Ramo i Šefika - prkosni i ponosni Ljutočani

Ovi povratnici u Ljutočku dolinu, lokalitet udaljen tridesetak kilometara od Bihaća, gdje su nad Bošnjacima u protekloj agresiji počinjeni strašni zločini, vratili su se na svoje prijeratno ognjište. Počeli su od nule.

Ljutočka dolina, ponosna, prkosna. U ratu pobijeno, spaljeno, uništeno.

Ponos i prkos Ljutočana, onih koji su uspjeli preživjeti. Vratili su se u svoj rodni kraj i krenuli od ničega.

Danas je Ljutočka dolina poluprazna ali i dalje ponosna. Rijetki su oni koji su ostali, rijetki su i preživjeli.

Mezarje na ulazu u Orašac govori više od hiljadu riječi. Tišina koja obavija mezarje i nišane ledi krv u žilama. Datumi rođenja i datumi smrti ostavljaju bez daha.

Ipak, u toj ljutoj, ponosnoj, krvavoj dolini život se nastavlja. Težak život, pun ožiljaka, pun neizvjesnosti ali i pun ljubavi, nade, ponosa.

Jedna od onih porodica koja se vratila u krvavu i ponosnu Ljutočku dolinu je i porodica Rame Husaka.

Ramo se sa svojom suprugom Šefikom vratio poslije rata. Nakon što je cijeli rat kao pripadnik ARBiH branio Bihaćki okrug, Ramo je dočekao dan da se vrati na svoje ognjište.

Po povratku ni Ramo a ni njegova supruga nisu vjerovali da će njihov život biti pun trnja, patnje, odricanja.

Ramo je prije rata radio u Bihaćkoj željezari a Šefika u cazinskoj Tvornici trikotaže. Nakon rata obje firme su propale i Ramo i Šefika su se posvetili poljoprivredi.

Kažu da je rudarski kruh od sedam kora, što bi u prijevodu značilo - krvav. Ako je rudarski od sedam kora, onda je u bosanskoj poljoprivredi bar od pet kora, težak i neizvjestan.

Ipak, ne imajući ništa, Ramo i Šefika kreću od nule ili bolje reći od prve kašike. Polako savijaju svoje gnijezdo, puno trnja ali i nerazumijevanja. Uspijevaju nekako nabaviti kravu pa ovcu, korak po korak, šire i svoju porodicu, jedan sin, drugi, treći...

U svoj neimaštini, jedva kraj s krajem Šefika i Ramo odgajaju tri sina, tri mlada obrazovana momka. Jedan je uspješno završio fakultet, drugi završava a treći upisuje.

Ramo i Šefika su primjer da se može, može, teško ali može. Svaka čast Šefiki i Rami, istinskim herojima.


Piše: Murat Tahirović

(Vijesti.ba)