski banovi i kraljevi vladali su Srednjovjekovnom Bosnom sve do dolaska Osmanlija 1463. godine. Vrlo karakteristična ostavština iz tog vremena su nadgrobni spomenici – stećci koji su vezani uglavnom za granice Srednjovjekovne Bosne i danas su dokaz posebnosti Bosne i njenog stanovništva. Evidentirano je 69,356 stećaka smještenih u 3,162 nekropole, i danas su dio svjetske kulturne baštine.

Na Berlinskom kongresu 1878. godine Bosna i Hercegovina prelazi pod kontrolu Austrougarske monarhije. Sredinom 19. vijeka u Beogradu se već govori o načinu mijenjanja identiteta stanovnicima Bosne koji su se do tada svi zvali Bošnjaci. U Načertaniju Ilije Garašanina u tački 6. u dijelu koji govori „O politiki Srbije u smotreniju Bosne, Ercegovine, Crne Gore i Sjeverne Albanije“ stoji: „Na istočnog veroispovedanija Bošnjake (pravoslavce) veći upliv imati neće biti za Srbiju težak zadatak. Više predostrožnosti i vnimanija na protiv toga iziskuje to, da se katolički Bošnjaci zadobijedu. Na čelu ovih stoje franjevački fratri.“

To je samo jedan od dokumenata koji potvrđuje da u Bosni i Hercegovini nisu živjeli različiti narodi, nego jedan narod koji je imao različita vjerovanja, što je karakteristično i za druge narode. Načertanije je ovdje izdvojeno za prikaz, jer je srpski dokument i govori o tome ko živi u Bosni i Hercegovini.

Crnogorski naučnik, književnik i političar dr. Novak Kilibarda rekao je: „Vjerujte do ulaska Austrougarske carevine u Bosnu, kad se povuklo Osmansko carstvo, nije bilo vjerujte zvanično ni Srba ni Hrvata, sve su to bili Bošnjaci. Jedni muslimani, jedni pravoslavci, jedni katolici. Eh, kasnije će nastupiti tu, možemo reći, sredinom 19. vijeka, dvije velike propagande. Ova Austrougarska da se svi katolici prevedu u Hrvate nacionalno, a onda srpska propaganda, to je bila moja doktroska teza ‘Srpska propaganda’, da se svi pravoslavci prevedu u Srbe.“

Do 1920. godine Srpska pravoslavna crkva nije ni postojala u Bosni. Tek 18. marta 1920. godine prema sporazumu Vlade Kraljevine SHS i Carigradske patrijaršije “Sveti Arhijerejski Sinod Vaseljenske patrijaršije donio je odluku od 19. marta 1920. godine, broj 2056., kojom daje blagoslov na prisajedinjenje “ujedinjenoj srpskoj pravoslavnoj crkvi” eparhija koje do tada nikada nisu bile u sastavu srpske pravoslavne crkve uključujući i eparhiju u Bosni, koja je uvijek do tada bila isključivo u sastavu Carigradske patrijaršije. Vlada Kraljevine SHS isplatila je Carigradskoj patrijaršiji za taj pristanak milion i pet stotina hiljada zlatnih franaka.

Prema hrvatskom historičaru Tomislavu Raukaru “U srednjovjekovnim bosanskim vrelima, prije svega u njihovu nazivlju, nema izričitih potvrda o nazočnosti hrvatskoga stanovništva na području bosanske drzave… dapače, ni na nekim dijelovima hrvatskoga kraljevstva u srednjem vijeku nije bilo hrvatskoga imena. Primjerom je srednjovjekovna Sclavonia ili Slovinje.”

Uvažena svjetska historičarka čija posebna ekspertiza pokriva pitanje historije svih južnoslovenskih zemalja, dr. Nada Klaić u svome djelu “SREDNJOVJEKOVNA BOSNA – POLITIČKI POLOŽAJ BOSANSKIH VLADARA DO TVRTKOVE KRUNIDBE”, iz 1989. godine kaže slijedeće: “No, ove nevješte projekcije o srpstvu Bosne vrijede isto koliko Šišićevo dokazivanje o hrvatsvu Bosne. Međutim nekritički izvještaj Konstantina Porfirogeneta o Sklavinijama može poslužiti kao podloga za zaključke samo onom historičaru kome nije odveć stalo do historijske istine. On je uglavnom iste vrijednosti kao i Dukljaninove vijesti o vladanju hrvatskih ili srpskih vladara nad Bosnom. To su tek povremeni izleti susjednih vladara koji nisu niti su mogli izmijeniti stoljetni položaj bosanskih zemalja jer su one bez Hrvata i Srba odavno išle svojim, od njih posve odijeljenim putem. Carevi podaci za taj posao ne mogu biti mjerodavni, a još manje vješta konstrukcija barskog nadbiskupa koji piše sredinom 12. stoljeća…. Posve razumljivo da Ćirkoviću za njegovu teoriju o srpstvu Bosne ne mogu poslužiti niti Konstantinovi podaci o naseljenju Srba, jer ih car, a znamo i zašto, stavlja u Srbiju, Paganiju, Zahumlje i Travuniju te Konavle po kriteriju 10-og stoljeća kad su sve te zemlje priznavale bizantsku vlast. Prema tome, ako se sam car nije hvalio da je Bosna od naseljenja srpska, a sigurno bi to vrlo rado učinio, onda kritičkom historičaru ne preostaje drugo nego i na osnovi careva teksta tvrditi da je Bosna od početka bila BOSANSKA.“

Bošnjak katoličke vjeroispovijesti fra. Ivan Frano Jukić (1818-1857), koji je koristio pseudonim Slavoljub Bošnjak, u svom proglasu 1848. godine zapisao je: “Mi Bošnjaci njekad slavni narod sad jedva da smo živi nas samo kao očenutu glavu od stabla slavjanskog gledaju priatelji naukah i žale nas…. Vrime je da se i probudimo od dugovične nemarnosti; dajte pehar, te carpite iz studenca pomnje mudrost, i nauk; nastojte da najpred naša serca očistimo od predsudah, fatajmo za knjige i časopise, vidimo što su drugi uradili, te i mi ista sredstva poprimimo, da naš narod prosti iz tminah neznanstva na svitlost isitne izvedmo.”


(INSTITUT ZA GEOPOLITIKU, EKONOMIJU I SIGURNOST - IGES)