0°C
Mostar 5°C
Tuzla 4°C
Banja Luka 4°C
Bihać 4°C
Powered by Dark Sky

18.11.2021 / 07:55 BiH - Piše: Dr. sc. Amir Kliko

HZ/R 'Herceg Bosna': Institucionalna i teritorijalna destrukcija BiH

HZ/R 'Herceg Bosna': Institucionalna i teritorijalna destrukcija BiH
Stvaraoci Herceg - Bosne

U njenom osnivačkom aktu se kaže da će bosanskohercegovački Hrvati podržavati suverenost Bosne i Hercegovine sve dotle dok je drugi ne počnu dijeliti ...

Za Vijesti.ba piše: Dr. sc. Amir Kliko (Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava UNSA)

- U skladu s političkim idejama i stvarnim namjerama predsjednika Republike Hrvatske prema Bosni i Hercegovini, Franje Tuđmana – a slijedeći na gotovo identičan način Srpsku demokratsku stranku (SDS) koja je formirala „zajednice opština“ sa srpskom većinom stanovništva i objedinila ih u „srpske autonomne oblasti“ – Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine (HDZ BiH) osnovala je do ljeta 1991. tri „regionalne zajednice: Hercegovačku, Travničku i Posavsku.“

Na sastanku čelnika „Travničke regionalne zajednice“ u Busovači 21. jula 1991. učesnici su preporučili „hrvatskom pučanstvu Travničke regije i hercegovačkih općina da se udruže u Hrvatsku regionalnu zajednicu Bosne i Hercegovine.“ Pokrenuli su inicijativu „za formiranje Hrvatskog nacionalnog vijeća Bosne i Hercegovine zbog“ navodne „paralize rada organa vlasti BiH.“ Vijeće je trebalo obavljati „funkciju vlasti u interesu hrvatskog naroda na svom području.“ Sjednicom je predsjedavao Dario Kordić.

Devet mjeseci prije početka velikosrpske agresije na Bosnu i Hercegovinu, srednjobosanski, hercegovački i bosanskoposavski čelnici HDZ-a ozbiljno su počeli rastakati državu i formirati institucije za preuzimanje vlasti. Kao opravdanje navodili su njenu navodnu nesposobnost da odgovori na političke izazove koji su je pritiskali. Preotimanje vlasti od legalnih institucija – u kojima su djelovali i kadrovi HDZ-a – počelo je mjesecima prije zvaničnog formiranja „hrvatskih zajednica Bosanska Posavina i Herceg Bosna.“

Na 2. redovnoj sjednici Glavnog odbora HDZ BiH usvojen je prijedlog sa sjednice „Travničke regionalne zajednice,“ te je formirana „Hrvatska regionalna zajednica Bosne i Hercegovine.“

