Zavjerom šutnje u BiH kriju istinu o više od 7000 nestalih

“Oni su izvedeni iz logora Keraterm krajem jula 1992. godine i od tada im se gubi svaki trag. Svakim je danom sve manje nade da ćemo ih naći, zato što, osim institucija koje se bave pronalaskom, ne postoji dobra volja ni saradnja naših sugrađana da kažu gdje se nalaze“, priča Delkić za Radio Slobodna Evropa (RSE).

Njenu sudbinu dijeli još oko 600 Prijedorčana, ali i više od 7.000 porodica koje traže svoje nestale.

Milorad Ninković imao je 39 godina kada je nestao nadomak Gradačca na sjeveroistoku BiH. Njegova supruga Rajka i danas ga traži.

„On je nestao kao pripadnik Vojske Republike Srpske (VRS) u Gornjoj Bjeljavini kod Gradačca. Pretpostavke su da je zarobljen i živ odveden“, kaže Rajka za RSE.

Institut za nestale iscrpio skoro sve metode

Dok porodice nestalih žive za dan kada će im biti javljeno da je neko njihov pronađen, oni koji znaju šute, kaže za RSE Emza Fazlić, glasnogovornica Instituta za nestale osobe.

Do sada je otkriveno oko 1.000 masovnih i pojedinačnih grobnica u kojima je pronađeno oko 25.000 posmrtnih ostataka.

To je, kaže Fazlić oko 80 posto svih nestalih, a za preostalih 20 posto, odnosno 7.601 osoba i dalje se traga. Gotovo sve metode Institut je iscrpio, a za dalje je potrebna institucionalna podrška, kaže ona.

„Imamo mogućnost da se otvore arhivi koji se nalaze u policijskim agencijama u vojnim arhivama i da se one otvore i omogući uvid istražiteljima Instituta kako bi oni pronašli informacije po kojima mogu raditi“, priča Fazlić.

Prema podacima Instituta za nestale osobe veoma je mali broj onih koji su prijavili gdje se nalaze masovne grobnice, jer su, kako kaže istražitelji Instituta, najviše sami radili detektivski posao.

„Očigledno se boje sankcija i krivičnog gonjenja, ali i oni koji znaju bili bi izdajnici naroda ili ideologije da o tome progovore“, navodi Fazlić.

Tomašica, najveća masovna grobnica na Balkanu otkrivena je 2013. godine, kako je potvrđeno za RSE, nakon što jedan od onih koji je učestvovao u zakopavanju posmrtnih ostataka ubijenih u Prijedoru i okolini, više nije mogao na savjesti nositi to saznanje.

„Godinama mu je to izlazilo na san, uopšte nije mogao da spava i odlučio je da kaže. Njega su kasnije pitali istražitelji kojima je dao te informacije kako sada provodi dane, rekao je da sada mirno spava. I svi bi mirno spavali kada bi otkrili“, smatra Fazlić, te podsjeća kako je moguće i anonimno prijaviti saznanja o lokacijama.

Žrtve mole: Najbitnije nam je da dođemo do tijela

Posmrtni ostaci oko 400 osoba pronađeni su tada u sklopu rudnika željezne rude Ljubija.

Iako su građani koji su živjeli u okolini znali da se grobnica tu nalazi, nisu nikada prijavili vlastima, iako je na suđenju glavnom komandantu VRS, Ratku Mladiću, osuđenom na doživotni zatvor u Haškom tribunalu, navedeno kako su u ljeto 1992. godine ljudi iz mjesta Busnovi, nadomak rudnika, otišli u Prijedor kako bi se tadašnjem šefu Centra javne bezbjednosti Simi Drljači žalili i tražili uklanjanje tijela.

Godinama kasnije su istražitelji Instituta u nekoliko navrata, prije otkrivanja grobnice obilazili lokaciju oko Tomašice, te pitali okolne žitelje. Niko od njih im nije dao informaciju.

