Politika dogovaranja naroda je mehanizam za rušenje institucija BiH

Onoga trena kada je Zoran Milanović, predsjednik Republike Hrvatske preformulirao dolazak Milorada Dodika u dolazak predstavnika Srba u Bosni i Hercegovini, što je onda pokušao dodatno amortizirati pozivom Bakiru Izetbegoviću da posjeti zvanični Zagreb kao predstavnik Bošnjaka, jer on želi imati sagovornike koji su predstavnici konstitutivnih naroda, time je zapravo Milanović potpuno pristao na ruski narativ da se u Bosni i Hercegovini dogovaraju tri naroda, pišu Vijesti.ba
 
Taj ruski narativ, jedan je od elemenata destabilizacije Bosne i Hercegovine, što se u vidu potresa prenosi na cijeli region i predstavlja jedan od vidnijih ruskih geopolitičkih imperativa prema Zapadnom Balkanu.
 
Zašto Milanović upada u takvu medvjeđu zamku, pitanje je za njega, odnosno pravo pitanje bi bilo da li on svjesno prihvata ruski utjecaj u Zapadnom Balkanu ili je to, u to želimo više vjerovati, samo još jedan od izraza njegove političke nespretnosti.
 
Takvu formulaciju, da će u Bosni i Hercegovini biti prihvaćeno samo ono što se tri konstitutivna naroda dogovore, čuli smo više puta od predstavnika zvanične Moskve, ali isto tako i iz zvaničnog Beograda. Tome se izgleda sada priključuje zvanični Zagreb, koji svoju navodnu brigu o bosanskohercegovačkim Hrvatima, a zapravo se radi samo o brizi prema glasačima prilikom izbora u Hrvatskoj, sada manifestira pro-ruskom terminologijom, pa čak i podudarnosti političkih stavova koji se odnosu prema Bosni i Hercegovini.
 
Nasuprot toga stoje civilizacijske vrijednosti modernog zapada, u čijem središtu je briga za čovjeka, pojedinca i njegova ljudska prava, što se može vidjeti u Evropskoj uniji unutar Lisabonskog sporazuma ili recimo u Sjedinjenim Američkim Državama, kroz njihov dokument Bill of Rigts (Povelja o pravima) ili prvih deset amandmana na Ustava SAD-a, koji govore o ljudskim pravima na individualnom nivou.
 
Dakle, moderni Zapad je temeljen na zaštiti prava pojedinca, stvarnog i realnog čovjeka, kojem država treba garantirati sva prava. Kada sve ovo znamo, onda se postavlja jednostavno pitanje, zašto Republika Hrvatska ulazi u prostor političkih stavova koji se kose sa temeljnim principima Evropske unije, što bi ona kao članica ove nadnacionalne organizacije morala bespogovorno poštivati.
 
Taj njihov prelazak u „rusku političku školu“ zasigurno neće ostati neprimijećen, jer ulazak u suverenitet susjedne Bosne i Hercegovine, kroz otvoreno nametanje izmjena izbornog zakonodavstva koje bi sadržavalo jedan arhaičan pristup, davno napušten u zapadnom svijetu, a gdje je u toj ideji zapravo vidan temelj da se kroz tog „hrvatskog predstavnika“ ima stalni utjecaj na upravljanje Bosnom i Hercegovinom, koje bi bilo prilagođeno političkim interesima zvaničnog Zagreba.
 
Bilo bi dobro vidjeti da zvanični Zagreb javno prizna i to počne primjenjivati da u svakoj demokratskoj zemlji političke predstavnike biraju građani, birači, a nikako narodi, odnosno etničke zajednice, bile one većinske ili manjinske. Zato je nepromišljena, loša i pomalo vrijeđajuća izjava da Zoran Milanović, predsjednik Republike Hrvatske, neće pozvati ili otići u posjetu Predsjedništvu Bosne i Hercegovine, državnoj instituciji jedne susjedne suverene zemlje, jer bi on radije za sagovornike imao predstavnike etničkih zajednica, koje on naziva konstitutivnim narodima.
 
Zato je važno pitanje, kako će se političari koji pripadaju probosanskom političkom spektru odnositi prema ponudama koje se baziraju na zagovaranju politike „dogovora naroda“ i ingorisanja institucija BiH, jer takva poltika nije ništa drugo nego mehanizam za rušenje institucija Bosne i Hercegovine.
 

(Vijesti.ba)