U Grudama je 12. novembra – na dan proglašenja „Hrvatske zajednice Bosanska Posavina“ – održan sastanak predsjednika kriznih štabova „Hercegovačke i Travničke regionalne zajednice“ kojim je rukovodio Mate Boban kao potpredsjednik HDZ BiH i potpredsjednik njegovog kriznog štaba. Suvoditelj sastanaka bio je Kordić, „koordinator Travničke regionalne zajednice.“ Učesnici sastanka su potvrdili da ostaju kod svojih ranijih zaključaka – donesenih na odvojenim sjednicama – „da hrvatski narod ove dvije zajednice i cijele Bosne i Hercegovine ostaje i dalje uz jednoglasno prihvaćena opredjeljenja i zaključke usvojene na dogovorima s predsjednikom Franjom Tuđmanom 13. i 20. juna.“ Oni su – „polazeći od spomenutih susreta i dogovora u Zagrebu i preko posebnih zaključaka od 15. oktobra u Grudama i 22. oktobra u Busovači,“ jednoglasno odlučili „da hrvatski narod u Bosni i Hercegovini mora konačno povesti odlučnu, aktivnu politiku, koja treba dovesti do realizacije našeg vjekovnog sna – zajedničke hrvatske države.“ Njihov cilj jasno je određen: „Da bi ovaj povijesni cilj bio uskoro i naša stvarnost, ove dvije regionalne zajednice traže da se pristupi formuliranju i objavljivanju pravnih i političkih akata (proglašenje Hrvatske banovine u BiH i provođenje referenduma za priključenje Republici Hrvatskoj) kao prve faze na putu konačnog priključenja Hrvatskoj.“ U drugoj tački zaključaka učesnici sastanka su identificirali da „u dijelu vodstva HDZ za BiH još uvijek postoje snage koje se protive ovim povijesnim interesima hrvatskog naroda.“ Te snage zalagale su se „za nepostojeću suverenu BiH, u kojoj bi hrvatski narod bio osuđen na genocid i povijesni nestanak.“ Učesnici sastanka smatrali su se predstavnicima cijelog hrvatskog naroda i u njegovo ime odlučili su da on „neće prihvatiti ni pod kojim uvjetima bilo kakvo rješenje osim u granicama slobodne Hrvatske.“ Da bi realizirali ostvarenje „vjekovnog sna“ smatrali su da moraju jasno profilirati politiku HDZ – kadrovski ga ojačati i izabrati ljude koji će postavljene zadatke dovesti do kraja – i „pokrenuti političke, pravne akcije na unutarnjem i međunarodnom planu.“ Za ujedinjenje s Hrvatskom bili su spremni na rat „sa svim onim snagama koje će pokušati zaustaviti ovaj neminovan proces u stvaranju slobodne hrvatske države radi čega su odlučili vojnički se još bolje pripremiti.“ Bilo im je od velikog značaja „unaprijed odlučno spriječiti svaku javnu ili tajnu aktivnost u vodstvu HDZ za BiH koja bi se protivila ovim odlukama ili im mogla nanijeti bilo kakvu štetu.“

Na sjednici 18. novembra u Grudama predstavnici HDZ-a iz dvadeset i četiri bosanskohercegovačke opštine donijeli su odluku o uspostavljanju „Hrvatske zajednice Herceg Bosna“ kao „političke, kulturne, privredne i područne cjeline,“ a „zajednica“ je obuhvatila trideset opština. Nekoliko predstavnika HDZ-a iz opština koje su ušle u „HZ HB“ nije prisustvovalo sjednici. Odluku su potpisali kasnije. Za sjedište zajednice određen je Mostar. Mogle su joj pristupiti i druge opštine. Osnivači su izrazili lojalnost republičkoj vlasti „dok opstoji državna nezavisnost Bosne i Hercegovine u odnosu na bivšu ili svaku buduću Jugoslaviju.“ To znači da bi se – u slučaju da Bosna i Hercegovina ostane u Jugoslaviji – „zajednica“ teritorijalno izdvojila od nje. Već pri svom osnivanju „zajednica“ je sebi uzela za pravo da se diže iznad republičke vlasti što se vidi iz članka 6 u kojem su njeni osnivači naglasili da će ona poštovati i sve važeće međunarodne akte. Tu obavezu mogu prihvatati samo države, a ne „zajednice“ kakva je po članku 1 zamišljena „HZ HB.“

Za upravno tijelo „zajednice“ formirano je predsjedništvo koje su činili predstavnici hrvatskog naroda u opštinskoj vlasti, „prvi po funkciji ili predsjednici općinskih odbora HDZ.“

Svi prisutni prihvatili su i podržali odluku o osnivanju „HZ HB“ osim Smiljana Pavlovića iz Travnika – koji je bio protiv – i fra Branka Neimarevića iz Travnika koji se izjasnio kao suzdržan.

