13°C
Mostar 20°C
Tuzla 16°C
Banja Luka 17°C
Bihać 17°C
Powered by Dark Sky

10.06.2021 / 20:00 BiH - Marko Vučetić

Zemlja koja veliča Ratka Mladića, inkubator je zločinaca

Zemlja koja veliča Ratka Mladića, inkubator je zločinaca

Ratko Mladić osuđen je na doživotnu kaznu zatvora zbog počinjenih ratnih zločina u Bosni i Hercegovini.

Nakon ove presude, brojni srpski političari započeli su s direktnom ili indirektnom obranom lika i djela ovog ratnog zločinca, pozivajući se na nepravdu prema srpskom narodu koji je izložen progonu od strane međunarodnih tijela i institucija.

Balkanski narodi imaju krivo poimanje pravde, ona im proizlazi iz rata, a ne iz mira. Sve dok se favorizira rat, sve dok se uspjehom smatraju ratne aktivnosti, nije moguće govoriti o državi u punom smislu riječi.

Država koja veliča ratne zločince, nije ništa drugo nego kulisa za stalnu nepravdu, a tu građani nemaju što raditi. Država koja brani Ratka Mladića ima ozbiljan problem jer prihvaća da se povijesni procesi vode zločinačkim namjerama, ali i da se ostvarenje pravde mjeri mjerom koju je odredio neki zločinac.

Zločincima ne možemo dati ljudski lik, ljudski lik su imale njihove žrtve.

Majke Srebrenice imaju trostruki ljudski lik: one imaju vlastiti ljudski lik izražen u patnji majke, one nose ljudski lik njihove, od strane ovog zločinca, ubijene djece i, konačno, one nose ljudski lik svijeta koji će s tugom sjećati žrtava, svijeta koji će osuđivati zločince i svijeta u kojem više nikada neće biti zločina.

Da bi se to ostvarilo, potrebno je suočiti se s povijesnim kontinuitetom kojem pripadamo.

Povijest nije samo neki prošli događaj, ona je, također, diskurs moći koja kreira zbilju u kojoj sada živimo.

Očito je da, kada je riječ o Ratku Mladiću, mnogi žive u povijesnom kontinuitetu i njemu pripadajućem diskursu da je Ratko Mladić zločinac, ali, nažalost, mnogi žive i u povijesnom kontinuitetu i njemu pripadajućem diskursu da je Ratko Mladić heroj koji sada trpi nepravdu uslijed navodne međunarodne urote očitovane u presudi Haškog suda.

Za jedne je Ratko Mladić zločinac zato što je počinio zločine, a za druge je heroj jer je počinio zločine njima u čast.

Zajednica koja se okuplja oko zločinaca i zločina pripada povijesnom kontinuitetu diskursa zločina. Ona veliča zločin, živi od sjećanja na zločin, ali i očituje spremnost da počini novi zločin, ona, zapravo, živi vječitu transformaciju jednog oblika zločina u neki drugi oblik zločina – od ratnog do ekonomskog. To nije zajednica, riječ je o inkubatoru zločina i zločinaca.

Ljudi, dakle, ne žive u istom povijesnom kontinuitetu, netko pripada povijesnom kontinuitetu rasta humanosti i neprestane transformacije sadašnje humanosti i dobrote u nove oblike humanosti i dobrote, dok drugi žive u kontinuitetu ratnog stanja, počinjenog zločina, ali i spremnosti da se zločin opet počini.

Postoje, naime, i treći, a to su oni koji u povijesti šute. Oni društvo i povijest promatraju sa stroge distance kako se ne bi inficirali s povijesnim činjenicama, istinama, različitim diskursima moći, zločinima i žrtvama.

Takvi žive, religijskom terminologijom rečeno, bijeg od svijeta. To su kukavice na svim razinama i o njima ne treba trošiti riječi. Dovoljno je reći da se nalaze u neprestanom bijegu.

Naša povijest je uvijek povijest vrednovanja situacije u kojoj se nalazimo. Nije moguće živjeti ljudskim načinom života, a da ne vrednujemo ono što nam se događa – u individualnom, društvenom, političkom ili, da skratim, povijesnom smislu.

