18°C
Mostar 22°C
Tuzla 20°C
Banja Luka 21°C
Bihać 19°C
Powered by Dark Sky

27.01.2020 / 20:00 BiH - Komentar za Vijesti.ba

Kamberović o Holokaustu: U podlozi totalnog zla bila je mržnja

Kamberović o Holokaustu: U podlozi totalnog zla bila je mržnja
Husnija Kamberović / Vijesti.ba
Na današnji dan 1945. godine jedinice Crvene Armije ušle su u  Auschwitz-Birkenau u Poljskoj i oslobodile 7.500 zatvorenika koje su za sobom ostavili nacisti, prethodno ubivši u tom logoru oko milion Jevreja. 

Ujedinjeni narodi su tek na 60. plenarnoj sjednici Generalne skupštine u novembru 2005. odlučile da se 27. januar obilježava kao Dan sjećanja na žrtve Holokausta. Bosna i Hercegovina se tome pridružila i u našoj zemlji se ovaj datum obilježava kao Dan sjećanja na žrtve Holokausta.

Jedan od vodećih historičara u BiH Husnija Kamberović, profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, u razgovoru za Vijesti.ba govorio je o tome šta je Holokaust i zašto je važno očuvati sjećanja na žrtve Holokausta...

„Najjednostavnije rečeno, Holokaust je masovno ubijanje i uništenje evropskih Jevreja, što se u nacističkoj terminologiji nazivalo „konačno rješenje“ (Endlösung). Tokom 1980-ih godina u izraelskoj i židovskoj međunarodnoj javnosti sve se češće upotrebljava pojam „šoa“, što u apokaliptičkim vizijama  starozavjetnih knjiga znači totalno zlo, pustošenje kakvog nije bilo nikada prije i može se dogoditi samo jednom i nikada više! U podlozi ovog totalnog zla bila je mržnja, mržnja prema drugom“, kaže Kamberović.

On kaže kako je o Holokaustu napisan veliki broj knjiga, ali da je uvijek važno ponoviti stvari iz historije Holokausta.

„Nakon dolaska na vlast 1933. nacisti su započeli progon Jevreja, a vrhunac je bila Kristalna noć (Kristalnacht) između 9. i 10. novembra 1938, nakon čega je samo u jednoj noći spaljeno 117 sinagoga, 76 ih je potpuno spaljeno, a 26.000 Jevreja je otpremljeno u koncentracione logore. Početkom 1939. Hitler je u svom govoru u Reichstagu nagovijestio „uništenje židovske rase u Evropi, premda je tek u martu i aprilu 1941. definitivno u Reichu sazrila ideja o „konačnom rješenju jevrejskog pitanja putem totalne likvidacije“, podsjeća profesor Kamberović.

Profesor Kamberović podsjetio je na broj Jevreja koji su bili prisiljeni napustiti svoje domove, te na sudbinu koja ih je zadesila.

„Prema onome što je pisano u historiografskoj literaturi, znatan broj (oko 230.000 od oko 500.000) njemačkih Židova je emigriralo iz Reicha, oko 2/3 austrijskih Židova je isto to učinilo. No, problem je bio u tome što su im vrata bila ili zatvorena ili tek malo odškrinuta. Žalosne slike Jevreja koji su pred konzulatima i ambasadama u dugim redovima najčešće uzaludno čekali vize za ulazak u druge zemlje, po uzburkanim morima lutajući brodovi sa jevrejskim izbjeglicama, koje je malo ko htio primiti, tokom 1930-ih godina i danas, kada gledamo neke druge lutajuće brodove sa nekim drugim izbjeglicama i migrantima, lede krv u venama. Rezultat je bio ubistvo blizu  6 miliona Jevreja. U mnogim zemljama Jevreji su bili gotovo u cijelosti uništeni, a u nekim je samo neznatan broj uspio preživjeti Holokaust. U Poljskoj je od oko 3,5 miliona Jevreja pred Drugi svjetski rat preživjelo svega 250.000, od kojih se 200.000 spasilo bijegom u Sovjetski Savez. U SSSR, gdje je oko 3 miliona Jevreja bilo koncentrirano u zapadnim dijelovima zemlje koje su nacisti okupirali, ubijen je 1 milion Jevreja, u Rumuniji je od 750.000 ubijeno 500.000, u Litvaniji je od 120.000 preživjelo svega nekoliko, u Nizozemskoj je od 110.000 ubijeno 100.000 i tako dalje. Negdje, poput Bugarske i Albanije, na primjer, bilo je manje zla, jer su tu mnogi i iz vlasti spašavali Jevreje, negdje su i pojedinci, poput Oskara Schindlera, učinili puno na spašavanju Jevreja“, podsjeća naš sagovornik na ove strašne cifre i sudbinu jednog naroda.

