13°C
Mostar 20°C
Tuzla 16°C
Banja Luka 17°C
Bihać 17°C
Powered by Dark Sky

09.06.2021 / 20:00 BiH - Prenosimo

Suljagić nakon presude Mladiću: Želim zahvaliti čovjeku koji me spasio sigurne smrti

Suljagić nakon presude Mladiću: Želim zahvaliti čovjeku koji me spasio sigurne smrti
Foto: Politicki.ba / Vijesti.ba
Do trenutka kada je uhapšen u selu Lazarevo u Srbiji u maju 2011. godine, bivši vojni komandant bosanskih Srba Ratko Mladić bio je sjena čovjeka kojeg sam sreo u Srebrenici u julu 1995.

Uhapšen je nakon 16 godina skrivanja, uspješno izbjegavajući potjernicu koju je izdao Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY). Nema sumnje da su mu srpska policija i obavještajne agencije - koje su izvršile njegovo hapšenje nakon višegodišnjeg međunarodnog pritiska na Srbiju da preda Mladića i druge osumnjičenike za ratne zločine - također pomagale da ostane sve vrijeme na slobodi.

Kada se napokon pojavio na sudu u Haagu, propali čovjek, bio je uporan da on - koji je nadzirao operaciju genocida u Srebrenici i zapovijedao vojskom od stotina hiljada vojnika u sukobu koji je rezultirao s preko milion izbjeglica, 100. 000 mrtvih i nebrojenim patnjama - nije ništa kriv.

Nakon petogodišnjeg suđenja, s 530 radnih dana, 9.914 dokaznih predmeta i 592 svjedoka, sud se nije složio. Proglasilo ga je krivim u novembru 2017. za jednu tačku genocida, šest tačaka zločina protiv čovječnosti i četiri tačke kršenja zakona i običaja ratovanja. Osuđen je na doživotni zatvor. Mladić se žalio na odluku.

U utorak je Međunarodni rezidualni mehanizam za međunarodne sudove (IRMCT), pravno tijelo koje je naslijedilo međunarodne sudove za bivšu Jugoslaviju i Ruandu, podržao Mladićevu osudu i potvrdio mu doživotnu kaznu. Njegova presuda bila je pravomoćna i na nju se više ne može žaliti.

Dok sam gledao kako suci IRMCT-a donose presudu, mislio sam na to da će i nakon što Mladić nestane njegovo životno djelo ostati među nama. Njegova će baština i dalje trovati našu budućnost. Utješio sam se, međutim, činjenicom da će ostatak života provesti klonuvši u zatvoru i strahujući za svoj život svake sekunde.

Razmišljajući o tome koliko smo čekali da pravda bude zadovoljena, pomislio sam na čovjeka koji me spasio od sigurne smrti od Mladićeve takozvane Vojske Republike Srpske. Shvatio sam da mu nikada nisam ima priliku zahvaliti.

Kad je grad pao pod Mladićeve trupe, našao sam se u Potočarima, u bazi koja je pripadala nizozemskom bataljonu (Dutchbat) odgovornom za osiguranje "Sigurnog područja" određenog u Srebrenici rezolucijom Vijeća sigurnosti UN-a. Deseci hiljada civila iz Srebrenice potražili su zaštitu u Potočarima 11. jula 1995. Do rane večeri 13. jula svi su prisilno odvedeni. Jedini Bošnjaci koji su ostali u enklavi bili su grupa lokalnih tumača i zaposlenici raznih UN-a i međunarodnih agencija, uključujući mog prijatelja Hasana Nuhanovića i mene.

Gledali smo kako su srpski vojnici - uz pomoć Dutchbata - prisilno odvozili 30. 000 ljudi tokom tri dana. Baza i polja oko nje odjednom su bila prazna. 13. jula ubijanje je započelo svuda oko nas. Noću bi , ponekad ranjeni, tražili pomoć na vratima Dutchbata. Svi su bili okrenuti. Nizozemci su me zvali da prevodim. Natjerali su me da kažem ne muškarcima. Tada sam stajao tamo i gledao ih kako nestaju natrag u mraku, znajući da nemaju šanse preživjeti.

