Mahmutović: Zašto 'Transkripti genocida'?

... od ključnih segmenata istraživanja historije zločina bosanskog genocida.

Svojevrsno svjedočanstvo genocida

"Genocide papers" ili "Transkripti genocida" predstavljaju skup pretraživih stenograma/transkripata sjednica Skupštine srpskog naroda u BiH/Narodne skupštine RS. Ovi dokumenti su i ranije bili javni, ali su bili nepristupačni i njihovi formati nisu učinili jednostavnim pretraživanje ovih sadržaja. Memorijalni centar prepoznao je njihov sadržaj važnim u procesu podizanja svijesti javnosti o postojanju šireg političkog konsenzusa o operaciji genocida nad bošnjačkim stanovništvom širom BiH.

Platforma će u narednom periodu biti plasirana i online putem, a cilj ju je dodatno proširiti u budućnosti, kroz uključivanje novih stenograma, odluka i dokumenata različitih institucija relevantnih i povezanih sa planiranjem i organizovanjem genocidne operacije i drugih ratnih zločina u vremenu rata u BiH 1992-1995. godine.

Objava stenograma sjednica Skupštine srpskog naroda u BiH, odnosno tzv. Srpske Republike BiH, te Republike Srpske od njenog osnutka do okončanja agresije i rata u BiH predstavljaju svojevrsno svjedočanstvo genocida i dokaz planiranog udruženog zločinačkog poduhvata s ciljem stvaranja etnički čistih srpskih prostora, bez obzira na masovnost i brutalnost zločina nad nesrpskim življem i neprocjenjivu štetu izazvanu razaranjem privrednih, kulturnih, vjerskih i drugih dobara.

U nastavku teksta Vijesti.ba donose vam hronološki slijed donošenja odluka u Skupštini srpskog naroda u BiH, koje će u konačnici rezultirati najvećim zločinom na tlu Evrope nakon Drugog svjetskog rata - genocidom u Srebrenici.

Osnivanje i prve sjednice Skupštine srpskog naroda

Skupština srpskog naroda u BiH, "kao najviši predstavnički i zakonodavni organ Srpskog naroda u BiH", konstituisana je 24.10.1991. u Sarajevu. Formirali su je poslanici Kluba Srpske demokratske strane i Kluba Srpskog pokreta obnove u Skupštini BiH na osnovu "Ustavom utvrđenog prava na samoopredjeljenje uključujući pravo na otcjepljenje". Na tim osnovama 9. i 10. novembra 1991. godine održan je plebiscit srpskog naroda u BiH o ostanku u zajedničkoj državi Jugoslaviji.

Na drugoj sjednici 21. novembra 1991. Skupština utvrđuje da je "Odluka o ostajanju srpskog naroda u BiH u zajedničkoj državi Jugoslaviji potvrđena na održanom plebiscitu srpskog naroda i da je ista stupila na snagu te se usvaja Odluka prema kojoj područja opština, mjesnih zajednica, kao i naseljenih mjesta u kojima je proveden plebiscit skupa sa Srbijom, Crnom Gorom, SAO Krajinom, SAO Slavonijom i Baranjom i Zapadnim Sremom smatraju se teritorijom Savezne države Jugoslavije".

Ovlašćuju se predstavnici srpskog naroda Radovan Karadžić, Nikola Koljević, Biljana Plavšić, Momčilo Krajišnik, Aleksa Buha i  Vojislav Maksimović "da pregovaraju sa predstavnicima muslimanskog i hrvatskog naroda o organizovanju budućeg zajedničkog života na teritoriji dosadašnje SR BiH".

Već na svojoj trećoj sjednici u decembru 1991., Skupština jednoglasno usvaja i odluku o podršci Jugoslovenskoj narodnoj armiji (JNA) i mobilizaciji. Pozivajući se na pravo naroda na samoopredjeljenje i samoorganizovanje, Skupština 21. decembra 1991. donosi Odluku da se pristupi formiranju Republike Srpske Bosne i Hercegovine kao federalne jedinice u sastavu države Jugoslavije kao i o priznavanju Republike Srpske Krajine.

