SPC u vremenu Miloševića, a Crna Gora u NATO-u

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, Slovenija, redovito analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu.

Međunarodni institut IFIMES u povodu donošenja Zakona o slobodi vjeroispovijesti u Crnoj Gori 27. prosinca 2019. godine, analizira aktualna događanja u toj državi. Iz opsežne analize "Crna Gora 2020: Da li će Crnogorska pravoslavna crkva postati unijatska crkva?" izdvajamo najzanimljivije dijelove.

Pogođena dugogodišnjim unutarfrakcijskim borbama, Srpska pravoslavna Crkva nije našla adekvatne odgovore kako prilagoditi svoje djelovanje nakon pada Slobodana Miloševića (SPS), potpisivanja mirovnih sporazuma za Bosnu i Hercegovinu i Kosovo (Daytonski i Kumanovski sporazum), proglašenja nezavisnosti Crne Gore 2006. godine, a posebno nakon neposrednog vojnog konfrontiranja Srbije sa SAD-om i NATO-om 1999. godine.

Očigledno je da je najutjecajniji dio SPC-a još uvijek na pozicijama politike Slobodana Miloševića. A najznačajniji raskol u SPC-u dogodio se nakon proglašenja nezavisnosti Kosova 2008. godine.

MITROPOLITOVE IGRE

Kada se ima u vidu da je tadašnja jugoslavenska i srbijanska politička nomenklatura podržala izdvajanje i poslije nezavisnost i samostalnost Crne Gore, zajedno s dijelom SPC-a u kojem se nalazio i mitropolit crnogorsko-primorski SPC Amfilohije Radović, čini se da su aktualni prosvjedi i "jadikovanje" iz SPC-a još jedna u nizu promašenih politika SPC-a. Ne treba zaboraviti da se SPC u Crnoj Gori javno protivio ulasku u NATO, uvođenju sankcija Rusiji, napadao je crnogorsku politiku zbog priznanja Kosova. Analitičari smatraju da je djelovanje SPC-a u Crnoj Gori i ukupno uzevši bilo predodređeno dvostrukoj politici, osude aktualne politike Crne Gore, a istovremeno zaštiti materijalnih i drugih dobara SPC-a, smatrajući da predsjednik Crne Gore i Demokratske partije socijalista Milo Đukanović (DPS) neće posegnuti za Zakonom o slobodi vjeroispovijesti, kojim bi im eventualno oduzeo golema materijalna dobra. Također, analitičari smatraju da će mitropolit Amfilohije i predsjednik Đukanović pronaći kompromis, što sudskim poravnanjem i presudama, što izravnom nagodbom. Neće to biti iznimka niti je to neka nova činjenica u njihovim višedesetljetnim odnosima.

Potrebno je podsjetiti na podršku mitropolita Amfilohija Radovića Milu Đukanoviću 1997. godine, kada je došlo do sukoba unutar DPS-a, između tadašnjeg predsjednika Momira Bulatovića i Mila Đukanovića. Tada je pod vrlo čudnim okolnostima Milo Đukanović smijenio Momira Bulatovića i preuzeo vođenje DPS-a. Amfilohije Radović odigrao je vrlo važnu ulogu 2006., nakon referenduma, kada je Crna Gora obnovila nezavisnost. Mnogi smatraju da je upravo on taj koji je najzaslužniji što su tenzije nakon proglašenja nezavisnosti splasnule i što je oštrica tadašnje opozicije otupjela. Također, na dan parlamentarnih izbora, 16. listopada 2016. godine, kada je Milo Đukanović javno priopćio da se sprema državni udar i njegova likvidacija, mitropolit Amfilohije Radović ponovno stupa na scenu. Njegove tadašnje izjave i djelovanje koje je uslijedilo bili su izuzetno važni za režim Mila Đukanovića.

Najveći dio SPC-a, prema mišljenju analitičara, još uvijek drži da živi u vremenu Miloševića, Savezne Republike Jugoslavije (SRJ), Jugoslavenske narodne armije - Vojske Jugoslavije (JNA-VJ), bez uvažavanja činjenica kao što su nezavisno Kosovo, nezavisna Crna Gora u NATO-u, Bosna i Hercegovina na putu prema EU-u i NATO-u, a Republika Hrvatska kao članica EU-a i NATO-a, koja u znatnoj mjeri pokušava utjecati na put Srbije, a samim time i SPC, prema EU-u, kao i činjenice da je Srbija okružena državama članicama NATO-a, odnosno NATO okružuje Srbiju.