U poslijepodnevnim satima 14. jula u sjedište Dutchbata stigao je faks. Bio je kratak i sadržavao je pravne savjete i dva imena. Pisalo je: „Ovo vas savjetuje da, prema pravnom savjetniku UNPF-a, UNPROFOR ima zakonsku obvezu evakuirati svoje lokalno osoblje zaposleno prema ugovoru iz serije 300. Iako prepoznajete vlastitu tešku situaciju, ipak je neophodno poduzeti sve mjere kako bi se osigurala sigurnost i sigurna evakuacija dvojice UNMO-ovih tumača: gospodina Hasana Nuhanovića (TZ 00172), i gospodina Emira Suljagića (TZ 00173).

Ovaj tekst nije nužno osigurao da ćemo Hasan i ja preživjeti, ali je značio da je od svih muškaraca Bošnjaka zarobljenih u bazi Dutchbat u Potočarima i oko nje neko znao za Hasana i mene i zauzimao se u naše ime. Dokument je sadržavao još jedan odlomak u kojem se traži da se pošiljatelja obavijesti u slučaju da nešto pođe po zlu.

Hasan i ja smo imali sreće što smo potpisali određenu vrstu UN-ovog ugovora. Siguran sam da niko od nas nije znao što to znači u trenutku kad smo potpisali. Imali smo i sreće u tome što je u Tuzli sjedio čovjek, kojeg smo sreli samo nekoliko puta i koji je iz bilo kojeg razloga odlučio djelovati po tom ugovoru.

Kenneth Biser bio je krupni bivši potpukovnik američke vojske koji je radio u odjelu za civilne poslove misije UN-a u Tuzli, na teritoriju pod nadzorom bosanske vlade. Nekoliko je puta dolazio u Srebrenicu, vozeći se iz Tuzle kroz brojne srpske kontrolne punktove tokom opsade. Tokom posjeta razgovarao bi s nas dvoje, ali to je bio opseg naše veze. Smatrao sam ga dobro informiranim, sarkastičnim i simpatičnim.

Poruka koju je Biser poslao potaknuta je tajnim telefonskim pozivom koji je Hasan uputio u Tuzlu iz komunikacijskog centra Dutchbata. Da je neko otkrio da je Hasan ušao u komunikacijski centar, bio bi protjeran iz baze, čak iako je to značilo da neće preživjeti. Još se sjećam da nas je nizozemski oficir odvratio od vojne menze kad smo došli gledati Svjetsko prvenstvo 1994. jer smo bili domaći stanovnici. Pripadnici Dutchbata su na taj način bili neobični: tokom opsade strogo su provodili pravila koja se odnose na lokalno osoblje. Ta je strogost okuražila Ratka Mladića.

Hasan je telefonirao zbog sve češćih glasina da su Srbi tražili - a Nizozemci su razmatrali - predaju lokalnog zaposlenog osoblja, od kojih su neki utočište pronašli u nizozemskoj bazi sa svojim porodicama. Hasan i ja, zajedno s desetak drugih "lokalnih djelatnika", napustili smo bazu u Potočarima 21. jula, nakon mučnih 10 dana. U trenutku kada je Dutchbat evakuirao bazu i Mladić je svečano uručio komandantu Dutchbata Thonu Karremansu darove za njega i njegovu suprugu na graničnom prijelazu između Bosne i Hercegovine i Srbije, svi smo bili na dovitljivosti. Ali preživjeli smo.

Nakon presude IRMCT-a, sada je sigurno da će Mladić, čovjek koji je nadzirao genocid, svoje preostale godine provesti u zatvoru. Ali Mladić više nije neprijatelj - jest njegovo otrovno naslijeđe, posebno u Bosni i Hercegovini.

Odbijam biti njegov talac i želim počastiti čovjeka koji je spasio živote u tim mračnim danima. Ne sjećam se više ponovnog susreta s Kennethom Biserom i siguran sam da mu se nikada nisam zahvalio ili priznao na način koji je zaslužio za ono što je učinio za mene i druge. Siguran sam da su njegovi postupci u ime Hasana i u moje ime spasili i živote drugih iz baze.

Nemam drugog načina da vam kažem hvala, osim ovako. Hvala ti, Ken. Hvala i u ime moje kćeri.

Piše: Emir Suljagić


(Aljazeera.com)

Izdvajamo