Zar je, uvaženi Muftijo, Kolinda doprinijela međureligijskom dijalogu?!

„Muftija akademik Aziz ef Hasanović uručio je predsjednici Grabar-Kitarović posebno priznanje za doprinos razvoju međureligijskog dijaloga, na čemu je Predsjednica zahvalila izrazivši ponos /.../“

Ta gospođa Predsjednica, sada već bivša, tokom cijelog svoga mandata trudila se da po institucijama u svijetu, posebno u institucijama EU, objeđuje BiH za muslimanski ekstremizam (dakle, objeđujući cijeli narod i jednu državu!), izmišljajući kako u BiH ima na hiljade muslimanskih terorista i sl., a obavještajne službe su dokazale, između ostaloga, ne samo da to nije tačno nego da su neki obavještajni krugovi iz susjedstva podmetali naoružanje po bosanskim džamijama ili mesdžidima i sl. Ona je to radila zato što dobro zna kako se to odlično uklapa u  globalnu islamofobiju, da je to krunski argument protiv Bošnjaka a time i protiv BiH kao države.

Je li to, uvaženi Muftijo, doprinos međureligijskom dijalogu?!

No, znatno prije toga, Predsjednicu su Majke Srebrenice (2015. godine) udvornički „krunisale“ kao „kraljicu Balkana“. Nakon mnogih opravdanih negativnih reakcija, Munira Subašić ponovo šokira javnost jer 2018. g. u susretu s kontroverznom Predsjednicom, nakon svih njenih klevetničkih istupa po svijetu protiv BiH i njenih muslimana, ponavlja, inadžijski i gotovo maloumno, uvjerena kako je ona ta koja uprkos svemu ima pravo da nekoga kruniše ili detronizira: „... bez obzira na sve, ona ostaje za nas kraljica Balkana...“ Šokantno, zaista!

Svaki genocid, pa i srebrenički“, je epski jer kao takav, po sebi, jest stradanje jednog naroda U TOTALITETU, a osnovna odlika epa je sadržana upravo u totalitetu nekih zbivanja vezanih za određeni narod. Stoga bošnjački genocid (možda bi ga tako trebalo zvati, a ne samo „srebrenički“, jer se on ovako, bitno i pogrešno, lokalizira) ne može privatizirati nijedna osoba, i nijedno udruženje. Uz sav pijetet prema preživjelima koji su izgubili najmilije, mora se imati u vidu da je taj genocid „tragična baština“ svih Bošnjaka, da nema pravo politički ili na bilo koji drugi način manipulirati njime bilo koja grupa ljudi ili pojedinaca, unižavajući uzvišenost žrtve. Genocid se ne može privatizirati: sa svime što sadrži, on ostaje u kolektivitetu, u epskom totalitetu i uzvišenosti.

Ni Muftiji zagrebačkom niti Muniri srebreničkoj ništa ne smeta – među mnoštvom objeda Predsjednice – ni to što je jula 2019., pri posjeti Izraelu, na najvišoj instanci u međudržavnoj posjeti, kazala kako je „BiH pod kontrolom militantnog islama“. Ona se za cijelo vrijeme svoga mandata trudila da ocrni BiH upravo s pozicija islamofobije, služeći se užasnim konstruktima, objedama, insinuacijama i sl.

Ne, ovo nije kraj! Ta ista gospođa Predsjednica dobila je u Sarajevu – zaista nevjerovatno! – godine 2015. Međunarodno priznanje „Isa-beg Ishaković“ zbog, kako se navodi u obrazloženju, „njenih napora uloženih na izgradnji dobrih odnosa s Bosnom i Hercegovinom“, iako odnosi Hrvatske i BiH nikada nisu bili gori (nakon predsjednika Tuđmana) od onih koje je kreirala upravo predsjednica Grabar Kitarović. Ovo priznanje dodijelila joj je fantomska KLEPSIDRA, iskoristivši frapantnu neprincipijelnost i nekih akademika u žiriju.

Predsjednički mandat gospođe Grabar Kitarović i u samoj Hrvatskoj ocijenilo je mnoštvo hrvatskih intelektualaca, čak i državnika, kao mandat skandala i političke trapavosti, konstantnog koketiranja s fašističkom emigracijom po bijelome svijetu, i naročito kao mandat kompliciranja odnosa sa BiH. Utoliko je šokantnije ovo saopćenje na web site koji sam citirao na početku.

Konzistentnost Predsjednice u pravljenju gafova svih vrsta je njena stvar, ali je poseban problem konzistentnost bošnjačke servilnosti prema njoj, i ne samo prema njoj. Servilnost je ovdje jedna vrsta naročite bolesti. (Navest ću još jedan primjer makar u zagradama. Godine 2016., jedan značajan broj intelektualaca, sekularne i teološke uleme i Sarajevu, pokrenuli su inicijativu da UNSA jednom zagrebačkom arabisti dodijeli počasni doktorat nauka u oblasti filozofije, iako on opusom nije nikakav filozof, već običan diplomirani arabist i prevodilac. Nakon što su preporuke već bile potpisane i inicijativa je već bila poodmakla, skrenuo sam pažnju da taj arabist nema opus za takvo priznanje te da on u svojoj knjizi objavljenoj 1980. piše kako su Palestinci krivi za svoj položaj jer su zaostali, primitivni; kako je poslanik Muhamed vjerovao u više bogova, kako je Objavu primao u vrijeme epileptičnih napada i sl. Umjesto da prihvate grešku na koju sam im ukazao mimo javnosti, ta ulema /i teološka i sekularna/ prestala je komunicirati sa mnom jer sam osujetio njihovo udvorništvo.)

Nakon svega, moram reći:

Užasavam se te svekolike servilnosti, toga vrlo velikog deficita dostojanstva.


(Vijesti.ba)