0°C
Mostar 6°C
Tuzla 2°C
Banja Luka 2°C
Bihać 2°C
Powered by Dark Sky

17.09.2021 / 20:00 Regija - Ugledni beogradski književnik

Filip David: Srbija je zalutala među sopstvenim zabludama

Filip David: Srbija je zalutala među sopstvenim zabludama
Filip David / Arhiv
Društvo zasnovano na laži je društvo bez dostojanstva i morala, bez istinske nade, smatra ugledni beogradski književnik i dramaturg.

Filip David, ugledni beogradski književnik i dramaturg, obilježava i svojim političkim angažmanom noviju istoriju Srbije; autor je više zbirki priča, eseja, novinskih napisa, romana, drama i filmskih scenarija. Sa mjesta urednika dramskog programa Televizije Beograd otpušten je 1992. zbog javnog suprotstavljanja režimu Slobodana Miloševića i antiratnih stavova, suosnivač je Beogradskog kruga, Foruma pisaca i Grupe 99. Nagrađivan je Ninovom, Andrićevom i Prosvetinom nagradom, predavao na Fakultetu dramskih umjetnosti. Zbog stavova koje je uvijek glasno izricao već tri decenije nosi žig izdajnika i neprijatelja koji su mu prišili ekstremni nacionalisti.

David govori o mjestu i ulozi Srbije na Balkanu, njenim odnosima sa susjedima, o autoritarnoj vlasti, šutnji intelektualaca…

Ukazje kako “poslije Auschwitza, Dachaua, Jasenovca tih strašnih opomena prošlosti u kojima su učestvovali obični ljudi ili su svojom ravnodušnošću zlo omogućili, za nove logore i za nove zločine nema nikakvog opravdanja”.

“Moguća je samo osuda za ono što je učinjeno Sarajevu, Tuzli, Vukovaru, Dubrovniku, za ono učinjeno u Srebrenici, na Kosovu. Iza svih tih zločina ne stoje samo političari, nego i takozvani obični ljudi koji su bili direktni izvršioci ili su svojom ravnodušnošću podržali zlo”, kaže David.

    Kako ste vidjeli i doživjeli nedavne događaje u Crnoj Gori? Da li je Srbija u ozbiljnom poslu stalnog izazivanja nestabilnosti u regionu?

– Destabilizacija Crne Gore donosi nove opasnosti za čitavo područje Zapadnog Balkana, ali i mnogo šire. Tu se prelamaju politički, vjerski, identitetski problemi, prelamaju se interesi velikih sila, a sve počinje od srpsko-crnogorskih odnosa. Da je srpska politika upletena „do guše“ nema nikakve sumnje. Kampanja protiv nezavisne Crne Gore tako očevidna  u srpskim tabloidima i elektronskim medijima, uz uvredljive komentare ministara spoljnih i unutrašnjih poslova, dostigla je razmjere koje su ne samo uvredljive nego i opasno necivilizovane.

Naravno, svakome je jasno da iza svake izgovorene ili napisane riječi uvijek stoji predsjednik srpske države, bez čije saglasnosti nije moguće, niti bi se iko iz njegovog okruženja usudio da izusti nešto sa čime se on ne slaže. Nemam obavještajne podatke koliko je srpska vlast direktno učestvovala u logistici gušenja protesta na Cetinju, slanju specijalnih jedinica i slično, a i to će se saznati prije ili kasnije, ali da itekako učestvuje u destabilizaciji Crne Gore na više načina, u to nema sumnje.

    Suočavamo li se sa nastavkom realizacije velikosrpske ideje, ili makar sa namjerom srbijanskog režima da je stalno održava u životu, zarad opstanka na vlasti, direktnim miješanjem u unutrašnje stvari susjednih suverenih država?