Dana 9. januara 1992. usvojena je Deklaracija o proglašenju Republike srpskog naroda BiH i proglašena Republika srpskog naroda BiH kao federalne jedinice u sastavu savezne države Jugoslavije. Tom prilikom Radovan Karadžić slavodobitno poručuje: "Nema toga ko će uvesti dalje od Kozije ćuprije (u Sarajevu) nezavisnu Bosnu i Hercegovinu. Na Palama je to Jugoslavija!".

Maksimović: Mi ovdje stvaramo srpsku državu

Na 7. sjednici u februaru 1992. se raspravlja o Nacrtu ustava, himni i simbolima kada Vojislav Maksimović poručuje: "… mi ovdje stvaramo srpsku državu, na srpskoj zemlji i mi imamo pravo na srpsku himnu, na svoju zastavu i na svoj osnovi i jedini simboli, a to je krst sa četiri S".

Na narednoj sjednici Karadžić izvještava Skupštinu o pregovorima pod vodstvom Joséa Cutileira, međunarodnog posrednika, negodujući zbog jasnog stava Evrope i Amerike da BiH u procesu disolucije Jugoslavije zadržava postojeće granice, ali i zadovoljstvo stavom da u budućem uređenju neće biti unitarna već da će imati svoje sastavne dijelove riječima: "Probijen je princip - BiH nije unitarna. U razgovorima mi nijednog trena nismo dopustili da se nazove država. Mi idemo nešto dalje od Hrvata. Hrvati kažu - državna zajednica, Muslimani bi rekli - zajednička država, a mi kažemo - zajednica država. Ako hoće da očuvaju BiH i da je imaju u ovim postojećim granicama, onda ona mora dobiti unutar granice, unutar nacionalnih država suverenih, gdje suverena pravo ostvaruju građani i narodi na način i u onoj mjeri u kojoj oni hoće".

On ide i dalje u pojašnjenju nakane srpskog rukovodstva, dodajući da su "težnje srpskog naroda veoma jake i srpski narod se neće smiriti dok ne dospije u ono što je imao za vrijeme Nemanjića - svoju državu".

Predsjedavajući Skupštine Momčilo Krajišnik cijeni da je riječ o sudbonosnim odlukama za srpski narod: "Mi gospodo, imamo dva pravca - jedan, da se politički borimo, da maksimalno postignemo u ovo današnje vrijeme kao prvoj etapi ili da prekinemo razgovore i da idemo u ono što smo vjekovima radili - da silom osvajamo svoje teritorije".

Na poziv Cutileira da se višestranački pregovori nastave, Skupština je jednoglasno odbacila nacrt ustavnog poretka u BiH. Tokom te sjednice, Krajišnik je iznio prijedlog da se nastave pregovori pod uslovom da pregovarači barem pokušaju očuvati Jugoslaviju ili insistiraju na "tri suverene nacionalne države koje mogu biti povezane po konfederalnom principu". Skupština je prihvatila i taj prijedlog i taj uslov.

"Referendum je falsifikovan"

Paralelno sa ovim dešavanjima 29. februara i 1. marta 1992. uspješno je proveden i referendum o nezavisnosti BiH na kojem se većina građana izjasnila da je "... za suverenu i nezavisnu BiH, državu ravnopravnih građana, naroda BiH - Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive". SDS je pozvao Srbe na bojkot referenduma i spriječio njegovo održavanje u pojedinim dijelovima zemlje, uprkos tome glasalo je ukupno 2.073.568 glasača (izlaznost 63,7%) od čega je 99,7% bilo je za nezavisnost, a 0,3% protiv.

Karadžić je na sjednici Skupštine 11. marta tvrdio da je referendum falsifikovan, "… no, bez obzira na to, za nas referendum ne znači ništa, za nas on nije obavezujući - za srpsku nacionalnu zajednicu".

