20°C
Mostar 22°C
Tuzla 22°C
Banja Luka 23°C
Bihać 23°C
Powered by Dark Sky

28.07.2021 / 20:00 Regija - NATO i srpski svet

Putin već provodi svojevrsnu regionalnu agresiju

Putin već provodi svojevrsnu regionalnu agresiju
Foto: Arhiv / Vijesti.ba
Ono što rade Sjeverna Makedonija i BiH, dio je politike demokratskog svijeta, a politika “srpskog svijeta” tome joj je potpuna opreka: jer se tom politikom autoritarnog vladara Srbije nastoji označiti kao vođu svih Srba, srpske zajednice u susjednim državama, ...

... prema kojima koncept Velike Srbije ima aspiracija, pretvoriti u “kolone” koje se ne integriraju u društvo, nego rade na promjeni granica. Koncept koji su protivnici liberalne demokracije devedesetih nazivali “humanim preseljenjem” (a i genocid je dio takve “humanosti”) latentni je dio ovakve ideologijske sheme.

Kad su socijalni znanstvenici tragali za odgovorom zašto je u bivšoj Jugoslaviji raspad države završio krvavim ratom, a Sovjetski Savez, za koji se činilo da je povezan s daleko većim ratnim rizikom, raspao se mirno, pokazalo se da je glavni razlog vezan uz temeljne vrijednosti političkih elita u Rusiji i Srbiji. Naime, tadašnje ruske vlasti razumjele su neke od osnovnih liberalno demokratskih postulata, pa i onaj da je država nacija (the State is the Nation).

Nečelo nepromjenjivosti granica

U političkom smislu, nacija nije zajednica ljudi istog porijekla, nego zajednica ljudi koji nastanjuju neki granicama definiran teritorij. Tadašnje ruske vlasti, na čelu s Borisom Jelcinom imale su brojne demokratske deficite, manjkalo im je iskustva u upravljanju u uvjetima ekonomskih sloboda, demokracije, pluralizma i višestranačja, ali su bazičnu lekciju o liberalnoj demokraciji i onome što će netko nazvati “građanskom državom” uspješno shvatile i provele u djelo.

U Rusiji koja se modernizirala, koja je bila na putu da postane otvoreno društvo, nitko kao političko pitanje nije postavljao činjenicu da su Rusi ostali živjeti u drugim državama, nastalima raspadom Sovjetskog Saveza. Rat u Jugoslaviji uvjetovala je činjenica da Slobodan Milošević i njegova sljedba nisu niti pomišljali da je političke probleme moguće rješavati načelom diobe vlasti, a ne promjenom granica.

Prva administracija na Balkanu koja je shvatila da su pregovori o diobi vlasti unutar države superiorni građanskom ratu i pokušaju mijenjanja međunarodno priznatih granica bila je ona u Makedoniji, gdje je Ohridskim sporazumom u kolovozu 2001. zaustavljen nacionalni sukob Makedonaca i makedonskih Albanaca, i stvorena država sa složenim mehanizmom upravljanja, ali funkcionalna država.

Budući da su i EU i NATO-savez organizacije utemeljene na načelima liberalne demokracije, pa tako i na načelima nepromjenjivosti granica, Makedonija (današnja Sjeverna Makedonija) pokazala je da mentalitetom i političkim vrijednostima spada i u euro-atlantsko savezništvo, i u krug zemalja Europske unije. Makedonija je prije Hrvatske dobila status kandidatkinje za EU, ali do danas pregovore o članstvu nije otvorila. Važno je da je članica NATO saveza i da tako uživa prednosti kolektivne sigurnosti, jer to kao demokracija u pravom smislu riječi, doista zaslužuje.

“Svi Srbi u jednoj državi”

Milošević nije bio socijalno neobrazovan čovjek i dobro je znao zašto se odlučio za koncept “svi Srbi u jednoj državi”. Naime, nacionalizam je uvijek bio pribježište neuspjelim komunističkim režimima, koji su umjesto demokratske legitimacije pribjegavali legitimiranju zasnovanom na konceptu “uvida u povijesne zakonitosti”. Nacionalizam i “nacionalno okupljanje” povijesna je “zakonitost” kojom su se legitimirali propadajući komunistički poreci, a taj koncept na neki je način i danas na djelu u najmanje uspješnim postkomunističkim diktaturama. Konceptom “svi pripadnici nacije u jednoj državi” poigravali su se i drugi “tranzicijski režimi” na Balkanu, prije svega Tuđmanov autoritarni režim u Hrvatskoj. Danas se režimi koji su skloni ovakvom legitimiranju, definiraju oksimoronskom kovanicom “iliberalne demokracije”.

