12°C
Mostar 16°C
Tuzla 14°C
Banja Luka 14°C
Bihać 14°C
Powered by Dark Sky

01.09.2020 / 17:00 Politika - Vodič kroz izbore

Realizacija 'male - velike Srbije' u Crnoj Gori koja uključuje i RS

Realizacija 'male - velike Srbije' u Crnoj Gori koja uključuje i RS
Foto: Vijesti.ba

Opozicija u Crnoj Gori je, u stvari, jedinstvena kolona sa tri glave – četničkom, pročetničkom i predčetničkom ...

- Srbija je postala samostalna država zahvaljujući Crnoj Gori, čiji su se građani na referendumu (2006. godine) izjasnili da izađu iz državne zajednice Srbije i Crne Gore. I opet, 14 godina kasnije, Srbija je zahvaljujući Crnoj Gori, ili bolje reći njenom predsjedniku, postala jedinstvenija nego ikada u svojoj istoriji.

Toliko dugo se očekivalo nacionalno jedinstvo i još duže govorilo o konsenzusu o važnim državnim pitanjima, ali tog konsenzusa nije bilo (čak ni oko Kosova), sve do ovogodišnjih crnogorskih izbora.

Danas u srpskoj javnosti možete pronaći i po nekog zalutalog javnog djelatnika, koji će po nešto i pozitivno reći o npr. Aljbinu Kurtiju, Plenkoviću, Milanoviću, pa čak i Izetbegoviću, ali nije poželjno, društveno prihvatljivo, a bogami ni pametno išta lijepo reći o Đukanoviću. On je naprosto zasjenio sve srpske neprijatelje, kojih ima „na đuture“, od Triglava do Đevđelije, što se najbolje moglo vidjeti tokom tek završenih izbora u Crnoj Gori. Ni manje države, niti većeg uplitanja sa strane. Više su pažnje, tenzija, medijskog prostora i očekivanja izazvali crnogorski, nego nedavno okončani parlamentarni izbori u Srbiji. I to je jedan od rariteta ovih izbora, kojima se bavi ovaj tekst.

No, pođimo redom.

Ko su pobjednici, a ko gubitnici?

Svakako, DPS i vladajuća koalicija i matematički i politički su najveći gubitnici. Mnogi će reći da i nije opozicija pobijedila, već je Đukanović izgubio, što je vjerovatno samo djelimično tačno. Nema sumnje  da je crnogorska vlast napravila nekoliko grešaka, koje su je koštale izbornog poraza. Pet je ključnih:

1.    Zakon o slobodi vjeroispovesti, koji je bio okidač, pogonsko gorivo i lajtmotiv cijele izborne kampanje. On je pokrenuo litije, litije su donijele preko potrebnu energiju već zamrloj opoziciji, opozicija je dobila novu temu, jer su stare već bile potrošene. Sve je to zajedno uticalo na potpunu homogenizaciju srpskog biračkog tijela u Crnoj Gori.

2.    Dešavanja u Budvi. I sada je jasno da su se preuzimanje lokalne vlasti i svi incidenti koji su se povodom toga dešavali obili o glavu vladajućoj koaliciji, ne samo u Budvi, već su očito imali i značaj koji prevazilazi lokalne okvire.

3.    Zatvaranje granica za strance tokom turističke sezone je bez sumnje imalo epidemiološko i zdravstveno opravdanje, ali je sa ekonomske strane to bilo pogubno, posebno za turistički sektor, što je svakako dovelo i do značajne političke štete.

4.    Okoštala partijska struktura DPS. Ovu kampanju su nosili uglavnom Đukanović i Marković, bez novih lica i svježe energije. DPS je, uz SNS u Srbiji, najorganizovanija stranka na Balkanu, ali je u slučaju Crne Gore, to bilo dovoljno da se zadrže stari birači, mada ni to nije uspjelo do kraja, ali ne ne i da se privuku novi i mlađi. Naprosto, DPS nije uspio da profiliše novu generaciju lidera, koji bi se obraćali novoj izbornoj bazi.

5.    Zanemarivanje uticaja Srbije u izborni proces. Dugo su crnogorski zvaničnici izjavljivali i čak diletantski ponavljali da su odnosi Srbije i Crne Gore, za vrijeme Vučićeve vlasti, najbolji u posljednjih 20 godina. I to govore uprkos činjenici da Vučić nikada nije bio u zvaničnoj posjeti Crnoj Gori, da je stalno pozivao crnogorsku opoziciju na razne manifestacije u Srbiji, ali i kontinuiranoj kampanji, koja se u srpskim medijima vodila protiv Crne Gore. To što Vučić lično nije davao izjave protiv Crne Gore je isto kao kad kaže da poštuje integritet Bosne, dok njegovi ministri, sve sa Dodikom, svojim izjavama komadaju ono što je ostalo od te države. Crnogorski zvaničnici su vjerovali da se Vučić neće tako obrušiti na Đukanovića i Crnu Goru, zbog evidentnih zasluga (finansijskih i političkih), koje je crnogorski predsjednik imao u obaranju Tadića sa vlasti. Oni su zaboravili da je iste takve zasluge imao i Miroslav Mišković, koji je izdašno pomagao Vučićevu stranku, pa je po dolasku na vlast Vučić uhapsio Miškovića, zato što je to bilo politički kurentno.