Ukazao je na stav Evropske zajednice koja "... nastoji da BiH ipak odvoji od Jugoslavije i da se spriječi cijepanje granica, odnosno promjena granica BiH", dok Nikola Koljević tada već pominje specijalne veze Srba i Hrvata sa Srbijom i Hrvatskom, što bi "uveliko olakšalo reintegrisanje Jugoslavije".

Skupština je jednoglasno odbila materijal Evropske zajednice pod nazivom "Izjava o principima za nove ustavne aranžmane u BiH", te usvojila Proglas narodima i građanima BiH, pozivajući "... sve narode i građane da mudrošću, strpljenjem i tolerancijom spriječe sve pojedince i grupe koji bi htjeli nasiljem i dominacijom da ugroze mir, da nametnu silu i da izazovu haos koji bi bio katastrofa za sve".

Krajišnik je 12. sjednicu Skupštine 24. marta 1992. otvorio pojašnjavajući kako je tog dana pred Skupštinom BiH zakazan skup studenata (u pet do 12) koji se bore za cjelovitu, nezavisnu, suverenu BiH, zbog čega je sjednica održana na Palama. Više nikada sjednica ovog tijela nije održana u glavnom gradu BiH. Uslijedilo je imenovanje Branka Đerića za mandatara Vlade srpskog naroda u BiH, usvajanje zakona o službenoj upotrebi jezika (srpski jezik) i pisma (ćirilice), zakona o ministarstvima, javnom pravobranilaštvu... Na narednim sjednicama uslijedilo je imenovanje ministara te je 27. marta 1992. proglašen prvi Ustav srpskog naroda BiH.

Momčilo Krajišnik tom prilikom poručuje: "… želim da ovaj ustav udari temelje četvrte srpske države u Jugoslaviji a ova naša Srpska Republika Bosna i Hercegovina, želim, da postane dio zajedničke države srpskog naroda".

Na 16. sjednici, održanoj 12. maja 1992., usvojena je jedna od presudnih odluka Skupštine - Odluka o strateškim ciljevima srpskog naroda u BiH, prema kojoj su prioriteti srpskog naroda u BiH: državno razgraničenje sa druge dvije nacionalne zajednice; koridor (povezanost teritorije) između Semberije i Krajine; uspostavlјanje koridora u dolini rijeke Drine, eliminisanje Drine kao granice između srpskih država; uspostavlјanje granica na rijekama Uni i Neretvi; podjela grada Sarajeva na srpski i muslimanski dio i uspostavlјanje u svakom od dijelova efektivne državne vlasti; izlaz Republike Srpske na more.

Mladić: To je lјudi genocid

Prilikom diskusije o ovim strateškim ciljevima poslanicima Skupštine, u ime svih boraca i starješina sa fronta, obratio se general-pukovnik Ratko Mladić, govoreći kako je rat u BiH "… tek počeo tu i tamo". Govoreći o namjerama rukovodstva kazao je: "Lјudi i narodi nisu pilјci niti klјučevi u džepu pa ćemo ih premjestiti tamo-amo. To je lako reći a teško ostvariti... Prema tome, mi ne možemo očistiti niti možemo imati rešeto da prosijemo samo da ostanu Srbi ili propadnu Srbi a ostali da odu. Pa to je, to neće, ja ne znam kako će gospodin Krajišnik i gospodin Karadžić objasniti svijetu. To je lјudi genocid".

Na istoj sjednici donesena je i Odluka o formiranјu vojske Srpske Republike BiH, prema kojoj se sve dotadašnјe jedince i štabovi teritorijalne odbrane preimenuju u komande i jedinice vojske čiju će organizaciju i formaciju utvrditi glavnokomandujući - predsjednik Republike. Za komandanta glavnog štaba vojske Srpske Republike BiH postavlјen je general Ratko Mladić, te je precizirano da će Vojska Srpske Republike BiH nositi uniforme i činove koje su nosili pripadnici JNA i teritorijalne odbrane.

Na 19. sjednici Skupštine, 12. avgusta 1992., usvojena je Deklaracija o državnom i političkom uređenju države kojim usvaja grb Nemanjića i izmjena Ustava kojom se umjesto Srpske Republike BiH proglašava Srpska Republika.

