23°C
Mostar 28°C
Tuzla 22°C
Banja Luka 21°C
Bihać 21°C
Powered by Dark Sky

04.08.2020 / 20:00 Regija - Piše: Haris Ljevo

25 godina od Oluje: Mrak u Teslinom selu

25 godina od Oluje: Mrak u Teslinom selu
Foto: Vijesti.ba

Prije 25 godina, Hrvatska je u vojnoj akciji Oluja oslobodila veliki dio svog teritorija koji su pod svojom kontrolom držali pobunjeni hrvatski Srbi organizovani u paradržavu Srpska Krajina.

Prošlo je 25 godina od kako u Hrvatskoj nema preko 200.000 hrvatskih Srba koji su skupo platili cijenu katastrofalne politike srpskog političkog vodstva, koje je provodilo naredbe političkog vrha iz Beograda.

Punih 25 godina građani Hrvatske slave veliku vojnu pobjedu praveći se da ne vide ostatke ruševina kuća u kojima su nekada živjeli njihovi najbliži susjedi s kojima su nekada zajedno išli u škole, kafane, preduzeća, a s mnogima od njih zajedno proslavljali odlaske u JNA, rođenje prvog djeteta, Božiće, Uskrse i Vaskrse.

Već 25 godina se svi mi vrtimo u istom začaranom krugu iz kojeg nikako ne možemo, ili ne želimo, da se izvučemo. Četvrt stoljeća politički lideri na ovim prostorima na Oluji i svim drugim našim “olujama” grade svoje političke karijere i gomilaju svoja bogatstva, dok se obični narod koprca u nikad većem siromaštvu.

Hrvati svim silama dokazuju da je Oluja bila potpuno legitimna vojna akcija za oslobođenje vlastitog teritorija, što je apsolutno istina, ali ništa manja istina nije i činjenica da je s tog prostora protjerano preko 200.000 građana srpske nacionalnosti koji su prema hrvatskom ustavu, istom onom na koga se poziva hrvatska strana, imali sva zagarantovana ljudska prava koja uživaju i oni koji su ih protjerali.

U svakom ratu strada hiljade ljudi, to je prosto neizbježno, ali problem je kada se godinama poslije veličaju ubistva tih ljudi i slave oni koji su izvršili ta ubistva, dok se na krajnje neprijateljski način gleda na one pojedince među nama koji smatraju moralnim činom da se suoče s našom mračnom prošlošću, priznaju da su se zločini dogodili i pruže ruku pomirenja onoj drugoj strani.

Pravo i pravda u ovom podivljalom svijetu odavno ne idu u istu rečenicu, pa zbog toga “slavljenička” strana nema baš neki poseban razlog da se u svom slavljeničkom zanosu poziva na presudu Haškog suda prema kojoj su hrvatski generali oslobođeni za zločine počinjene tokom Oluje.

Presuda je donešena preglasavanjem 3:2 “u korist” Hrvatske, a isto se taklo moglo desiti da jedan od one trojice “pravovjernih” ode na drugu stranu. Šta bi onda bilo, da li bi danas u Kninu umjesto slavlja bilo drugačije raspoloženje? Ne bi. Kakav god da je bio rezultat suđenja hrvatskim generalima, hiljade “slavljenika” u crnim majicama s ušatim U pjevalo bi uz taktove ustaških nota Marka Perkovića Thompsona.

Da je presuda imala drugačiji ishod to bi samo značilo da je Beograd dobio legitimitet za potpuno oslobođen svake pravne odgovornosti glumi veliku žrtvu u hrvatsko-srpskom ratu, a hiljade krajiških izbjeglica, koje 25 godina od progona iz Hrvatske, još uvijek žive u nehumanim uslovima u izbjegličkim kampovima širom Srbije bez ikakvih ličnih dokumenata i prava na život dostojan čovjeka.

Ne treba zaboraviti ni činjenicu da su sve te krajiške izbjeglice prije 25 godina u Beogradu i Srbiji dočekane potpuno neprijateljski, odnosno potpuno drugačije od onoga što nam svojim pjesmama pokušava reći srpski Thompson Baja Mali Knindža i njemu slični profiteri na narodnoj muci.

Srpska politika u Hrvatskoj od 1991. do 1995. godine bila je zločinačka, bez ikakve sumnje, ali Oluja i ono što se poslije nje dogodilo u Hrvatskoj nije bilo isključivo oslobodilačko, kako hrvatski politički vrh želi da prikaže. Dovoljno je danas samo proći svim tim krajevima oslobođenim u Oluji, pa će vam sve biti jasno. Golim okom možete vidjeti koja su hrvatska, a koja srpska sela. To što u mnogim srpskim selima danas nema struje nije zbog toga što se Srbi nisu vratili, već suprotno. Elektro mreža nije urađena upravo s ciljem da se onemogući svaki povratak Srba.

Sav paradoks oslobođenja “okupiranih djelova” Hrvatske može se naći u Smiljanu kraj Gospića, rodnom selu Nikole Tesle, kao i u ostalim srpskim naseljima oko Gospića, u kojima u 21. stoljeću nema struje.

Od hrvatskog izbjegavanja sa suočavanjem surove olujne stvarnosti i srpskog izbjegavanja svake odgovornosti za stradanje vlastitiog naroda u Hrvatskoj gora je, čini se, samo bošnjačka politika koja ovih dana na sva usta hvali Franju Tuđmana kao velikog oslobodioca, jer je, navodno, Oluja spriječila da Bihać postane nova Srebrenica.

Kako bi najbolje shvatili kako izgleda oslobodilačka politika Franje Tuđmana, najbolje bi vam bilo da odete do Mostara i prošetate ulicama ustaških koljača Budaka, Luburića, popijete kafu s nekim od bivših logoraša Dretelja, Heliodroma, te da upitate neku Veležovu legendu zašto od 1992. godine nije otišla na stadion Pod Bijelim Brijegom. Možda onda napokon dobijete i odgovor zašto nema struje u Teslinom selu.

Prošlo je punih 25 godina od Oluje, a mi smo još uvijek na istom mjestu. Šta trebamo uraditi da se izvučemo iz ovog labirinta? Zvanična srpska politika mora napokon prihvatiti punu odgovornost za vođenje ratova devedesetih, a hrvatska mora, kako je jednom napisao Marinko Čulić, izvršiti demilitarizaciju i deustašizaciju Oluje, te osigurati sve uslove da se makar jedan broj od onih 200.000 protjeranih hrvatskih građana srpske nacionalnosti vrati svojim kućama.

A onda, kada se upale svjetla u Teslinom Smiljanu, imat ćemo neki razlog za slavlje. Samo tada će Hrvatska biti slobodna.


Piše: Haris Ljevo

(Vijesti.ba)



Izdvajamo