Kamberović dodaje da ni jugoslavenski prostor nije ostao izvan tih događanja.

„Prema procjeni Aleksandera Kleina, glavnog tajnika Židoske općine Zagreb za pomoć izbjeglicama, između 1933. i 1941. oko 55.500  stranih Jevreje došlo je u Kraljevinu Jugoslaviju, a oko 51.500 ih je uspjelo napustiti zemlju prije njemačkog napada 6. aprila 1941. godine. Ovih 4.000 – 5.000 koji su ostali, skupa sa brojnim Jevrejima koji su ovdje živjeli već stoljećima, „sustigla je šoa“, kako je to u svojoj knjizi napisala Anna Maria Gruenfelder. Ubijanja Jevreja u koncentracionim logorima na Valebitu i na otoku Pagu u NDH počela su u julu 1941. godine, ali su vijesti o tome šta se dešava u koncologorima do ostalih Jevreja počele dopirati tek koncem avgusta i u septembru. Slavko Goldstein je u svojoj knjizi pod naslovom 1941. Godina koja se vraća zapisao slučaj malog Željka Šrengera koji je, nepozvan, došao s ruksakom u Židovski odsjek da „sa svojim dečkima“ ide u konclogor Danica, i spasio se samo zahvaljujući jednom policajcu koji ga je otjerao kući uz prijetnju „da mi se nikad više ovdje nisi pojavio“. Jednostavno – malo je ko među Jevrejima mogao povjerovati da će se moći dešavati tako masovna ubistva. A, vrijeme je pokazalo kako su se ta masovna ubistva mogla odvijati. Bilo je to doba kada su „naše sudbine [bile] u drugim rukama“, kaže ovaj historičar.

Kamberović ističe da je na prostorima Jugoslavije pobijeno je oko 80 posto ukupno jevrejske populacije, odnosno blizu 70.000, iako tačan broj nećemo nikada moći utvrditi.

„Konclogori Jasenovac i Staro Sajmište će ostati upamćeni kao mjesta najvećih masovnih likvidacija Jevreja na prostorima NDH i Srbije tokom Drugog svjetskog rata. Detaljni popisi ubijenih u Jasenovcu pokazuju da je tu ubijeno više od 13.000 Jevreja. Staro Sajimšte u Beogradu je bilo drugo veliko mučilište. Tu je samo u razdoblju od 19. marta do 10. maja 1942. u „gasnom kamionu“ ubijeno 6.300 Jevreja. Šef  Odsjeka za Jevreje u njemačkom Ministarstvu vanjskih poslova Fritz Rademacher je 29. maja 1942. izjavio da „jevrejsko pitanje u Srbiji više nije aktuelno. Sada je ostalo jedino da dođe do sređivanja pravnog pitanja u vezi s njihovom imovinom.“ Šef bezbjedonosnih snaga u Srbiji Emanuel Šefer je u ljeto 1942. izjavio kako je „Beograd jedini veliki evropski grad koji se oslobodio Jevreja“, a u avgustu 1942. Harald Turner, šef vojne uprave u Srbiji, izvijestio je Berlin da je „jevrejsko pitanje“ u Srbiji – riješeno. Srbija je proglašena za Judenrein – zemlju očišćenu od Jevreja. Bila je ovo druga teritorija u okupiranoj Evropi koja je zvanično proglašena „očišćenom od Jevreja“ (Prva je bila Estonija). U Srbiji je od ukupno 33.577 Jevreja, koliko ih je živjelo 1941. godine, ubijeno oko 27.024 (preko 80% predratne populacije), a od toga u Starom Sajmištu oko 7.000 „što ovaj logor čini najznačajnijim pojedinačnim mjestom Holokausta u Srbiji“, govori Kamberović.

Bosna i Hercegovina se tokom Drugog svjetskog rata također suočila sa Holokaustom.