Uslijedilo je i pitanje državnih praznika gdje je istaknuto kako je Srpska pravoslavna crkva predložila da se sljedeći vjerski praznici uvrste kao državni: Božić, Srpska Nova godina, Bogojavljanje, Sveti Sava, Veliki petak, Vaskrs, Spasovdan, Duhovi, Vidovdan, Preobraženje Gospodnje, Velika Gospojina, Mala Gospojina, Krstovdan, Sveti Arhangel Mihajlo, Sveti Nikola, Zadušnice i Krsna slava.

Skupština 17. decembra 1992. umjesto tročlanog Predsjedništva Republike, koje su činili Biljana Plavšić, Nikola Koljević i Radovan Karadžić, uspostavlja funkciju inokosnog predsjednika RS. Za prvog predsjednika je izabran Radovan Karadžić, a za potpredsjednike Biljana Plavšić i Nikola Koljević. Na istoj sjednici je došlo i do prvih preimenovanja gradova u BiH, te se Bosanska Kostajnica preimenuje u Srpsku Kostajnicu.

Svoj odnos spram tada već u većini protjeranog i pobijenog nesrpskog stanovništva, prvenstveno Muslimana, Bošnjaka brutalno je iznošen na 24. sjednici Skupštine, održane 8. januara 1993. u Bijelјini, gdje je poslanik Savo Knežević, između ostalog, rekao: "...mislim da je potpuno nepotrebno i besmisleno posrblјavati one koji su se rasrbili. I ako su nekada bili Srbi više nisu i nisu dostojni da se zovu ovim imenom... Oni su muhamedanci turske provenijencije i ništa drugo. Nisu čak ni pravi pripadnici islama, jer su, eto, više sekta nego pravi pripadnici islama. Oni su nekakva niža kategorija. Ipak je predsjednik Skupštine u pravu, oni su sekta. I nikako da ih posrblјavamo, molim vas".

Na to je Krajišnik dodao: "Hoćemo li onda sada da rasrbimo Muslimane za sva vremena. Dobro, gospodo, možemo sada da se opredijelimo i zauzmemo stav, da su Muslimani kao narod komunistička tvorevina. Mi ne prihvatamo tu vještačku naciju. Smatramo da su Muslimani sekta, grupacija ili skupina, turske provenijencije".

Micotakis: EZ napravila grešku priznavanjem BiH

U januaru 1993. Skupština je raspravljala o Vens-Ovenovom planu, a Radoslav Brđanin je bio jedan od najgrlatijih protivnika, naglašavajući da se ne može prohvatiti nikakav zajednički život u Republici BiH. Ključna sjednica na kojoj se raspravljalo o Vens-Ovenovom planu održana je 5. i 6. maja 1993., a prisustvovali su joj i predsjednik Jugoslavije Slobodan Milošević, grčki premijer Konstatinos Micotakis, Momir Bulatović, Dobrica Ćosić... Svi od reda su se zalagali da se navedeni plan prihvati.

Nakon što je Milošević iznio stav da se prijedlog treba usvojiti, obratio se i Micotakis poručivši poslanicima da "… ako budete ratifikovali potpis i ako budete ratifikovali i složili se sa planom odmah od narednog dana Alija prestaje da bude predsjednik jedne BiH kao cjelovite države". Naglasio je svoj stav da je Evropska zajednica napravila grešku priznavanjem BiH, dodajući da su se "Grci, a lično ja, borili svim snagama da to spriječimo. Zašto je to bila velika greška jer je stvarala u srcu Balkana i Evrope jednu muslimansku državu na čelu sa Alijom Izetbegovićem".

Uprkos pritiscima, Skupština je potvrdila odluku da o sudbini Vens-Ovenovog plana odlučuje narod na referendumu 15. i 16. maja 1993., gdje je ishod već unaprijed bio poznat. Već na sjednici 19. maja podnesen je izvještaj o rezultatima referenduma kojim je odbijen navedeni plan.