Mitropolit Amfilohije Radović, "ratni drug" Mila Đukanovića, a sada navodni njegov zakleti neprijatelj, vođa najutjecajnije frakcije unutar SPC-a, direktno i otvoreno već godinama agitira protiv patrijarha srpskog Irineja, ali i predsjednika Srbije Aleksandra Vučića (SNS). Kada je Đukanović u Skupštini Crne Gore ozakonio Zakon o slobodi vjeroispovijesti, postavilo se pitanje koga predstavlja Amfilohije Radović i koliko su upravo Amfilohije Radović i dijelovi SPC-a svojim unutrašnjim neslaganjima i (ne)djelovanjem pridonijeli da se usvoji Zakon o slobodi vjeroispovijesti.

Inače, cijela priča u vezi sa Zakonom o slobodi vjeroispovijesti nije nova. Započeta je još 2015., kada su na javnoj raspravi sve vjerske zajednice, osim Crnogorske pravoslavne Crkve i Židovske zajednice, bile protiv usvajanja zakona. Dolazak na scenu CPC je započeo početkom ovog milenija i bilo je sasvim jasno da će nakon osamostaljivanja Crne Gore zasigurno doći i do pokušaja osamostaljivanja CPC-a. Interesantno je da upravo mitropolit Amfilohije Radović i SPC nisu imali negativan stav u pogledu osamostaljivanja Crne Gore. Naprotiv, nakon osamostaljivanja zabilježena je plodonosna suradnja mitropolita Amfilohija i Đukanovića, a bilo je sasvim jasno da će nova crnogorska država sa svojim institucijama, oružanim snagama, unutrašnjim i vanjskim poslovima, a bez patronata službenog Beograda i Vojske Jugoslavije, kao vrhunac osamostaljivanja pokušati revitalizirati (obnoviti) CPC i pokušati se izboriti za njegovu autokefalnost.

VJEŠTE MANIPULACIJE

Ulaskom Crne Gore u NATO stekli su se konačni uvjeti da se usvoji Zakon o slobodi vjeroispovijesti. Crna Gora se sada kao dio tzv. zapadne judeokršćanske civilizacije zapravo ponaša kao i druge države zapadne Europe, jer je npr. i Italija na sličan način riješila pitanje Katoličke Crkve, jednim dijelom čak i Hrvatska.

Shizofreni strah da će u Crnoj Gori doći do rata, u koji će biti uključena Srbija i Rusija, zbog imovine SPC-a, jednak je mišljenju da će Crna Gora izići iz NATO-a u budućnosti, odnosno da se NATO i SAD ne bi umiješali u slučaju ugrožavanja nacionalne sigurnosti/obrane Crne Gore. Pisma koja su upućena iz sjedišta SPC-a u Beogradu na razne zapadne adrese, uključujući i papu Franju, kao i pisma koja su neke srpske organizacije uputile američkom predsjedniku Donaldu Trumpu, najobičniji su politički spin. Postojeću situaciju najbolje koristi i (zlo)upotrebljava crnogorski predsjednik Milo Đukanović za ostvarenje svojih ciljeva. Đukanović je zloupotrijebio članstvo u NATO-u i intelektualce iz regije, pokušavajući dezinformirati javnost izmišljajući opasnosti mogućeg prenošenja sukoba na šire područje, skrivajući iza toga svoje prave namjere u vezi s CPC-om.

Kako god bilo, pod okriljem NATO-a i SAD-a, Crna Gora kreće se prema EU-u jer poslije izdvajanja od Srbije, ranijih NATO udara, priznanja Kosova od Crne Gore, ulaska Crne Gore u NATO, pokušaja svrgavanja Đukanovića s vlasti, pitanje imovine SPC-a doima se kao "manevarska vježba" za Đukanovića i NATO naspram izazova iz prošlosti. Sada je Đukanović pod zaštitom NATO-a, a ujedno mu odgovora stanje odnosa unutar SPC-a i stava Amfilohija Radovića, koji otvoreno agitira protiv predsjednika Srbije Vučića za navodnu izdaju Kosova. Očigledno je da je Đukanović i ovaj put filigranski precizno procijenio kada treba usvojiti zakon. Analitičari smatraju da će se ipak morati postići kompromis između SPC-a i Đukanovića, u kojem će se SPC morati suglasiti da dio materijalnih dobara preda državi Crnoj Gori, odnosno Đukanoviću, dok će Đukanović i SPC morati pronaći određeni kompromis, u suprotnom štete će biti obostrane.