– Bojim se da ta je politička kampanja dostigla one razmjere poslije kojih se može ući u ozbiljne sukobe ne samo verbalne. Ono što je bilo i ostalo apsurdno jeste da se ponovno poigravanje sa nacionalizmom, koji je pokazao svoje zločinačko lice u raspadu Jugoslavije, bukvalno vraća i destabilizuje i samu Srbiju. Najmanje četvrtina stanovništva i državljana Srbije nisu etnički Srbi. I poslije odvajanja Albanaca sa Kosova, Srbija ostaje multietnička država sa izraženim manjinama na jugu i sjeveru. Svaka mudra vlast, a ova sadašnja to po svemu nije, učinila bi sve da postane primjer etničke i svake druge stabilnosti između ostalog i zarad svoje bezbjednosti, da u tom smislu služi kao primjer drugima, a ne suprotno. Bez stabilne i demokratske Srbije nema mira u ovom dijelu Balkana, Evrope i svijeta.

    Da li su nakazna sintagma ’srpski svet’ i njena sumanuta obrazloženja dokaz za to uplitanje u unutrašnje stvari susjeda?

– To je politika koja bez sumnje uznemirava sve naše susjede. Još su živa sjećanja na retoriku sa početka devedesetih godina koja je prethodila ratnim godinama i donijela toliko tragedija, mržnje i zločina. „Srpski svet“ neodoljivo podsjeća na ono „svi Srbi u jednoj državi“. Uz to pokrenuta je i kampanja da je ćirilica zvanično srpsko pismo, kao da je nesreća, a ne sreća imati ravnopravne i latinicu i ćirilicu. Ovo prati i novouvedeni praznik Srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave sa pozivom da se 15. septembra srpske zastave istaknu svuda tamo gdje žive Srbi. Čitav dan obilježen je karnevalskim zbivanjima, folklorom i demonstracijom oružane moći. Ni raniji izbor „Bože pravde” za srpsku himnu ne doprinosi smanjivanju tenzija. Ne mogu da razumijem zašto nije za himnu prihvaćena svečana pjesma „Vostani Serbie“. Nije valjda mana to što je reči napisao veliki srpski prosvetitelj Dositej Obradović. To bi bila himna prihvatljiva za sve, za razliku od „Bože pravde“ koja to nije. Možemo se samo nadati da ovakve i ovako organizovane proslave ne vode novim etničkim nesporazumima i etničkoj homogenizaciji, koje se na ovim našim prostorima po pravilu završavaju katastrofama za sve.

    I gotovo cijela srbijanska opozicija je žestoko ili tek manje agilno nacionalistička, predsjedniku Aleksandru Vučiću ne zamjera suštinski hegemonističku politiku, brojni opozicioni prvaci jedino tvrde da bi oni to bolje, patriotskije, bez nekakvih ‘diktata’?

– Srpska opozicija se raspala poslije neuspjelog bojkota izbora. Međusobno u svađi, bez jasnog zajedničkog programa nisu ozbiljna prijetnja postojećoj osionoj i primitivnoj vlasti. Polovina tih „opozicionih partija“ po duhu i programu bliža je Srpskoj naprednoj stranci nego istinskoj opoziciji. Sadašnja srpska opozicija, sa izuzetkom tek nekoliko partija građansko demokratske orijentacije, predstavlja sveukupno veliko razočarenje za sve one koji žele stvarne i suštinske promjene u srpskoj politici.

    Ratni zločinci su poodavno u srbijanskoj javnosti etablirani, neupitni heroji. Postoji li ikakva mogućnost da se respektabilni dio društva tome suprotstavi?

– Sa ovakvom vlašću, idejama koje proklamuje i demagogijom koja je osnova te vlasti, nema izgleda da se to dogodi. Ne u nekom bliskom ili daljem vremenu, nego nikada. Sadašnja vlast istorijske poraze obilježava kao pobjede, osuđene ratne zločince proglašava za heroje. Ali, dugoročno gledano, samo istina oslobađa, a ne laži i lažni mitovi. Pojedinci koji se tome suprotstavljaju žigošu se kao najveći neprijatelji. Za njih je smišljen besmislen, ružan, uvredljiv naziv „autošovinisti“. A pravi šovinisti su upravo oni koji su to smislili. U ovom trenutku nedostaje prave energije, dovoljno samosvijesti i dovoljno opšteg cenzusa da se nešto suštinski promijeni.

    Vaši napisi s početka devedesetih godina prošlog vijeka, sakupljeni u zbirci Jesmo li čudovišta, sadrže i osudu takozvanog običnog svijeta. Pune tri decenije od početka antiratnog pokreta u kojem ste aktivno učestvovali, gdje danas smještate običan svijet i njegovu krivicu za ratne zločine, nečovječne postupke, povampirenje retrogradnih ideja?