Uslijedile su odluke UN o formiranju "sigurnih zona" u Srebrenici i Žepi, koje je na sjednici u julu 1993. Karadžić opisivao kao "naš poen", dodajući: "… jer da smo mi ušli u Srebrenicu, ušli bi lјudi čije su porodice pobijene, 1.200 Srba je pobijeno, bilo bi krvi do kolјena, a mi bi mogli izgubiti državu za to. Zato ja smatram da je Morion nas spasio, a ne Muslimane kada je ušao u Srebrenicu". Između ostalog, tada je naveo i da ga je Stoltenberg pitao "da li se mi slažemo da oni evakuišu Srebrenicu i da sve odvedu u Tuzlu...".

O enklavama Srebrenica, Žepa i Goražde ovaj put u kontekstu "humanog preseljenja" je u oktobru 1993. govorio i Mladić, navodeći: "… da sam im ponudio, da pogotovo nakon ovih vidlјivih rješenja oko podjele bivše BiH na troje... da se pokrene na ovoj komisiji na državnom i političkom nivou humano preseljenje stanovništva. Naši Srbi da izađu iz Zenice i Tuzle, a njihovi da izađu iz Goražda i sl".

Karadžić: Naš neprijatelј je mnogo bolјe naoružan

Pritisnuti međunarodnim sankcijama ali i slabljenjem vojne moći Vojske RS, Karadžić u januaru 1994. u kontekstu rasprave o platformi za pregovore u okviru Ženevske konferencije navodi: "… makar i da spadnemo na 50 i koji procenat mi treba da budemo presrećni i prezadovolјni, to je Dušanovo carstvo, ne budemo li bili zadovolјni zbog nekog potoka, pa čak zbog neke varošice mi rizikujemo da izgubimo sve. Ali shvatite lјudi mi smo protiv čitavog svijeta stvorili ovu državu i sada nam niko ne osporava tu državu, ali se postavlјa to pitanje kolika je cijena za nezavisnost našu".

Istovremeno, moli poslanike za razumijevanje riječima: "Molim vas gospodo, nismo u onom stanju u kojem smo bili, shvatite to, da ratujemo iz dva razloga, naš neprijatelј je mnogo bolјe naoružan, utreniran, raznovrsno ratuje i izdržlјiv je strašno, nikada Srbi ne bi izdržali ono što Muslimani izdržavaju u Sarajevu ili Mostaru npr. Mi bi digli ruke i rekli daj samo šta".

Nepostizanje sporazuma pod okriljem Ženevske konferencije te dodatno formiranje Federacije BiH u ljeto 1994. godine vodili su ka daljem slabljenju položaja RS kako na vojnom tako i na političkom planu, dok je međunarodna zajednica bila sve spremnija za vojnu intervenciju. Značajni gubici se nisu odrazili na stavove rukovostva koje je poput Krajišnika i u junu 1995. isticao: "Skupština konstatuje, ako se vi slažete, da nije promijenila osnovnu politiku i naše cilјeve. Želimo slobodu i državu za srpski narod i potpuno razdvajanje za sva vremena sa Muslimanima i Hrvatima".

Uslijedio je i genocid u Srebrenici, o čemu je svjesno dozirano govoreno na sjednicama Skupštine. U avgustu 1995. godine Karadžić konstatuje: "…. da smo Srebrenicu uzeli i ušli u nju kada je bio Morion, nas bi bombardovali, ali znate kako, tepih bombama, spržili bi nas, došao je trenutak, ja sam direktivu broj sedam i to sigurno da se uzme i Teočak i Srebrenica, Žepa i Goražde, sve je to potpisano i išli smo snažno u to. Vi ste sami u telegramu opisali po prvi put sam se čudio zašto Tolimir ovako fino poštuje predsjednika Republike, izvještavate kako je predsjednik Republike veoma zadovolјan, ohrabruje vojsku da nastavi, dok mi lјudi nisu rekli, pa čovječe on tebe hoće da umiješa da slučajno ne bi ti rekao da ti nisi za to, ja sam za sve naše odluke i ja stojim iza njih, i snimlјene su Vrhovne komande i sve u njima stoji i usmeno i pismeno sam naredio da se ide na Žepu i na Srebrenicu."