„Prema svim istraživanjima, pred početak rata u BiH je živjelo oko 15.000 Jevreja, od čega je na Sarajevo otpadalo oko 10.500. Preko 80 posto bosanskohercegovačkih Jevreja je ubijeno, a samo u Sarajevu je, prema preciznim podacima, ubijeno 7.092 Jevreja“, navodi profesor Kamberović.

Kamberović je citirao američkog historičara Roberta J. Doniu, koji je ovako opisao početak stradanja sarajevskih Jevreja:

„Istrebljenje sarajevskih Jevreja je otpočelo sa jezivom učinkovitošću 3. septembra 1941. godine. Toga dana u 3:00, ustaški dužnosnici su istjerali Jevreje iz njihovih stanova u središnji prostor između stambenih zgrada u blizini uništene sefardske sinagoge. Oko pet stotina muškaraca, žena i djece su dobili pola sata da pokupe nešto stvari i da se okupe na ulici. Pod pratnjom policije su odvedeni na glavnu željezničku stanicu i potrpani u vagone za prevoz stoke kojim su prebačeni u “tranzitni logor” Kruščica u blizini Travnika.“

Naredni talasi slanja sarajevskih Jevreja u logore ponovljeni su u oktobru i novembru 1941. pod palicom zloglasnog Ivana Tolja, „stručnjaka za rješavanje jevrejskog pitanja“. 

„Centar grada je zatvoren 15. novembra 1942. i ustaški oficiri su išli od vrata do vrata, istjerujući Jevreje iz njihovih domova. Stariji invalidi i mala djeca su takođe izvedeni i natjerani na kamione koji su čekali na određenim raskrsnicama. Hapšenja i deportacije su nastavljeni manjim intenzitetom do ljeta 1942. godine“.

Kamberović je istakao da je veliki broj ljudi u BiH u najtežim danima pokazao svoju ljudskost spasivši brojne Jevreje od progona i ubistava.

„Tu su i časni Derviš Korkut i Nurija Pozderac, ali i sarajevska Hagada, koja je preživjela rat da svjedoči o Dobru među ljudima! Neki su se spasili tako što su se pridružili partizanima i aktivno se borili protiv fašizma. Neki su zauzmali i važne komandne pozicije u partizanskim odredima: Moša Pijade, Nisim Albahari, Oskar Danon, Pavle Goranin, da pomenem samo neke. Ali, valja naglasiti da oni u partizane nisu išli samo da bi spasili goli život, nego su se svjesno uključivali u borbu protiv zla. Oni su se svjesno borili za ovu zemlju i humane vrijednosti, i u toj su borbi sagorjeli. Pomenimo samo da je među narodnim herojima 10 bilo Jevreja (Nisim Albahari, Isidor Baruh, Robert Domani, Elijas Engl, Pavle Goranin, Moša Pijade itd), kao i 14 generala u Jugoslovenskoj narodnoj armiji (Salamon Danon, Andrija Deak)“, kaže Kamberović.

Kamberović ističe da je važno uvijek naglašavati jednu činjenicu, a to je da su Jevreji u ratu ubijani samo zato što su bili Jevreji.

On ističe da je od društvenog značaja uvijek važno pričati o Holokaustu.

„Oko Holokausta se oblikuje društveno znanje i svijet mora stalno ponavljati da je postojala namjera da se Jevreji unište. Na primjeru Holokausta se uči kako se suprotstavlja zlu, i kako se zlo može pobijediti . Ali primjeri s kraja 20 stoljeća, pogotovo ovdje, u Bosni i Hercegovni, pokazuju kako to zlo može iznova zaprijetiti opstanku jednog naroda. Ali, žrtve pale u borbi protiv zla ne bi smjele biti uzaludne“, kaže naš sagovornik.

Kamberović se prisjetio i riječi velikog bh. književnika Derviša Sušića koji je jednom zapisao:

„Molimo – kažite potomstvu da ni pred smrću nismo stali. Mogu nam se i zaboraviti imena, ali nikad razlozi za koje smo pali“.

Kamberović zaključuje kako se mora sačuvati sjećanje na ove ljude.

„Mogu izbaciti Annu Frank iz školskih lektira, može Sarajevo ostati i bez Ulice Šaloma Albaharija, i bez naselja Pavle Goranin – zato što su bili partizani, ali, ipak, moramo svi skupa raditi kako bismo mogli poručiti: Zlo – neće proći!“, zaključio je Husnija Kamberović u razgovoru za Vijesti.ba.

(Vijesti.ba)

Izdvajamo