Janine di Giovanni: Stern i Handke - nepravda državi koja i danas krvari

Piše: Janine di Giovanni

Pokrivao sam rat u Bosni sredinom 1990-ih i znam što sam vidio. Putovao sam u opkoljeno Sarajevo i u etnički očišćene krajeve u istočnoj i srednjoj Bosni gdje sam intervjuirao žrtve silovanja i bombardiranja, majke čija su djeca ubijena u pravljenju snješka i rođake starijih osoba koje su snajperisti strijeljali dok su sjekli drva da se ugrijali u dubokoj balkanskoj hladnoći.

Ostao je bolan ožiljak koji teško podnosim. Mnogo je toga prekriveno krivnjom: Moje kolege i ja živjeli smo s lokalnim stanovništvom i očajnički pokušavali održati njihov tragični narativ u očima javnosti. Svaka granata koja je pala, svako tijelo koje je ležalo hladno u mrtvačnici, gdje sam svako jutro odlazio da brojim mrtve, bio je osobni neuspjeh rata koji je trebao i mogao biti ranije zaustavljen.

Sada, četvrt stoljeća kasnije, suočavam se s uznemirujućim trendom. Stipendisti, novinari i odbori za nagrade prekrajaju povijest strahota kroz koje sam prošao i ja i mnogi drugi.

Američka književnica, Jessica Stern, upravo je objavila knjigu na temelju svojih intervjua s bivšim čelnikom bosanskih Srba Radovanom Karadžićem, osuđenim na doživotni zatvor zbog uloge u genocidu. Stern je svoju knjigu odlučila nazvati "Moj ratni zločinac" - naslov duboko uznemirujući zbog razloga koje očito nije mogla vidjeti. Karadžić, bivši psihijatar i pjesnik, suosnivao je Srpsku demokratsku stranku i obnašao dužnost prvog predsjednika Republike Srpske od 1992. do 1996. U toj je ulozi bio direktno odgovoran za mnoga ubistva, silovanja i djela mučenja.

Stern je otišla do Karadžićeve zatvorske ćelije i dozvolila mu da je iscjeljuje. Dopustila mu je da je dodirne - djelo koje me zbunjuje. Ona je pala pod njegove hipnotičko čarolije, opisujući ga kao "visokog i zgodnog, s bujnom smeđom kosom. Romantična figura.

Očito je željela shvatiti razum čovjeka koji može podnijeti gotovo nezamislive zločine. Ipak duž puta, odlučila je zaboraviti žrtve koje bi trebale biti u središtu priče.

Opsada Sarajeva, koju su izvele Karadžićeve kolege, trajala je više od tri godine - duže od opsade Lenjingrada. Rat u Bosni ukupno je odnio živote više od 100.000 civila, od kojih su mnogi bili djeca. Mi koji smo bili tamo nikada nećemo moći izbrisati sjećanje.

Ali ipak, kako sam sada saznao, to neće spriječiti druge da ga pokušavaju izbrisati ili iskriviti. Humanizacijom masovnog ubice, Stern je počinila ogromnu nepravdu državi koja i danas krvari. Ona može opisivati Karadžića kao "romantičnog lika" koliko želi, ali postoje činjenice koje se nikada ne mogu izbjeći. Oni od nas koji su u stvarnom vremenu iskusili posljedice svojih postupaka nikada ga neće pustiti da bude oslobođen.

Pristup Stern- "trivijalizacija" bi za to mogla biti dobra riječ - jedan je od načina iskrivljavanja prošlosti. Izravno poricanje je drugo.

Prošle godine, odbor u Oslu dodijelio je Nobelovu nagradu za književnost austrijskom piscu Peteru Handkeu, koji je poznat po svojim naporima negiranja genocida u Bosni. Handke je doveo u pitanje stvarnost masakra u Srebrenici u julu 1995., kada su snage bosanskih Srba ubile 8.000 muslimanskih muškaraca i dječaka i njihova tijela nagomilale u masovne grobnice.

Razgovarao sam s preživjelima nedugo nakon što se to dogodilo. Jedna mlada žena ispričala mi je o svom posljednjem pogledu na oca kad je imala 12 godina. Nosio je jeans jaknu dok je trčao u šumu kako bi izbjegao srpski napad, samo da se okrene i mahne svojoj mladoj kćeri. Sljedeći put ga je vidjela - i njegovu traper jaknu - godinama kasnije u masovnoj grobnici koja je prikazana na bosanskoj televiziji.

Još jedna majka ispričala mi je kako joj je sin tinejdžer, kojeg je obukla kao djevojčicu kako bi ga sakrila, otet iz naručja kada su holandske mirovne trupe Ujedinjenih naroda pomogle srpskim paravojnim postrojbama da odvoje muškarce od žena i odvedu muškarce. U svakoj priči koju sam napisao u svoju bilježnicu zamišljao sam se kao majka, ta kćer, čovjek kojeg se lovi.

Volio bih da je Handke mogao upoznati ljude koje sam ja upoznao. Pitam se bi li još uvijek iznosio takve tvrdnje. No, očito se nikada nije potrudio testirati vlastita stajališta protiv svjedočenja preživjelih. Živi, kao i Stern, u stvarnosti koju je sam stvorio.

U snažnom članku, bosanska naučnica Edina Bećirević opisuje kako je Stern koristila Bećirevićevo istraživanje u svojoj knjizi, iskrivljujući njene zaključke u nešto gotovo neprepoznatljivo.

"Laskavo i naivno prikazivanje Karadžića od strane Stern odražava duboki utjecaj koji je imao na nju, graničivši u momentima sa hipnotičkom snagom", piše Bećirević. "Čini se da je to zamaglilo sposobnost Stern da jasno vidi svoj put kroz labirint negiranja genocida u koji ju je Karadžić uvukao".

To dugujemo mrtvima, njihovim porodicama i svima onima koji su pretrpjeli tokom tog tunela tame kakav je bio bosanski rat da se prisjete onoga što se zaista dogodilo.

Autorica teksta je viša saradnica na Jackson institutu na Yale Univerzitetu u SAD. Tokom rata izvještavala je iz BiH. Stalna je saradnica vodećih svjetskih medija poput The Timesa, Vanity Faira, The New Yorek Timesa, The Guardiana, Washington Posta, Newsweeka, Granta i drugih u kojima objavljuje svoje tekstove.

(Vijesti.ba)