NATO savez i Europska unija uvijek su bili savezi zasnovani na načelima. NATO se i danas zasniva na Atlantskoj povelji, a EU je svoje vrijednosti definirala u tri stupa. Vladavina prava i zaštita temeljnih ljudskih prava; ekonomske i političke slobode, te sloboda kretanja ljudi, roba i kapitala u cijeloj Uniji; i ravnomjeran i održiv društveni razvoj – to su ta tri stupa, na kojima se zasniva Unija, a acquis communautaire, zajednička pravna baština europskih zajednica, koja je čvrsto povezana s ta tri cilja, permanentno se razvija.

Proces pristupanja Europskoj uniji obično definiramo kao proces harmonizacije nekog sustava sa zajedničkom pravnom baštinom Unije i zato je pristupni proces na izgled, prije svega, tehnički proces usklađivanja zakonodavstva, a taj aspekt procesa vrlo je jasno mjerljiv. Međutim, nema pravog pristupanja EU bez usvajanja europskog načela dobrog upravljanja, bez razvoja participativne demokracije, prava da u procesu donošenja odluka budu uvaženi svi relevantni društveni interesi, a pogotovo ga nema bez toga da i politička klasa i cijelo društvo u nekoj državi prihvate zajedničke europske vrijednosti i ciljeve, pa i ta tri stupa na kojima se cijela zgrada Unije zasniva.



Ruski svijet

Za razliku od “arkadijskih vremena”, kad su politiku Sovjetskog Saveza u disolucijskom procesu i Rusije koja se tek definirala kao važna sila, određivali Mihail Gorbačov, Edvard Ševardnadze, odnosno Boris Jelcin, kad je napuštena doktrina uvida u povijesne nužnosti i nije prevladala nacionalistička platforma o svim Rusima u jednoj državi, današnja Rusija s autoritarnim režimom Vladimira Putina, upravo je tu paradigmu definirala kao svoj ključni politički program, oblikovan u konceptu Русский мир (Ruski svijet). Koncept se, naravno, iskreno mogao nazvati konceptom Velike Rusije ili konceptom Obnove Ruskog carstva.

Radi se o tome da se stvara takva struktura koja Ruse u svim susjednim državama, bivšim članicama SSSR-a, pretvara u Putinove podanike i poslušnike ili izraženo terminom iz procesa izgradnje protudemokratske parlamentarne većine u Crnoj Gori, u “Putinovu kolonu” u tim državama. Od Rusa se ne očekuje da se integriraju u zemljama u kojima žive, nego upravo suprotno, da u njima budu remetilački faktor.

Politikom prema Ukrajini manifestno, a prema Bjelorusiji, u kojoj sponzorira autoritarni režim Vučićeva imenjaka Lukašenka, održavajući ga na vlasti, ali “bratskim zagrljajem” uništavajući svaki manevarski prostor suverenog donošenja odluka, Putin već provodi svojevrsnu regionalnu agresiju. Samo su Baltičke republike, koje osjećaju strašan Putinov pritisak i čvrsto mu se odupiru, sigurne od te agresije zahvaljujući sustavu kolektivne sigurnosti unutar euro-atlantskog savezništva i zbog sjajnog ekonomskog napretka utemeljenoga na europskoj politici ravnomjernog razvoja.

Znam te, znaš me

Ruski balkanolog Genadij Sisojev u pravu je kad razliku između Putinova Ruskog svijeta i Vučićeva  Srpskog sveta vidi, prije svega, u razlici međunarodnog značenja dviju država. Rusija je tako važna da je novi, sjajno pripremljeni, američki predsjednik Joe Biden imao u prvom telefonskom razgovoru s Putinom potrebu napraviti rez u odnosu na vremena administracije Donalda Trumpa i jasno reći sugovorniku – znam te, znaš me.