– Još početkom devedesetih u vrijeme takozvanog „događanja naroda“ pisao sam o onima bez čije podrške javne ili prešutne ne bi bilo moguće ono što je potom slijedilo: doba mračnih vremena mržnje i zločina. Njemački pjesnik i esejista Hans Magnus Enzensberger tačno opisuje to osjećanje: „Na početku uvijek stoji histerično klicanje, bilo na galerijama stadiona ili na ulicama Rostocka i Brickstona, Bagdada i Beograda. Potpirivači rata često su na izborima dobijali trijumfalnu većinu, a tu i tamo su glasačke kutije još učvrstile njihovu pozicije“.

Ni danas, poslije toliko godina nema se tome ništa dodati. Kao da smo uhvaćeni u klopku vremena gdje je sve stalo. Poslije Auschwitza, Dachaua, Jasenovca tih strašnih opomena prošlosti u kojima su učestvovali obični ljudi ili su svojom ravnodušnošću zlo omogućili, za nove logore i za nove zločine nema nikakvog opravdanja. Moguća je samo osuda za ono što je učinjeno Sarajevu, Tuzli, Vukovaru, Dubrovniku, za ono učinjeno u Srebrenici, na Kosovu. Iza svih tih zločina ne stoje samo političari, nego i takozvani obični ljudi koji su bili direktni izvršioci ili su svojom ravnodušnošću podržali zlo. Jaspers je pisao o kolektivnoj odgovornosti svih onih koji su na izborima glasali za svoje ratne vođe.

    Poznati su Vaši stavovi kojima naglašavate nemirenje sa opasnom društvenom patologijom, suludim idejama, katastrofičnim stanjem u kojem su ugrožene civilizacijske vrijednosti, pa čak i ljudska egzistencija.

– Svaki fanatizam, nacionalni, ideološki, vjerski zaglupljuje i hipnotizira mase. U haotičnim vremenima i diktatorskim režimima glupost i nitkovluk postaju glavno oružje vlastodržaca. Moralna načela moraju da budu iznad vjere ili nacije. Prvo smo ljudi, pa onda sve ostalo. Neki  govore da u politici nema morala, što treba da bude opravdanje za sve političke marifetluke. Kada zavladaju vremena društvene patologije i sunovrata civilizacijskih vrijednosti, onda se život pretvara u pravu noćnu moru, a političari i njihovi sljedbenici prevlače se u zločince.

    Biti ‘izdajnik’, konstatovali ste u komentaru vezanom za nacionalističku agresiju, jedino je što preostaje normalnom čovjeku. Ta se etiketa godinama prišiva svima koji se suprotstavljaju lažima i zabludama. Nije Vam uvijek bilo lako nositi se s njom, danas ona i njoj slične gotovo da u potpunosti blokiraju dijalog u društvu?

– Sve je okrenuto naopako. Veličaju se i slave ratni zločinci, a oni koji se zločinima suprotstavljaju nazivaju se izdajnicima. Pojmovi i riječi su izgubili svoja prava značenja. To je bolesno stanje čitavog društva u kojem su se izgubili kriteriji, perspektive, zdrave ideje, iskrena želja za oporavkom i izlaskom iz dugotrajne krize. Umjesto vladavine najsposobnijih,vdobili smo vladavinu najgorih. Biti „izdajnik“ takvog režima i takvog stanja stvari dužnost je i obaveza svakog časnog čovjeka. Adam Mihnjik poznati poljski disident rekao je jednom prilikom da je prvi put osjetio da je Poljak kada se zastidio zloupotrebe vlasti u Poljskoj i kada se pobunio potiv takve vlasti. A već pomenuti Enzensberger pišući o Thomasu Mannu koga su nacisti proglasili izdajnikom zaključio je da je Mann svojim „izdajstvom“ nacističke Njemačke bio jedan od malobrojnih Nijemca koji su sačuvali duh i obraz Njemačke.

    Gdje je danas mjesto istinskih intelektualaca, kakva bi pobuna od njih trebalo da se očekuje? Gdje su se smjestili oni koji se tek kolokvijalno nazivaju intelektualcima?