U oktobru iste godine Karadžić se ponovo vraća na pitanje Srebrenice, te potvrđuje svoju glavnokomandujuću ulogu u počinjenom genocidu riječima: "Ja sam kao vrhovni komandant stao iza plana za Žepu i Srebrenicu, za Srebrenicu uglavnom, Žepa se podrazumijevala. Gospodo, mi bismo izgubili rat da postoji Žepa sa 90 hilјada naoružanih muslimana izgubili bismo rat. Lično sam nadgledao plan bez znanja Generalštaba, ne krijući nego slučajno nailazeći generala Krstića i savjetovao mu da pravo ide u grad i da proglasi pad Srebrenice, a poslije ćemo se juriti sa Turcima po šumama, odobrio sam i bliži zadatak i radikalni zadatak i ne kajem se za to".

Ono što je uslijedilo je općepoznato

Predsjednik RS Radovan Karadžić je pred Žalbenim vijećem Haškog tribunala 20. marta 2019. osuđen na kaznu doživotnog zatvora i proglašen krivim za genocid, zločine protiv čovječnosti, za etničko čišćenje Muslimana i Hrvata u BiH, za višegodišnje teroriziranje Sarajeva i uzimanje pripadnika UN-a za taoce.

Komandant Vojske RS Ratko Mladić je 22. novembra 2017. prvostepenom presudom osuđen na doživotnu kaznu zatvora zbog genocida i zločina protiv čovječnosti. Haški tribunal proglasio ga je krivim i za progone, istrebljenja, ubistva, deportacije, prisilno premještanje, terorisanje, protivpravne napade na civile, te uzimanje talaca. Očekuje se odluka po žalbama i Mladićeve odbrane, ali i tužiteljstva.

Biljana Plavšić je 16. decembra 2002. sklopila nagodbu sa Tribunalom i priznala tačku za zločine protiv čovječnosti za krivicu za progon muslimana i Hrvata u 37 opština u BiH u vrijeme rata 1992. i izrazila kajanje u zamjenu za odbacivanje sedam ostalih tačaka optužnice, uključujući i dvije za genocid, te osuđena na 11 godina zavora. Na slobodu je puštena nakon što je izdržala dvije trećine kazne.

Momčilo Krajišnik je pred Haškim tribunalom osuđen na 20 godina zatvora zbog etničkog čišćenja nesrpskog stanovništva u BiH.

Radoslavu Brđaninu je Haški tribunal izrekao kaznu za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti u trajanju od 30 godina zatvora.

Većina od 77 poslanika prvog saziva Skupštine već godinama nije politički aktivna. Ostat će upamćeni da su dizanjem ruku stali iza presuđenih ratnih zločinaca, glasajući za odluke koje su u rezultirale spaljenom zemljom, koncentracionim logorima, desetinama hiljada ubijenih, stotinama hiljada prognanih i genocidom u Srebrenici. Među poslanicima ove Skupštine bio je i aktuelni član Predsjedništva BiH Milorad Dodik.

Zbog svega što je izrečeno i pogotovo zlodjela koja su počinjena kao plod djelovanja Skupštine RS, od neprocjenjivog je značaja za buduće generacije, a naročito istraživače i naučnike, da se stenogrami sjednica najvišeg zakonodavnog tijela bosanskih srba u doba agresije nađu na jednom mjestu. MC Srebrenica - Potočari - Spomen obilježje i mezarje za žrtve genocida iz 1995. godine izdavanjem ove zbirke stenograma daje direktan doprinos objektivnom sagledavanju činjenica koje su, između ostalog, prethodile najvećem zločinu na tlu Evrope nakon Drugog svjetskog rata - genocidu u Srebrenici.


Piše: Prof. dr. Dževad Mahmutović,
zamjenik ministra ljudskih prava i izbjeglica BiH i član UO MC Srebrenica-Potočari


(Vijesti.ba)