Kad se sve uzme u obzir, ugledni analitičari, istraživači, politolozi, novinari i političari smatraju da nitko tako uspješno nije nadmudrio američko-europsku administraciju kao što je to učinio Milo Đukanović u posljednjih deset godina. Činjenice govore:

1) DPS i Milo Đukanović prva su politička stranka na Balkanu koja je potpisala sporazum o suradnji s Jedinstvenom Rusijom Vladimira Putina.

2) Nezavisnost Crne Gore uslijedila je nakon direktne podrške Rusije i Ruske pravoslavne Crkve. O tome govori svjedočenje Paula Manaforta, bliskog suradnika Donalda Trampa, koji je sklopio sporazum s tužiteljstvom po točki optužnice koja ga tereti za zavjeru protiv SAD-a i po točki kojom je okrivljen za zavjeru radi ometanja pravde. Manafort je bio šef izborne kampanje Donalda Trumpa nekoliko mjeseci tijekom 2016. godine i bio je prisiljen povući se u kolovozu te godine, nakon što je otkriven obujam njegovih konzultantskih i lobističkih usluga za ukrajinske političare, uključujući i nekadašnjeg proruskog predsjednika Viktora Janukoviča. Manafort je tijesno surađivao i s ruskim oligarhom Olegom Deripaskom, koji je vrlo blizak predsjedniku Crne Gore Đukanoviću.

3) Najviše stranih investicija poslije proglašenja nezavisnosti 2006. godine u Crnu Goru je stiglo upravo iz Rusije. Ruski tajkun Oleg Deripaska, blizak Kremlju, privatizirao je Kombinat aluminijuma Podgorica (KAP), a Željezaru Nikšić privatizirali su misteriozni ruski biznismeni, koji su, između ostaloga, kupovali zemljišta i druge objekte diljem Crne Gore po nerealnim cijenama, što je izazvalo sumnju brojnih međunarodnih organizacija i novinskih istraživača.

Suočen s brojnim problemima i optužbama za korupciju i kriminal (A2A, Telekom, afera kuverta, kastodi račun, prvi milijun, hidroelektrane koje gradi Blažo Đukanović, sin Mila Đukanovića, brojna nerasvijetljena ubojstva...), Đukanović je izgubio podršku i utjecaj koji je imao u regiji prije deset godina. Za važne međunarodne aktere Đukanović više nije taj koji je nužan i važan faktor stabilnosti na Balkanu. Zbog toga je Đukanović odlučio da po oprobanom receptu igra na kartu manipulacije nacionalizma i religije i tako izazove tenzije i sukobe kako bi pokazao da je on jedini koji može osigurati mir i jamčiti stabilnost u široj regiji.

JABUKA RAZDORA

Situacija sa SPC-om u Crnoj Gori neizbježno otvara slična pitanja i u drugim državama. Upravo je djelovanje SPC-a u Crnoj Gori na čelu s mitropolitom Amfilohijem Radovićem primjer kako se ne treba odnositi prema vlastitoj državi. Prethodna Miloševićeva vlast i neposredni politički nasljednici Miloševića, zajedno sa SPC-om, podržali su osamostaljenje Crne Gore kao nezavisne države. Sve naknadne akcije i efekti upravo su posljedica srbijanske politike u prvoj dekadi novog milenija, a što je vjerno pratio i SPC sa svojim unutrašnjim sukobima i dijelovima koji i danas znatno podržavaju politiku Slobodana Miloševića.