Da će se „zajednica“ opredijeliti za podjelu Bosne i Hercegovine jasno je iz zaključka u njenom osnivačkom aktu gdje se kaže da će bosanskohercegovački Hrvati podržavati suverenost Bosne i Hercegovine sve dotle dok je drugi ne počnu dijeliti. Nije naglašeno da će se oni boriti protiv podjele nego sugerirano da će se pridružiti podjeli nakon što je drugi počnu. Drugi su već počeli, što je među osnivačima „HZ HB“ prepoznato, te oni, kao opravdanje za svoje postupke, tumače kako su Srbi u poodmakloj fazi rasturanja Bosne i Hercegovine. Osnivači „hrvatskih zajednica“ su – kao i SDS – željeli podjelu Bosne i Hercegovine, ali nisu htjeli da to prvi počnu. Za to je postojao vrlo konkretan razlog. Hrvatska je već bila u problemu koji je Bosnu i Hercegovinu tek čekao. Hrvatski Srbi željeli su podjelu Hrvatske. Na trećini njene teritorije formirali su paradržave uz aktivnu političku i vojnu podršku Srbije i JNA. S tih okupiranih područja protjerali su legalne organe hrvatske vlasti. U takvoj situaciji u kojoj se tada nalazila Hrvatska, ako bi bosanskohercegovački Hrvati – na nagovor službenog Zagreba – prvi otpočeli s podjelom Bosne i Hercegovine, onda bi Hrvatska izgubila podršku međunarodne zajednice u svom nastojanju da sačuva teritorijalnu cjelovitost i stekne međunarodno priznanje. U vrijeme osnivanja „HZ HB“ Hrvatska nije bila međunarodno priznata kao nezavisna država. U slučaju da odgovornost za podjelu Bosne i Hercegovine padne na bosanskohercegovačke Hrvate i rukovodstvo Republike Hrvatske, to bi omogućilo hrvatskim Srbima da legitimiziraju svoje zahtjeve u Hrvatskoj što bi otežalo njeno međunarodno priznanje u “avnojevskim granicama”. U tom smislu, srpska pobuna u Hrvatskoj donekle je čuvala teritorijalnu cjelovitost Bosne i Hercegovine na način da je sprječavala Franju Tuđmana i njegove političke marionete u Bosni i Hercegovini da direktnije, odlučnije i otvorenije pristupi njenoj podjeli.

Dva dana nakon objavljivanja odluke o formiranju „HZ HB,“ Vlada SRBiH je, na osnovu mišljenja Ministarstva za pravosuđe i upravu, zaključila da su sve odluke „HZ HB“ nelegalne i nelegitimne, te u suprotnosti sa Ustavom i interesima države i svih njenih građana i naroda.

Na temelju članka 7. odluke o uspostavi „HZ HB“ od 18. novembra 1991. njeno predsjedništvo donijelo je 8. aprila 1992. odluku o formiranju Hrvatskog vijeća obrane (HVO). Kao opravdanje navedena je srpska agresija na „HZ HB“, nezaštićenost hrvatskog naroda i svjesnost da je država nemoćna jer je njen odbrambeni sistem u raspadu. Prema toj odluci HVO se trebao brinuti o odbrani suvereniteta prostora „HZ HB“ i zaštiti hrvatskog, ali i drugih naroda koji žive u toj „zajednici.“ Inače, „HZ HB“ nije imala suverenitet jer on pripada samo državama. Ipak, čini se da su u predsjedništvu „HZ HB“ računali da je ona država ili da će je HVO načiniti takvom.

Franjo Tuđman je 10. aprila 1992. imenovao Janka Bobetka za komandanta svih jedinica Hrvatske vojske (HV) na njenom Južnom vojištu. To vojište obuhvatalo je i znatan dio teritorije Bosne i Hercegovine. Istog dana Boban je izdao naredbu da je HVO jedina legalna vojska na području „HZ HB“ i da ne priznaje Teritorijalnu odbranu Republike Bosne i Hercegovine (TO RBiH) koju je proglasio nelegalnom. Hrvatsku vojsku nije proglasio nelegalnom niti je spominje, iako je bila prisutna na području „HZ HB“.