Drljača je službeno 30. maja 1992. godine osnovao logore Omarska, Trnopolje i Keraterm. Poginuo je tokom pokušaja hapšenja nakon što je protiv njega Tribunal u Hagu podigao optužnicu.

U zločinima u Prijedoru i okolnim mjestima ubijeno je 3.176 osoba, među kojima je 102 djece, a oko 30 hiljada Prijedorčana nesrpske nacionalnosti prošlo je kroz logore Trnopolje, Omarska i Keraterm.

Da se na traganje za nestalima stavi tačka, gotovo tri decenije kasnije i da upravo ljudi koji su vidjeli nešto prijave, apeluje i Rajka Ninković.

„Bio je rat. Okolnosti su bile takve kakve su, a meni je i porodici najbitnije da dođeno do tijela. Krivicu svako neka nosi sa sobom. Ja bih molila da se suoče sami sa sobom i kažu, a ako se plaše može i anonimno. Ja imam i Facebook profil. Da olakša i sebi i porodicama, a ja bih bila zahvalna onome ko bi rekao“, apeluje ona.

Šutnjom su obavijeni i sudski procesi. Institut sudske nagodbe jedan je od metoda kojim bi, u zamjenu za manju kaznu, moglo doći do toga da počinitelji otkriju lokacije grobnica.

Počinioci šute, istragama do informacija

Ipak, to se ne dešava, potvrdio je za RSE glasnogovornik Tužilaštva BiH Boris Grubešić. U 35 slučajeva u kojima je ova institucija postigla nagodbu sa počiniteljima nije otkrivena nijedna lokacija.

„Međutim, istragama koje su vođene u sklopu predmeta ratnih zločina došli smo do saznanja, zajedno sa djelatnicima Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) o lokacijama na kojima se nalaze posmrtni ostaci žrtava. Jedan od posljednjih primjera je i grobnica sa devet tijela pronađena u Kalinoviku“, kaže Grubešić za RSE.

Predsjednica Udruženja prijedorčanki „Izvor“ Seida Karabašić kaže da su i porodice bila saglasne da informacija dovede do manje kazne.

„Mi smo imali jedan slučaj za Korićanske stijene gdje je, sada već osuđeni, priznao i rekao gdje se nalaze ostaci i pronađeno je. Imali smo i neke sastanke sa Tužilaštvom u tim nekim postupcima, ali to je bilo davno. Zadnjih godina je to sve slabo i jako slabo se radi na tome“, kaže Karabašić za RSE.

Jedan od razloga zbog kojih je sve teže naći grobnice, je dijelom političke prirode, smatra Branko Todorović, izvršni direktor Helsinškog odbora za ljudska prava, koji godinama poziva na otkrivanje lokacija grobnica.

„Jer su tenzije zbog kojih je došlo do sukoba ostale i nakon završenog konflikta. Pričali smo i sa žrtvama ali i onima koji bi moli dati informacije, postoji jedna vrsta straha da bi pronalaženje posmrtnih ostataka moglo da inicira aktivnosti tužilaštava i priovođenje odgovornih. To je zavjera ćutanja da se izbjegne odgovornost“, smatra on.

Otkrivanje grobnica se, također, kako vjeruje ne uklapa u praksu negiranja zločina, i revizionizam, jer bi se onda otvorila pitanja odgovornosti i zločinaca i politika koje su do toga dovele.

Džaferović u Srebrenici: Otkrijte gdje su masovne grobnice

Za najviše nestalih u BiH, oko 1.200 se traga na području Srebrenice, na istoku BiH.

Na obilježavanju 26. godišnjice genocida u nedjelju 11. jula, član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Šefik Džaferović u obraćanju prisutnima u Potočarima, je pozvao da oni koji znaju gdje su masovne grobnice to jave, kako bi umrli, ali i njihove porodice našle smiraj. Također je pozvao i na sprječavanje negiranja ovog zločina.