Radi se o najvažnijoj rečenici za perspektivu euroatlantizma. Bidenova Amerika zna kakva je globalna prijetnja Putin, a zna i to da joj je za zaustavljanje Putinova širenja kaosa potrebno savezništvo s EU. Saveznici imaju razumijevanja za interese svojih partnera, pa je Biden napravio veliku gestu prema njemačkoj kancelarki Angeli Merkel, vezano uz Sjeverni tok II, ali s ugrađenim zaštitnim mehanizmima. Kao što se na prioritetnoj razini globalne politike stvara sustavan plan neutralizacije ruskoga štetnog interesa, polako na red dolazi i pitanje kaosa što ga u pojedinim državama čine države na koje Putinov režim ima važan, i to negativan, utjecaj.

Prednost Sjeverno-atlantskog savezništva i Europske unije je upravo u tome što su i Alijansa i konfederacija europskih država zasnovane na načelima, a ne na pragmatičnim trenutnim interesima. Integracije i asocijacije zasnovane na načelima liberalne demokracije i vladavine prava, te zaštiti ljudskih prava, lako mogu identificirati modele “iliberalnih politika” kao nešto što predstavlja izravan napad na njih.

Dakle, Srpski svet nije samo koncept koji dovodi u pitanje suverenitet Crne gore, zemlje članice NATO saveza i države koja je, uz sve trenutne probleme, ipak lider u regiji u pristupanju Europskoj uniji, koji potiče centrifugalne sile u BiH, nego je državni koncept koji dovodi u pitanje vrijednosti liberalne demokracije, dakle, i vrijednosti državnog suvereniteta i nedodirljivosti granica.

Tek uzgred, da ne se ne bi postavljalo pitanje Kosova, kao dijela Srbije, odličnim Savjetodavnim mišljenjem ICJ (Međunarodnog suda u Haagu, pravne institucije Ujedinjenih naroda) jasno je rečeno da u međunarodnom pravu načelo zaštite temeljnih ljudskih prava ima prioritet pred načelom nedjeljivosti suvereniteta. Dakle, Deklaracija o neovisnosti Kosova, koja je bila obrambeni čin, nakon agresije i pokušaja genocida na teritoriju Kosova, nije suprotna međunarodnom pravu.

Superiornost NATO-a

Definitivno, superiornost NATO-a pred organizacijama koje se formiraju zato da bi zaustavile širenje vrijednosti slobode i demokracije, u tome je što je zasnovan na načelima, što je lako predvidivo tko je saveznik, a tko nastoji dovesti u pitanje paradigmu slobodnog svijeta. Za razliku od Sjeverne Makedonije koja je bez dvoumljenja provela proces diobe vlasti i zaštitila jedinstvo države, te svojim građanima osigurala temeljna prava, za razliku od Bosne i Hercegovine u kojoj se godinama raspravlja o načelima građanske države (ne kao ekskluzivne države jednog naroda) i o modalitetima unutarnje diobe moći i vlasti među zajednicama, kako nacionalnima, tako i lokalnim, što je politička praksa uobičajena u demokratskim porecima, na Balkanu su na djelu i suprotne prakse.

Ono što rade Sjeverna Makedonija i BiH, dio je politike demokratskog svijeta, a politika “srpskog svijeta” tome joj je potpuna opreka: jer se tom politikom autoritarnog vladara Srbije nastoji označiti kao vođu svih Srba, srpske zajednice u susjednim državama, prema kojima koncept Velike Srbije ima aspiracija, pretvoriti u “kolone” koje se ne integriraju u društvo, nego rade na promjeni granica. Koncept koji su protivnici liberalne demokracije devedesetih nazivali “humanim preseljenjem” (a i genocid je dio takve “humanosti”) latentni je dio ovakve ideologijske sheme.

Vrlina NATO saveza je i to što on nudi racionalna rješenja i opredjeljenje sukladno racionalnom prosuđivanju interesa. Na stolu su, s jedne strane, demokratski dogovor o diobi moći unutar jasno definiranih granica države i politička integracija svih građana, koji pripadaju nekom društvu, a s druge, permanentni iracionalni građanski rat. Osim racionalnog odlučivanja, NATO-va prednost je i faktička snaga, koja može djelovati kao sredstvo odvraćanja, ali i osiguravanja kolektivne sigurnosti.

Piše: Davor Gjenero

(Vijesti.ba / Avangarda.ba)

Izdvajamo