Bobanovu odluku da HVO preuzima vlast na dijelu teritorije Bosne i Hercegovine, prozvanom „HZ HB“, Stjepan Mesić je smatrao državnim udarom kojim je protuzakonito uzurpirana vlast. Pitao je Bobana o čemu se radi i upozorio ga na posljedice. Boban mu je objasnio da je ekipa pravnika iz Zagreba – uključujući profesora Smiljka Sokola i Vicu Vukojevića – uz Tuđmanovu saglasnost, osmislila način da HVO preko izabranih dužnosnika HDZ BiH dođe na vlast. Mesić je i Tuđmanu rekao da je to državni udar s čime se on složio, ali mu je dva dana poslije rekao da se ne miješa u politiku prema Bosni i Hercegovini i da je za to zadužen Vukojević.

Bobetko je 16. aprila 1992. formirao istureno komandno mjesto HV u Grudama, odnosno u Bosni i Hercegovini. Postavio je Milivoja Petkovića za svog zamjenika koji je, u njegovom odsustvu, imao sve ovlasti komandovanja i koordiniranja borbenim dejstvima. Iz ovog isturenog komandnog mjesta Južnog vojišta HV u Grudama razvio se „Glavni stožer Herceg Bosne,“ odnosno HVO. Njegovo formiranje počelo je sa ovom Bobetkovom naredbom.

Ante Roso, kojega je Bobetko postavio na dužnost u „Glavni stožer Herceg Bosne“, izdao je 8. maja 1992. naredbu u kojoj se kaže da su na prostoru „HZ HB“ jedine legalne snage jedinice HVO. Ovom naredbom stavljene su van snage sve naredbe komandi TO RBiH koja se na prostoru „HZ HB“ smatrala nelegalnom. Imajući u vidu činjenicu da je Roso bio pripadnik HV, iz toga proizilazi zaključak da je vojnik HV izdao naredbu da je TO RBiH nelegalna na teritoriji vlastite države. Ni on – kao što nije ni Boban – ne spominje prisustvo HV. Nije stavio van snage njene naredbe, a ni proglasio je nelegalnom kao što je to učinio s TO RBiH. Svakako da to nije mogao ni uraditi jer bi tako stavio van snage naredbu o svom postavljenju na dužnost u HVO koju mu je izdao Bobetko.

Hrvatska vojska uspostavila je vojnu kontrolu u zapadnoj Hercegovini, zapadnoj Bosni i nad hrvatskim oružanim sastavima u srednjoj Bosni. Bobetko je požurivao Bobana da preuzme Mostar, prebaci u njega organe „HZ HB“ iz Gruda i formira svoju vojsku kako bi osigurao da grad ne preuzme bosanskohercegovačka vlast.

Na sjednici predsjedništva „HZ HB“ 3. jula 1992. izmjenjena je i dopunjena odluka o njenoj uspostavi od 18. novembra 1991. godine. Odluka nije bitno drugačija, nego je samo službenije i otvorenije potvrđena, ali postoji jedna zanimljiva konstatacija koja ukazuje za što se borio HVO: „Hrvati…u ovoj Republici zalagali su se za suverenu Bosnu i Hercegovinu, ali su uvijek naglašavali da će to činiti štiteći vlastite povijesne prostore i interese cjelokupnog hrvatskog naroda.“ Jasno je da su hrvatski vlastiti „povijesni prostori“ ocrtane „hrvatske zajednice“ u Bosni i Hercegovini. Dakle, HVO se nije borio za Bosnu i Hercegovinu – kako je javno tvrdila hercegbosanska propaganda – nego samo za „hrvatske prostore“ teritorijalizirane kroz „hrvatske zajednice“ u njoj.

Odluka o uspostavi „HZ HB“ od 18. novembra 1991. odredila je njen teritorij i područnu cjelinu, a odluka od 3. jula 1992. ga je potvrdila.

Odlukom Ustavnog suda Republike Bosne i Hercegovine 18. septembra 1992. poništeni su svi propisi o uspostavljanju „HZ HB“.

„Odjel pravosuđa i opće uprave HZ HB“ 28. novembra 1992. objavio je da na području „HZ HB“ ubuduće djeluje samo sistem pravosuđa te zajednice.

Odlukom od 3. jula 1992. predsjednik „HZ HB“ je istovremeno i predsjednik njenog predsjedništva i vrhovni komandant oružanih snaga. On s predsjedništvom obavlja vrhovnu, suverenu vlast.