"Pozivam međunarodnu zajednicu da zaštiti svoje dostojanstvo i dostojanstvo presuda. Gospodine Incko, poruka da su njihove ubice heroji, strašna je poruka, Vi to možete spriječiti. Pozivam Vas sa ovog svetog mjesta da to i učinite. Pozivam i one koji znaju gdje su masovne grobnice da to otkriju”, poručio je Džaferović.

Snage VRS-a, tokom genocida u Srebrenici u julu 1995. godine, ubile su oko 8.000 muškaraca i dječaka u Srebrenici i okolini.

Za te je zločine do sada osuđeno 47 osoba na više od 700 godina zatvora.

Radovan Karadžić, prvi predsjednik bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska (RS), osuđen je u Hagu pravomoćno na kaznu doživotnog zatvora za genocid u Srebrenici, kao i zločine protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja u drugim dijelovima BiH.

Na doživotnu je kaznu na istom sudu za genocid osuđen i glavni komandant VRS-a, Ratko Mladić.

Zločin u Srebrenici iz jula 1995. godine, jedini je koji se dogodio na prostoru bivše Jugoslavije, a koji je pred međunarodnim i domaćim sudovima okarakterisan kao genocid.

Na jednog istražitelja Instituta više od 400 nestalih

Na jednog od 18 istražitelja u Institutu dolazi više od 420 žrtava koje treba pronaći.

Razne su metode i načini na koje pokušavaju, priča za RSE istražitelj Sadik Selimović.

„Sklapajući mozaik o osobi, gdje je nestala, na kom području ko bi to mogao biti, pokušavamo doći do tog svjedoka da nam to pokaže. Većinom žele da ostanu anonimni. Neki neće da kažu, iako mi znamo gdje se nalazi to i da i on zna“, kaže Selimović.

Novac u zamjenu za informaciju, kaže on, nikada nije dao, niti mu je traženo.

I u Institutu kažu da, mada postoji fond za takve zahtjeve, te da se novac može isplatiti u slučaju da se informacija pokaže tačnom, do sada su imali samo jedan takav zahtjev.

„Međutim, kako mi moramo imati pokriće za to, nama se moraju dati informacije o osobi koja prijavljuje, osoba koja je htjela tu informaciju dati, kada je shvatila da ipak mora postojati neki trag, odbila je“, navodi Fazlić, te dodaje kako nikada ni anonimno nije stigla prijava, te je lokacija i dalje skrivena.

Kako prijaviti sumnju na lokaciju?

„Da znam rekao bih, pod hitno, jer je to dužnost svakog poštenog građanina“, kaže Milan Jakšić iz Banjaluke.

Dijeli stav onih koji podvlače da se radi o ljudskom činu.

„Godine prolaze, a nikako pronaći. To je na žalost porodica tako, ali je istinito“, kaže on.

Da zna gdje se kriju posmrtni ostaci rekla bi bez dileme, kaže i Aldijana Hrenovica iz Sarajeva, glavnog grada Bosne i Hercegovine.

„Poslije svega što se dešavalo, to bi trebalo da bude ljudska odgovornost, bar da se te kosti smire na jednom mjestu“, kaže Aldijana za RSE.

I Karabašić kaže kako u tome da oni koji znaju progovore, leži i posljednja nada porodica.

„Ima načina na koji se to može reći, a da se i ne otkrije identitet i da pmognu porodicama nestalih jer to je njima jedina nada da se još pronađu. Pogotovo starijim, majkama, roditeljima ubijenih. Oni žive samo za taj dan i njihov strah najveći je da će umrijeti, a da neće nikada pronaći svoje najmilije“, poručuje ona.

Iz Instituta za nestale BiH apeluju na sve koji znaju gdje se kriju posmrtni ostaci, prijave anonimno na besplatne brojeve telefona, ili putem aplikacije “Prijava lokacije” koju je lansirala Međunarodna komisija za nestale (ICMP).



(Vijesti.ba / RSE)