Omerčić: Živimo u aparthejdu, okruženi nabujalim fašizmima

Rekao je ovo za Vijesti.ba Edin Omerčić s Instituta za historiju Univerziteta u Sarajevu.

Povod za razgovor s ovim mladim historičarem bilo je obilježavanje Međunarodnog dana sjećanja na žrtve holokausta i 75. godišnjice od oslobađanja koncentracionog logora Auschwitz.

Opet smo ponavljači gradiva

Omerčić smatra poraznim što je Ujedinjenim nacijama trebalo toliko vremena - od 1945. do 2005. godine - da se odluče na obilježavanje holokausta na međunarodnom nivou.

- Ne ulazim u razloge, ne optužujem, ne pravdam. Strašno je to, a to je činjenica da opet strahujemo (ili ne strahujemo) da su danas mnogi ljudi, često i kao pojedinci, kao grupe naročito - označeni, targetirani kao Drugost, kao neprijatelj i opet smo pred istim ispitima historije, ništa drugo do - ponavljači gradiva - kaže Omerčić.

A ponavljanje, nastavlja naš sagovornik, u ovom slučaju nije majka znanja - već majka gluposti - stalno ponavljati nešto znači da smo primitivni, da smo u predmodernom društvu, da se teško hvatamo s izazovima koji su pred nama.

- To znači da ne koristimo biblioteke, da zanemarujemo umjetnost, kulturu, da smo zatvoreni i tupi. To ne govorim isključivo za naše društvo jugoistočne Evrope, kriznih situacija danas imate gotovo u čitavom svijetu. Nasilje nad manjinama, ugrožena egzistencijalna ljudska prava, eksploatacija svih vrsta resursa (ljudskih, prirodnih), elementarna nesigurnost…to nije samo problem BiH - ističe Omerčić.

Mi danas na raznorazne načine, navodi, iz dana u dan padamo na ispitu humanosti.

- Ako samo zavirite u komentare po forumima na društvenim mrežama, naći ćete građu koju antropolozi, sociolozi i historičari mogu koristiti u istraživanjima. Vidjet ćete, zapravo, kako dobrovoljni davaoci tuđe krvi putem mogućnosti iznošenja javnih komentara ponovno vode ratove, planiraju akcije teritorijalnog proširivanja i nacionalnog oslobađanja, mijenjaju ustavno uređenje, tumače prošlost, truju dotoke pitke vode, otvaraju logore smrti, vrijeđaju, ponižavaju - i u tim malim, mržnjom i mitom okuženim ćoškovima - uživaju u briljantnosti zloće vlastite neuronske impotencije - poručuje Omerčić.

Fašizam i nacizam danas jesu prošlost, mišljenja je ovaj historičar, ali gledano s nekog historijskog aspekta, jer se radi o režimima koji su svoj poraz doživjeli 1945. godine. No, suočeni smo s metamorfozom te ideje.

- Kao društvo smo malo naučili, kao ljudi smo potpuno zastranili. Mi živimo u aparthejdu. Okruženi smo nabujalim fašizmima. Naša su iskustva fašistička. Evo, Ivan Ivanji preživio je holokaust kao dječak, mladić. Danas opominje, snažno poručuje: ''To je bilo. Unuci i praunuci neka odluče da l' hoće da se sećaju ili ne. To nije tema. Tema je oni koji sada pate. Bez obzira zašto beže. Nije to bitno. Beže i dave se u Egejskom moru. A ja tvrdim da, kad se dete uhvati za mamu i udavi se u moru, isto je kao kad se dete uhvati ručicom za mamu i otruje ih plin.“ To je njegova lična pobjeda, fizička, moralna i svaka druga - dodaje Omerčić.

Moramo znati da prepoznamo fašizam oko nas

Napominje da mi kao društvo nemamo pravo reći - to nije bitno, bilo je, pa prošlo, ne tiče nas se - mi kao društvo moramo stvoriti mehanizme, iznaći način da u startu zatremo svaki oblik nepravde, da prepoznamo taj fašizam svuda oko nas, taj fašizam koji je izašao iz crnokošuljske uniforme i preobukao se (o čemu je govorio Umberto Eco) i zamaskirao, sakrio se iza neke fine laže.

- A šta mi kao društvo radimo? Preziremo. Mi preziremo migrante. Mi preziremo turiste. A zapravo se radi o vlastitom neznanju, vlastitom nepoznavanju, vlastitoj sposobnosti da se otvorimo i spoznamo ljepote različitosti. Mi danas živimo mimo. Pored društ(a)va, pored života, pored čovjeka. Kakvi to ljudi, koji toliko poje o svojim vodama, žive pokraj zagađenih, unakaženih, isforsiranih, prljavih tokova rijeka? Odnosno, nesvjesni života i eksperimenta, preživljavamo zatvorena društva koja ne žele da znaju ni za postojanje dijagnoze, ni da vide recept za prijeko potreban lijek - govori Omerčić.

Pitali smo ga kako gleda na nespremnost pojedinih bh. političara da podrže usvajanje zakona kojim bi se spriječilo veličanje ratnih zločinaca i negiranje genocida? O političarima, kaže, ne želi govoriti, jer iz dana u dan pokazuju da nisu u stanju baviti se politikom.

- Oni nisu u stanju koristiti - neću reći ni narodu, ni građanima - nego koristiti stanovništvu, to je u nas neutralna kategorija. Na kraju krajeva, ti političari imaju imena, vrlo dobro se zna ko u javnosti iznosi takva stajališta... Umjesto da se čine svi mogući napori da se ljudima, naučnicima i institucijama koje se bave pitanjima genocida, koje se bave žrtvama genocida, koje istražuju, pišu o počinjenim zločinima, djeluju u javnosti s ciljem sprječavanja ponavljanja zločina, bilo one državne ili nevladine organizacije, mi danas imamo situaciju u BiH u kojoj je nešto takvo strašno kao genocid, ali i masovni i svi ostali zločini protiv civilnog stanovništva, ubojstva djece, silovanja žena - to su postale devize za politička potkusurivanja - jasan je Omerčić.

Živimo u strahu od ponovnog ponavljanja zločina, ali ne činimo mnogo osim dnevno-političkog ukazivanja kažiprstom, potcrtava naš sagovornik.

- Možda danas čak imamo nešto slično procesima koji su doprinijeli tome da genocidni procesi u Ruandi, ali i u BiH nisu bili prepoznati na vrijeme - a to je ignoriranje negiranja genocida. Ignoriranje one završne faze genocida, što nas opet kao društvo stavlja u nezavidnu situaciju iz koje nas političke klase neće znati izvući, a dobro znamo da ovi političari odavno nemaju niti veze, niti pojma o onima kojima trebaju služiti - zaključuje Omerčić u razgovoru za Vijesti.ba.


D.K.

(Vijesti.ba)