Sada "vruću jabuku razdora" mora preuzeti srbijanski predsjednik Vučić. Đukanović je ovu akciju poduzeo poslije ulaska Crne Gore u NATO, a ne prije, i sada želi uvući predsjednika Srbije Vučića u konflikt s 29 država članica NATO-a jer želi stvoriti percepciju da iza svih zbivanja (nereda) stoji Srbija i vlast u Beogradu, odnosno Vučić. No srbijanski predsjednik Vučić ipak nije upao u Đukanovićevu postavljenu zamku, mirno je reagirao naglašavajući da će sve napraviti da se održi mir i stabilnost u regiji, a time i u Srbiji, odnosno Crnoj Gori.

Đukanović je akciju poduzeo poslije ulaska Crne Gore u NATO, a ne prije, i sada želi uvući predsjednika Srbije Vučića u konflikt s 29 država članica NATO-a.

Dolazak na scenu CPC je započeo početkom ovog milenija i bilo je sasvim jasno da će nakon osamostaljivanja Crne Gore doći do pokušaja osamostaljivanja CPC-a.

Analitičari smatraju da će Amfilohije i Đukanović pronaći kompromis, što sudskim poravnanjem i presudama, što izravnom nagodbom. Neće to biti iznimka u njihovim odnosima...

Đukanovićeve veze s Vatikanom

Crna Gora ima razvijene dugogodišnje intenzivne diplomatske i političke odnose s Vatikanom. Nedavni posjet premijera Crne Gore Duška Markovića (DPS) Vatikanu najavio je dolazak pape Franje u Crnu Goru tijekom ove, 2020. godine. Odnose s Vatikanom i prije proglašenja nezavisnosti Crne Gore razvijao je i Svetozar Marović (DPS), jedan od najbližih suradnika Mila Đukanovića, koji je pravosnažno osuđen za počinjeni kriminal i koji se nalazi u bijegu. Sam Đukanović nekoliko je puta primljen kod Pape. Odvajanje Crne Gore od Srbije vješto je isplanirano sa zapadnim saveznicima. Crna Gora morala je dokazati, odnosno stvoriti percepciju, da se više ne može živjeti u zajedničkoj državi sa Srbijom i da je razdvajanje jedina opcija. Stvoreni su tako uvjeti za razdvajanje od Srbije. Sada je stvorena nova kriza usvajanjem Zakona o slobodi vjeroispovijesti, koji je potaknuo masovne prosvjede pripadnika SPC-a i dijela opozicije u Crnoj Gori. U producirani ambijent bilo je planirano, prema scenariju, uvući predsjednika Srbije Aleksandra Vučića i optužiti ga kao glavnog krivca za “događanje naroda” (nerede) u Crnoj Gori, dok se u pozadini radilo na oživljavanju kanonski nepriznate Crnogorske pravoslavne Crkve (CPC).

Pakleni plan: Unijatska crkva

Izjava vaseljenskog patrijarha Bartolomeja (Vartolomeja) da neće priznati Crnogorsku pravoslavnu Crkvu i da je Srpska pravoslavna Crkva jedina kanonski priznata crkva u Crnoj Gori došla je u pravo vrijeme Đukanoviću jer mu omogućuje realizaciju drugog scenarija, a to je unijatizacija Crnogorske pravoslavne Crkve. Dakle, kanonsko priznanje CPC izvršilo bi se preko unijatizacije (grkokatolici) tako što bi CPC zadržao “istočni obred”, ali bi imao rimskog poglavara - Papu, odnosno CPC bi bila pod jurisdikcijom Vatikana. Time bi Đukanović povratio izgubljenu naklonjenost Zapada, a to mu je posebno važno zbog predstojećih parlamentarnih izbora ove godine. Time bi Crnogorska pravoslavna Crkva osigurala kanonsko priznanje, Đukanović sebi produžetak vlasti, a Vatikanu bi bio osiguran ulazak u Crnu Goru na “velika vrata”. Jedini neuspjeh Đukanovića je u tome što nije uspio u namjeri da Aleksandra Vučića uvuče u igru i da tako Vučić postane dežurni krivac za sve, pa i za destabilizaciju, odnosno aktualna događanja u Crnoj Gori. Inače, da se političari koriste svim sredstvima kako bi se održali na vlasti, pokazuje i primjer aktualnog albanskog premijera Edija Rame (PS), koji je prije nekoliko godina konvertirao s pravoslavlja na katoličanstvo.


Piše: Darko JERKOVIĆ/IFIMES

(Vijesti.ba / Ifimes.org)