Drugi gubitnici ovih izbora su Mandić, Medojević i Knežević, koji ne mogu sebi pripisati zasluge za uspjeh opozicije, zato što su naprosto sklonjeni iz ove izborne kampanje. A sklonjeni su nakon istraživanja javnog mnjenja i uz sugestiju Vučića i crkve, jer su postali kamen o vratu više puta poraženoj opoziciji. I sada im je ostalo da iz nekog političkog špajza daju izjave, dokazujući da su politički živi, a pre svega očekujući neku sinekuru za minuli rad.

Ko su dobitnici izbora?

Stvarni i prvi pobjednik izbora je Amfilohije Radović. I pravilno je reći da nije opozicija pobjedila, već su to SPC, mitropolija i vladike, koji su organizovali „vojsku“, obezbjedili „oružje“, dok je „municiju“ – finansijsku, medijsku, obavještajnu, operativnu, davao Beograd. Amfilohije je crkve najprije pretvorio u političke tribine za agitaciju, a neposredno prije izbora i u izborne štabove za svoje tri izborne kolone.

Amfilohije je u protekla dva mjeseca govorio o duhovnosti i vjeri tek koliko je to bilo u funkciji predizborne kampanje. On je i dominatno kreirao referendumsku atmosferu, u kojoj se odlučuje „ko je vjera, a ko nevjera“.

Drugi dobitnik je Vučić. On je čak i formiranje vlade u Srbiji odložio zbog izbora u Crnoj Gori, da bi im se potpuno posvjetio i da formiranje vlade u drugi plan ne bi bacilo za njega važne crnogorske izbore. Za njega su ti izbori bili važniji od predstojećih pregovora o Kosovu u Briselu i Vašingtonu, na kojima se svakako ništa dramatično neće desiti, a (zlo)upotreba Svetozara Marovića samo je apodiktični dokaz koliko je Vučić bio spreman da ide u svojoj brutalnosti i posvjećenosti crnogorskim izborima. Oni su za njega važni iz nekoliko razloga. Jedni su dnevnopolitički, zbog bildovanja patriotskih mišića i dokazivanja srpskoj nacionalističkoj javnosti, koja je danas apsolutno dominantna. Drugi kratkoročni cilj je približavanje Amfilohiju, sa kojim nije u najboljim odnosima, ili najblaže rečeno njegovo pacifikovanje, jer je vladika znao biti oštar prema Vučićevoj kosovskoj politici. Kao i svaki autokrata, Vučić je silan prema slabašnoj opoziciji, ali i ponizan i plašljiv kada su u pitanju crkveni autoriteti u zemlji i različiti inostrani faktori. Osim toga, Vučić računa da mu je ovo kredit kod Amfilohija i da se zato vladika neće usuditi da organizuje na sličan način i opoziciju protiv njegove vlasti.
 
Međutim, strateški Vučićevi ciljevi su mnogo značajniji, a samim tim i opasniji. Ni Vučić, kao ni većina srpske javnosti, nikada nisu suštinski prihvatili samostalnost Crne Gore. Ona je i za Vučića i za srpske nacionaliste bila samo prelazna faza do prvog pogodnog trenutka. Taj trenutak se već dogodio na međunarodnom planu sa slabljenjem EU i SAD i jačanjem uticaja Rusije. Potrebna je bila još promjena u samoj Crnoj Gori, tako što će prosrpska opozicija doći na vlast. I Vučič je ispravno procijenio da su ovi izbori šansa koja se više ukazati neće. Vučićev cilj jeste da se stvori „mala - velika Srbija“, koja bi uključivala Republiku Srpsku, sjever Kosova i Crnu Goru. Najpre de facto, a ako se dodatno promjene međunarodne okolnosti, u srpsku korist, onda jednog dana i de iure.

Treći dobitnik je opozicija u Crnoj Gori, koja se naprosto zadesila na pravom mjestu u pogodnom trenutku i čija je jedina zasluga to što su uspjeli da se dogovore, ili bolje reći pristanu na dogovor koji su drugi kreirali o podjeli u tri kolone. Jednoj nacionalnoj, drugoj navodno nacionalno – građanskoj i trećoj „ko šatro“ građanskoj. U stvari, radilo se o jedinstvenoj koloni, sa tri glave – četničkoj, pročetničkoj i predčetničkoj. Ako neko misli da je ovo suviše gruba formulacija, neka samo pogleda dešavanja posle izbora, naročito u Pljevljima i Tuzima. A posebno je tragokomično bilo posmatrati Aleksu Bečića i Dritana Abazovića, koji u trenucima slavlja djetinjastim glasom šalju još djetinjastije poruke lišene svakog političkog sadržaja. Naročito je degutantna uloga Dritana Abazovića za koga još jedino u bosanskoj javnosti ne znaju da je već napravio koaliciju sa četničkim vojvodom i da je od početka u ulozi Sejde Bajramovića sa laptopom i znanjem engleskog.