– Još 1927. godine Julien Benda je u svojoj knjizi Izdaja intelektualaca pisao o tom problemu. Izdaja intelektualaca, po Bendi, posljedica je odricanja od nekih univerzalnih vrijednosti, a prihvatanja posebnih, nacionalnih, lokalnih zapovijesti, koje zadovoljavaju uske, egoistične interese često veoma udaljene od pravde i istine, od stvarne demokratije i slobode.

Intelektualci, tobože služeći domovini, služe u stvari političkim interesima i strastima, iskazuju lojalnost političkim vođama. To što je davne 1927, uočio Benda, sluteći pojavu nacionalističkih i diktatorskih režima u Evropi, važi i danas kao ključno objašnjenje za sramno ponašanje većine srpskih intelektualaca u tragičnim i burnim vremenima raspada Jugoslavije, prvenstveno onih okupljenih oko Akademije nauka, Udruženja književnika i sličnih. Izgubivši i posljednje ostatke sopstvene savjesti stavili su se u službu vođe i njegove opasne ratne politike.

    Stiče se utisak da su laži poprimile nadrealistične razmjere. Kako im se suprotstaviti, budući da se svakodnevno umnožavaju i šire svim medijima? Izgleda da su razmjere naprednjačke, vučićevske prevare odavno prevazišle jezik, dikciju, snagu i uticaj državnih medija u vrijeme Slobodana Miloševića?

– Svakodnevno slušamo o velikom usponu srpske privrede, porastu standarda i slično. Neki ugledni ekonomisti dokazuju da je srpska privreda kula od karata i da su te priče o uspjesima samo još jedna u nizu obmana. Bilo kako bilo, za uspješan oporavak i ukupna dostignuća jedne države, pa i ona u domenu životnog standarda, nisu dovoljni samo ekonomski uspjesi. Znamo iz ne tako daleke prošlosti da su neke moćne ekonomske sile postale velika prijetnja za čovječanstvo. Itekako je važna moralna osnova koja prati ekonomski rast i uspjeh. U našem slučaju nema stvarne obnove bez civilizacijske obnove koja podrazumijeva suočavanje sa onim što je činjeno devedesetih godina i manipulacijama istinom koja se čini danas. To svakako nije država u kojoj predsjednik države vrijeđa novinare koji mu se ne dopadaju, opozicionare i neistomišljenike naziva ološem, a za najbliže saradnike je odabrao osobe sumnjivih biografija za kojima se vuku repovi njihovog ekstremizma. A i biografija samoga predsjednika je pod velikim znakom pitanja.

    Gdje je Srbija danas na putu ka zajednici evropskih naroda?

– Zalutala između sopstvenih zabluda. Ali izgleda da to nije ništa novo u srpskoj istoriji. Čitajte ponovo Radoja Domanovića, njegove sjajne satire Dangu i Vođu. Čitajte stihove Vladislava Petkovića Disa pune ogorčenja na ondašnje stanje u Srbiji. Tužno je da od tih vremena nismo daleko odmakli. To više nije istorija, mentalitet je postao skup opasnih zabluda koje se ponavljaju generacijama. Dok ostajemo zatočeni u zabludama, lažnim mitovima, žrtve manije gonjenja i manije veličine u isto vrijeme, možemo samo maštati o duhovnoj i intelektualnoj pripadnosti zajednici evropskih naroda.

Hannah Arendt u eseju Istina i politika piše o laži koja uništava samu strukturu društva, stvarajući „mrežu obmana“. Lažovi, kakvi su ove samozvane i opasne „patriote“, postaju, kako piše Hannah Arendt „žrtve sopstvenih izmišljotina“. Sve se pretvara u jedno golemo samoobmanjivanje da bi se po svaku cijenu stvorio privid istine i legalizovala laž. A u tom svijetu lažnog prikazivanja prošlosti i sadašnjost postaje golema laž, „neprekidno i besomučno izvrtanje činjenica“.

Društvo zasnovano na laži je društvo bez dostojanstva i morala, bez istinske nade.


(Vijesti.ba / Al Jazeera)

Izdvajamo