„Oružane snage HZ HB“ uspostavljene su uredbom 3. jula 1992. kao temeljni nosilac oružanog otpora koji štiti suverenitet „HZ HB“ i brani njenu teritorijalnu cjelovitost. Te odredbe pokazuju da se „HZ HB“ ponašala kao samostalna i suverena državna zajednica.

Proglašenjem „republike“ 28. augusta 1993. godine „HZ HB“ je unaprijedila svoju vladajuću strukturu. Preambula „Temeljne odluke“ poziva se na hrvatski kršćanski i kulturni identitet. Kao razlog uspostave „republike“ opet je navedena agresija – ali za razliku od ranije – sada je ona navodno pokrenuta iz unitarne državne zajednice tri konstitutivna naroda pri čemu se misli na navodnu agresiju Armije Republike Bosne i Hercegovine.

Prema Cirilu Ribičiću, pretvorba „zajednice“ u „republiku“ i „državnu zajednicu“ znači korak dalje u procesu osamostaljivanja prema Bosni i Hercegovini iako je „republika“ proglašena zbog njenog ulaska u uniju tri republike. Značajan uticaj na njeno proglašenje imao je Oven-Stoltenbergov plan koji je zadovoljavao velikodržavne interese Srbije i Hrvatske priznajući njihovim političko-vojnim paradržavnim tvorevinama u Bosni i Hercegovini teritorije dobijene vojnom silom.

Taj plan otišao je korak dalje od Vens-Ovenovog u smislu teritorijalne podjele Bosne i Hercegovine po etničkoj osnovi jer je nudio tri strogo odvojena entiteta/republike umjesto većeg broja kantona pod centralnom vlašću. Bio je vremenski ograničen s mogućnošću da svaka republika može putem referenduma svog stanovništva nakon dvije godine od potpisivanja sporazuma napustiti uniju, postati nezavisnom ili se pridružiti nekoj državi u susjedstvu. Teritorije „srpske“ i „hrvatske republike“ već su bile etnički „očišćene“ od Bošnjaka, te bi sigurno rezultati referenduma bili u korist napuštanja unije od strane tih „republika.“

„Hrvatska republika HB je,“ prema 'Temeljnoj odluci', jedinstvena i nedjeljiva demokratska država hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini.“

Neophodno je naglasiti da se svi kadrovi – pa čak i oni iz vrha HDZ BiH – nisu slagali s politikom destrukcije i podjele Bosne i Hercegovine. Prva tri predsjednika HDZ BiH zbog toga su smijenjeni: Davor Perinović, Stjepan Kljuić i Milenko Brkić, profesor Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. Generalni sekretar HDZ BiH 1990-1992. godine – Ivan Markešić – oštro se suprotstavljao Tuđmanovoj politici podjele Bosne i Hercegovine zalagajući se za njenu državnu suverenost i teritorijalnu cjelovitost unutar koje bi bosanskohercegovački Hrvati političkim, nenasilnim, putem riješili svoj status i položaj. Predsjednik opštinskog odbora HDZ Mostar, Damjan Vlašić, tvrdio je da „HZ HB razdvajanje po sistemu SAO znači getoizaciju u kojoj nema blagostanja ni za jedan narod.“

Protivnici formiranja „HZ HB“ – po uzoru na „srpske autonomne oblasti“ – iz HDZ BiH upozoravali su da to može voditi u sukob s Bošnjacima i dovesti do rata. Smatrali su da je kantonizacija i savezništvo s njima bolje rješenje i da se o tome ne bi smjelo odlučivati van Bosne i Hercegovine.

Ipak, predsjedništvo „HZ HB“ je na svojoj drugoj sjednici, 23. decembra 1991, ovlastilo hrvatskog predsjednika, Franju Tuđmana, da zastupa njene interese na međunarodnim i drugim pregovorima čime je značajno ograničilo svoju ulogu i nadležnost svojih najviših predstavnika.

 

(Vijesti.ba)

Izdvajamo