Šta je istorijsko u ovim izborima?

Svakako je to najmanje poraz DPS, a još manje pobjeda prosrpske opozicije. Izbori u Crnoj Gori su održani u takvoj demokratskoj atmosferi, koju Srbija može samo da sanja. A čak ne može ni da sanja, ni da zamsili da bi Vučić u Srbiji predao vlast posle izbora, na kojima je izgubio za jedan poslanički mandat. Mnogo više istorijskog u ovim izborima nose dve stvari koje smo već spomenuli. Prva je direktno uključivanje crkve u izborni proces, koje nigde u Evropi, a i šire, osim retkih teokratskih država, nije zabeleženo, što će ostaviti dalekosežne posledice, ne samo u Crnoj Gori, već i u regionu. Izjave Amfilohija u kojima baca kletve na političke neistomišljenike i njihove potomke odjekivaće još dugo godina i decenija, razarajući elemente  demokratskog i građanskog društva koje je još preostalo na Balkanu. Ili, slika nosioca liste Zdravka Krivokapića, koji nakon saopštavanja izbornih rezultata ide na poklonjenje vladici, što zapravo govori o budućem stvarnom centru političke moći u Crnoj Gori.

Drugi, istorijski kuriozitet ovih izbora je involviranje Srbije u izborni proces u drugoj državi. Nije zabilježen slučaj ovakvog uplitanja u izbore u drugoj državi u novijoj političkoj istoriji. Čak ni Rusija, kojoj je to postao manir, ne uključuje se na ovako otvoren, brutalan način u izbore, čak ni u bivšim sovjetskim republikama, gde za to postoji strateški interes. Vlast u Srbiji je navijala za crnogorsku opoziciju iz gore pomenutih razloga, a srpska opozicija takođe iz ideološko – političkih motiva i nemirenja sa nezavisnošču Crne Gore, a takođe i iz naivnog uverenja, da obaranje Đukanovića može predstavljati i recept i model za svrgavanje Vučića sa vlasti u Srbiji. U suštini, ovi izbori su pokazali da se Srbija nikad nije oslobodila svoje hegemonističke politike i da su joj zapravo teritorije važnije od ljudi. I da nije važna kakva je, već kolika je država i da nije važno kako se živi, već ko u toj državi živi. Dok je to mejnstrim politika u Srbiji, teško da će biti  stabilnosti unutar nje, a i stvarnog mira i normalizacije u regionu. Umesto da kao najveća država bude Pijemont okupljanja svih zemalja iz okruženja, Srbija permanentno izvozi nestabilnost, koja košta i nju i sve druge.

Šta će se dalje dešavati?

Vladu će svakako formirati dosadašnja opozicija pod uticajem Beograda i crkve. Vučiću je sada važnije da se formira nova crnogorska, nego nova srpska vlada. Ova u Beogradu ionako nema nikakav značaj, jer odluke donosi jedan čovek, ali je važno i za Vučića i za crnogorsku opozicju da se tamošnja vlada što pre formira i predstavi svetu sa novim nenacionalističkim imidžom.

Otuda i učestali pozivi manjinskim partijama da uzmu učešće u novoj vladi, koje bi trebalo da donese lažno demokratsko ruho novoj većini. Ono što smo imali sa SNS u Srbiji, sada ćemo imati sa Demokratskim frontom u Crnoj Gori. Kao što se Vučić trudio da svoju radikalsku prošlost baci u kanal, sada će četničke vojvode i njihovi trabanti dokazivati da su oni novo lice Crne Gore, da će Crna Gora ostati na evropskom putu i da neće mijenjati  međunarodne sporazume. Radiće zapravo sve ono što radi Vučić. Javno će govoriti  ono što je društveno prihvatljivo i dokaz transformacija, a u stvarnosti će raditi na ostvarivanju ključnog cilja, a to je faktička realizacija „male – velike Srbije“. Drugim rečima, od Crne Gore se stvara nova nefunkcionalna Bosna, u kojoj će „Republika Srpska“ sad u suštini imati svu vlast u Crnoj Gori.

Druga mogućnost jeste da ovo preuzimanje vlasti bude kobno za nacionalističku opoziciju, koja bi se mogla pokazati kao neuspješna u izvršavanju obećanja datih građanima u ovoj kampanji. Brojnost stranaka koje čine ove tri koalicije biće dodatna poteškoća za kakvo - takvo funkcionisanje buduće tzv. „ekspertske vlade“. Na stranu i činjenica što takva vlada danas nigde u svetu ne postoji.

Možda je ovo proces kroz koji je Crna Gora morala da prođe i momenat za novu katarzu ukupnog crnogorskog društva.


Piše: Denis Redžepagić

(Vijesti.ba)

Izdvajamo