Nije sve što nam se dogodi ujedno i povijesni događaj. Nije ni sve ono što mi radimo događaj od povijesnog značaja. Malo od toga, ako uopće i išta, iz naše individualne povijesti pripada povijesti kao takvoj.

Naši životi su drugima uglavnom anonimni. To nije naš nedostatak, to je naša veličina i snaga. Ljudi koji su drugima anonimni mogu živjeti puninu individualnih života jer nisu anonimni onima do kojih im je stalo, a to su očevi, majke, djeca, partneri, prijatelji i kolege. Takvi imaju priliku aktivno i autentično, bez pregovaranja i ustupaka, usmjeravati vlastite živote u smjeru koji im se sviđa.

Zločinci to ne mogu. Oni su se okomili na živote drugih ljudi, oni ne podnose autentične individualne životne planove. Zato sve čine da majci ubiju dijete na ulici ili da topovskim projektilima raskomadaju tijela ljudi koji čekaju red za primanje humanitarne pomoći. To je činio Ratko Mladić.

Zločinci anonimne, autentične, ispunjene individualne živote prekidaju i pretvaraju ih u najgori povijesni događaj – povijesni događaj počinjenog zločina nad nevinim ljudima.

Zločinci su prekinuli bogatstvo autentične ljubavi i brige, pohranjene u nekom individualnom životu, zato i jesu zločinci. To je učinio Ratko Mladić. Zato i pripada povijesti zločina.

Svi oni koji veličaju njegov život, također su, u moralnom i doslovnom smislu, zločinci. Zločinca se ne može veličati, a da i sam ne nosiš sklonost prema zločinu.

Istina je da ljudi mogu doživjeti humanu i moralnu transformaciju. Takve je lako prepoznati, oni se iskreno kaju i srame zbog onoga što su učinili. Oni ne žele nastupati u javnosti jer znaju da su počinili zločin.

Takve, moram priznati, do sada nisam vidio, ali sam se nagledao zločinaca koje primitivna zajednica pretvara u heroje, nagledao sam se zločinaca kojima primitivna zajednica izgrađuje vile i dvore te ih pretvara u društvene uglednike isključivo zbog toga što su počinili zločin. Ne postoji neki drugi razlog.

Primitivna zajednica se okuplja oko zločina i zločinaca, njima je povijest očitovana u volji zločinaca, zato i slave zločince. Oni državu izjednačavaju sa zločincima.

Očekivati državu i demokraciju u mentalitetu veličanja zločinaca ili, pak, u kvazipacifističkom mentalitetu bijega od svijeta, osuđeno je na uzaludnost.

Država i demokracija nastaju u otporu prema zločinačkom mentalitetu primitivne zajednice koja je izjednačila domoljublje i divljanje, odnosno državu i volju zločinca da druge ubije i uništi.

Isto kao što je pogrešno pripadati državi okupiranoj od strane mentaliteta primitivne zajednice veličanja zločinaca i njihovih zločina, isto tako je pogrešno i ne zalagati se za jednu drugu državu – državu nenasilja, demokracije, osude zločina i zločinaca te sjećanja na patnju žrtava.

Dok ne nastane takva država, nitko nas ne sprječava da živimo u kulturnoj, nacionalnoj, političkoj, moralnoj i povijesnoj dijaspori, a da se istovremeno nismo s mjesta makli.

Kada predsjednik Srbije veliča Mladića, tada u Srbiji svi čestiti ljudi žive u humanoj dijaspori.

Kada predsjednik Hrvatske vraća odličja i vojni čin optuženiku za ratne zločine, tada svi čestiti ljudi u Hrvatskoj proglašavaju stanje humane dijaspore.

Humana dijaspora ima snagu stvaranja države koja ne veliča zločin i ne koketira sa zločincima. Zato nam i trebaju ljudi koji su u stanju živjeti u humanoj dijaspori.



(Autograf.hr)

Izdvajamo